Svako srce gruda je dobre zemlje, pogodno pružiti život Božjem sjemenu. Ali, koliko puta sam onemogućio čudo! Ja koji sam put, ugažena staza, kamenito polje, koji uzgajam u srcu trnje…

Dok sijaše, jedno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Prvu grešku počinjam kada sam put koji se nikada ne zaustavlja. Božja riječ traži nekoliko minuta mira, minutu strasti. Onaj tko trči stalno sebe će opljenjivati za smisao, ostavljati bez gladi prema beskonačnom, odakle izvire naše dostojanstvo.

Drugo pade na kamenito tlo gdje nema mnogo zemlje… Druga greška jest srce koje nema dubine, srce koje ne čuva, ne pohranjuje, ne razmatra. Tako se ponaša nedozreo kršćanin u meni, zadovoljava se senzacijama i ne produbljuje stvari.

Drugo pade u trnje, ono ga nadraste i uguši. Treća greška je briga za bogatstvom i blagostanjem, ali i trn svakodnevice kojega nameće zadatak usklađivanja posla i obiteljskog života, odupiranja beznađu, samoći, nesigurnosti pred sutrašnjicom… Trn je to koji guši povjerenje i daje ti vjerovati kako u tebi nema prostora u kojemu bi moglo rasti božansko sjeme, veliki san.

No, središte prispodobe nije u čovjekovim greškama: glavni lik je velikodušni Bog koji nikoga, bez obzira na greške, ne ostavlja bez svojih darova. To rađa radošću i povjerenjem jer koliko god sam suh, ugašen, besplodan, Bog nastavlja sijati u meni bez prestanka.

Nasuprot svih trnova, kamenja i putova, on vidi zemlju sposobnu primiti i procvasti, gdje će maleno sjeme na kraju ipak pobijediti. Dira me takav Bog jer u mene je posijao puno a dobit će tako malo. Zna da tri puta, kaže prispodoba, da bezbroj puta, kaže moje iskustvo, neću odgovoriti; ipak, jednom ću odgovoriti i donijeti tridesetostruko, šezdesetostruko, možda i stostruko plodova.

Volim ovoga Boga sijača, punog pouzdanja u snagu sjemena i dobrotu grude zemlje koja sam ja, u isto vrijeme i polje trnja i tlo sposobno učiniti da procvjeta božansko sjeme.

M. Ronchi (srpanj 2011.), prijevod I. Č.