Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno na njivi: čovjek ga pronađe, sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi tu njivu (Mt 13,44).

Radost je prvi dar kojeg daruje blago Kraljevstva. Radost je snaga koja pokreće na hod, trčanje, letenje: zbog njega prodati sve što imaš ne daje osjećaj da si se nečega odrekao. Jer i radnik na njivi i trgovac biserjem nisu ostali bez svega nego dobili više! Doista, Isus nikada dok govori o Kraljevstvu Božjemu ne govori o žrtvama i odricanju. Prije je to osjećaj kako si preplavljen nečim novim što diže i nosi.

Nije li to govor kojega smo zaboravili?

Kad smo posljednji puta lebdjeli? Imali osjećaj da nestaje težina, a umjesto nje dolazi svjetlo, najljepše boje? Punina koju srce sluti i ne može se izreći.

I nije ni važno što se ne može izreći, važno je da su to trenuci kada se zaista živi. Kada život otvara svoje skrivene riznice. Pokazuje koliko je visok, dubok, široke ruke…

Kada zastanemo pred ovim Isusovim riječima, zar ne osjećamo kako mucavo i trapavo izgleda kršćanstvo koje sami pokušavamo nekako skuckati?

Na naš trud koji nas ne uveseljava, kao da pruža ruku i govori: dođi, istupi ovamo kao Petar… Ne boj se, nećeš potonuti. Pogledaj što bi tvoja vjera trebala biti, kamo te nositi!

Ako u kršćaninu nema ovog iskoraka, novih vidika koji oduzimaju dah i daju srcu neka poleti kao balončić sretan što je naišao njegov vjetar, očito je kako nešto bitno nedostaje njegovu kršćanstvu.

Ovi kratki, jednostavni evanđeoski retci daju dva važna dara.

Prvi je dar oslobođenja: oslobodi se mišljenja kako tvoje kršćanstvo ničemu ne vrijedi, kako od njega nemaš ništa. Jer ako je doista takvo, nije zavrijedilo uzdati se u nj i oko njega se mučiti. To je kao posao koji je krivo započet, smjer na kojemu ne treba dalje ustrajavati. Daska koja je pogrešno zarezana i bolje je odmah stati.

Drugi dar je naznaka pravoga smjera. Ovi nam reci govore bez čega kršćanstvo nije to čime se naziva: ako ne dodiruje svježinu i bistrinu nepreglednih obzorja Kraljevstva, treba ga započeti iznova. Mora ga se spojiti na njih kako bi oživjelo. Pogrešno zarezanu dasku ne baciti nego drugačije gledati, mjeriti iz novoga ugla. Iz onoga iz kojega je jedino moguće rješenje.

Ovo su riječi iz samoga srca Evanđelja po Mateju jer su zaključak Isusova govora u prispodobama koji je središnji od pet velikih govora.

Radost na njegovu kraju dolazi stoga jer božanski sijač ne prestaje sijati, davati svim pa i do danas neplodnim tlima, jer će paziti da s izniklim kukoljem ne počupa i pšenicu. Ona iskri iz gorušičina sjemena koje će iz svoje malenosti natkriliti mnoge i pružit pticama nebeskim mjesto odmora i hlada. Radost izrasta iz snage kvasca koji nezaustavljivo raste i osvaja sve oko sebe.

Možda nam se Isus smiješi dok gleda naše pokušaje življenja kršćanstva, crkvenosti koji završavaju u ogorčenju, smrknutim ili snuždenim licima. I želi reći: ne tako, dječice! Ne tako!

Kraljevstvo nije ono što vi dajete Crkvi i svijetu nego ono što primate. I dijelite, radosni zbog čuda ljubavi koja kruži i dolazi k vama. Kao što radosno Bog ljubi svijet i svoju Crkvu u njemu. I daje joj se.

Ova iskričava snaga Kraljevstva vas oslobađa od vas samih, od onoga što imate, od vaših napora. Ona im se dodaje i pretvara ih u čudo zajedništva Boga i čovjeka.

I sve postaje novo, po Božju. Zato je svijetlo, prozračno, svježe… Čudesno!

I zato će onaj tko pronađe to blago kupiti njivu da ga se domogne, prodati sve što ima kako bi postigao taj biser.

I čovjek na njivi i trgovac biserjem su radili, tražili. Kada su ugledali, prepoznali su, poželjeli.

Tragati, kopati… U osnovi – željeti!

Želja! Ta čuvarica na vratima srca koja nešto pušta unutra a nešto ne.

Dopustiti sebi povjerovati, poželjeti…dotaći radost. Blago i biser su tu, posijani na vašem putu, u vašim danima. Kraljevstvo je blizu, nadohvat ruke.

On, bogati darivatelj, stoji pruženih ruku, pruža darove, priča o Presvetom srcu i Njegovoj ljubavi.

A čovjek, primajući ili odbijajući radost dara, priča priču svoga srca.