Opći Uvod u Sveto Pismo

Za one koji žele učiniti prve korake u upoznavanju hebrejskog jezika:

Hebrejski (bilješke) – pdf

Za upoznavanje i hod Svetim pismom najprije je potrebno imati tekst. Uz tiskana izdanja, koja su najpraktičnija, postoje i digitalizirana.

Ovdje su digitalno izdanja koja možete spremiti na svoj kompjuter:

Stari zavjet

Novi zavjet

Za prvi pristup Svetom pismu, za stjecanje prvih kvalitenih uvida predlažem tekst po kojemu sam predavao u Biskupijskoj školi za župne suradnike u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji. Ovaj razmjerno kratak i sažet tekst daje relativno ravnomjeran uvid u osnovna svetopisamska područja. Dakle, može poslužiti za brzo panoramsko promatranje onima koji se njime nisu do sada bavili:

Kratki uvod u Sveto pismo

Za one koji imaju pitanja a nemaju ih kome postaviti, ovdje donosimo knjigu jednog od najvećih biblijskih stručnjaka novijeg doba, isusovca Raymonda E. Browna:

Biblija – 101 pitanje i odgovor

Od specijaliziranijih uvoda donosimo sada već vremešni Uvod u Novi zavjet dominikanca W.J. Harringtona:

Uvod u Novi zavjet – Spomen ispunjenja

 

Koristan priručnik za upoznavanje povijesnog i kulturološkog konteksta života rane Crkve jest J. Gnilke:

Prvi kršćani – izvor i početak Crkve

 

I, naposljetku, donosimo tekst Kratkog uvoda u Sveto pismo kako biste ga imali ovdje na web-stranici “pri ruci”:

 

Kratki uvod u Sveto pismo

 

Uvod

 

Dva načina promatranja Biblije:

Biblija kao literatura – promatranje Biblije u njezinoj literarnoj dimenziji, proučavanje njezinog nastanka, sadržaja, utvrđivanje pojedinih mjerljivih aspekata (jezici, dužina pojedinih spisa unutar nje i sl.) – deskriptivni pristup; izlaganje tih rezultata je informativno (razumska razina).

Biblija kao Riječ Božja – naglasak na Bibliji kao svetoj knjizi, nastaloj po nadahnuću Božjem; u tom smislu njezin sadržaj dobiva egzistencijalnu vrijednost, jer vjerničko čitanje ide za otčitavanjem egzistencijalnih perspektiva koje mu Riječ Božja predlaže; izlaganje u ovom smislu je formativno (duhovna razina).

Teologija, ukoliko je znanstvena disciplina, bazira se na prvom tj. deskriptivnom pristupu iako bi trebala osposobljavati buduće teologe i za formativni pristup. Na sreću, moderna znanstvena strujanja (npr. pragmatički i retorički pristup tekstu) naglašavaju da je Biblija po svojoj prirodi knjiga pisana da bi ostvarila učinak na čitatelju; time se i na znanstvenoj razini smanjuje jaz između shvaćanja informativnog i formativnog u Bibliji.

Naš kolegij, pošto za cilj ima dati osnovne informacije o Bibliji, nužno će biti informativne naravi no uz stalnu otvorenost za formativni aspekt.

 

Što je Biblija?

 

Biblija je sveta knjiga Crkve; za sve kršćanske zajednice ona je Riječ Božja. Postoje i druge religije koje imaju svoje svete knjige, u prvom redu religije knjige (Islam, židovstvo). Posebnost Biblije, u odnosu na većinu drugih knjiga, jest što je ona u Crkvi norma normans non normata (norma koja normira a nije normirana – jer je Riječ Božja); ona je mjerilo života za Crkvu. To je mjesto u Crkvi dobila već u doba Pracrkve, u apostolskom periodu (1. st.); na neki način ona okuplja i tvori Crkvu. Sakramenti, kao povlašteni momenti posredovanja spasenja u Crkvi, obilježeni su čitanjem Biblije; čak su i riječi podjeljivanja pojedinih sakramenata uzeti iz nje. Ona je duša teologije – anima theologiae.

 

Inspiracija ili Božansko nadahnuće Biblije

 

Sveto Pismo…jer je nadahnuto, zaista i jest Riječ Božja (DV 24). Na karizmi nadahnuća temelji se božanski autoritet i porijeklo Pisma (DV 21). Ovime se potvrđuje istina vjere: Bog se objavio, Bog je govorio nekoć a i danas govori po Pismu!

Terminologija: vidimo da u kontekstu Božjeg autorstva i crkvene upotrebe dokumenti radije rabe izraz Sveto Pismo da bi se naglasilo da je božanskog porijekla; Bog u Pismu i po Pismu susreće čovjeka. Izraz Biblija, kojeg se češće koristi u znanstvenom kontekstu (biblijska teologija!) potječe od imena feničkog grada Bi,bloj, Biblos (danas Džebel), 30 km južno od Bejruta, negda je bio središte proizvodnje i trgovine pisaćim materijalom (papirus) a grci su svitke papirusa nazvali prema gradu proizvodnje (2 Mak 8,23; pl. 1Mak 12,9).

Prve ideje o nadahnuću imamo već u Starom zavjetu. Bog progovara svome narodu u SP. Izraelac pjeva kada govori o svom Zakonu, o svojoj Tori. Za Židova je taj tekst svet, ono mu je svjedočansvo da Bog vodi njihovu povijest. Židovi uzimaju tekst SP i čitaju ga kao da je ljubavno pismo, jer ono je svjedočanstvo Božje ljubavi prema Izraelu: Izl 17,14; Pnz 4,32-40; 17,18-20; 30,11-16; Ps 119; 147. U već spomenutima 1Mak 12,9; 2 Mak 8,23 nalazimo izraze “svete knjige”. Glavni tekstovi iz NZ o ovoj temi su: 2 Tim 3,16; 2 Pet 1,21.

Što je inspiracija? Biblijska inspiracija znači da su autori biblijskih knjiga bili inspirirani – ono što je autor napisao napisao je jer je bio nadahnut. Samo Sveto Pismo govori o inspiraciji na svoj način kad kaže da Bog govorio proroku, da mu stavlja svoju riječ u usta (Izl 34,27; Jer 1,9; 36,1-2; Ez 2-3). DV 11 kaže: A pri sastavljanju svetih knjiga Bogjeizabraoljudekojeje, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći, upotrijebioda – njegovimdjelovanjemunjimaiponjima – kaopraviauktoripismenopredajusveonoisamoono štoonhoće.

Ako je Biblija od Boga kako u njoj postoje «pogreške»? Postoje, jer ljudi su je pisali. Nadahnuće niti ne isključuje niti nadomješta punu slobodu. Tako sveti pisac se po nadahnuću Duha Svetoga koristi svojim sposobnostima, znanjem i shvaćanjem te piše svoje djelo koje će ujedno biti i Božje djelo. Biblija je bez zabluda onda kad je riječ u vezi s našim spasenjem; inspiracija se odnosi na istine koje su radi našeg spasenja – DV 11.

 

Semitsko porijeklo i obilježje Biblije

 

Važnost kulturnog konteksta. Govoreći o inspiraciji, ustvrdili smo da je Biblija Riječ Božja sadržana u ljudskoj riječi te da su biblijski pisci bili autori u pravom smislu te riječi. Pošto oni pripadaju određenom prostoru, vremenu, narodu i kulturnom krugu, njihov način izražavanja je svojstven miljeu u kojem su živjeli. Za razumijevanje biblijskog teksta potrebno je, dakle, razumjeti način razmišljanja i izražavanja biblijskog pisca (rodoslovlja, oblaci; mit u Post 1, etiologija u Post 9,18-29). Među takve osobitosti pripadaju i opisi okrutnosti, sablažnjivih stvari i proklinjanja. Kad budemo govorili o biblijskom shvaćanju povijesti, ovi će fenomeni dobiti novu perspektivu.

Osobitosti ljudske riječi. Po riječima tj. pojmovima (u kulturama gdje oni postoje) čovjek ponire u složenost svijeta, otkriva i ostvaruje sposobnost da je spoznaje i tumači, usmjerava svoju izvanjsku i unutarnju aktivnost. Dok ne izgovori riječ, njegova unutarnja stvarnost za druge je nezapažena – kao da ne postoji. Pomoću riječi i pojmova čovjek istražuje sebe, izriče sebe drugima, saznaje o drugome da bi, vraćajući se ponovno sebi, postajao svjesniji sebe i svog postojanja. Možemo reći da je ljudska riječ: informacija – objektivno iznošenje činjenica; izričaj čovjeka o samom sebi – pomoću uobičajenih riječi koje koriste i drugi čovjek izriče svoj unutarnji svijet svojstven samo njemu (umjetnost); izazov tj. poziv drugome (relacionalnost) – riječju čovjek doziva drugoga s kojim želi stupiti u odnos: tu riječ prenosi više poruke nego što joj je značenje (npr. poklonjeni cvijet!). Sinteza ove tri dimenzije jest u jeziku prijateljstva i ljubavi: npr. majka najsiromašnijim rječnikom djetetu najviše izriče jer ga uvodi u njemu novi svijet ljudskih odnosa, budi mu nadu, daje pouzdanje i predokus Boga. Osim ovih, Riječ Božja ima još jednu karakteristiku.

Božja Riječ. Shvaćanje Božje Riječi u Bibliji ima korijene u semitskom poimanju riječi. Za semitu riječ nije samo priopćavanje; ona je i čin tj. djelo jer je odraz cijelog čovjekovog bića; riječ prenosi osobu osobi, prenosi snagu osobe koja je izgovara. Božja riječ, hw”hy>-rb;d>, debar Jahve, osim informacije, zato jest i prisutna, objaviteljska i stvaralačka moć, ona ista riječ po kojoj je stvoren svijet. Preko svoje riječi, jer je Božji čin, On postaje prisutan; ta Riječ nosi Njegovu snagu. Ona je najdjelotvorniji Božji poslanik u svijetu (usp. Iz 55,10s), neće oslabiti jer ostaje zauvijek (Iz 40,8).

Povijest i Objava Božja. Za shvaćanje same suštine Biblije kao spisa nezaobilazan je jedan od temeljnih postulata biblijske teologije koji svoje polazište ima upravo u pojmu Riječi Božje. Riječ Božja po kojoj Bog stvara i uzdržava svijet (usp. Post 1) prema SZ-nom shvaćanju određuje i prirodne zakone (usp. Ps 33,4-9). Na ovom principu odnosa Božje riječi koja djeluje u povijesti, zasniva se specifično biblijsko shvaćanje povijesti i Božje prisutnosti u njoj. Bog, preko svoje riječi koja ono što izriče to i tvori, jest na poseban način prisutan u našoj povijesti. Povijest jest, na neki način, pozornica na kojoj se Bog objavljuje svojim djelima. Dakako, on je izvan tj. iznad naše povijesti, nije njome ograničen nego joj prethodi i to je pokazao Stvaranjem, no u nju ulazi svojoj riječju (u punini se to dogodilo utjelovljenjem Sina Božjeg koja je Njegova Riječ u najeminentnijem smislu). Zbog toga se ni u jednoj drugoj religioznoj literaturi ne inzistira toliko na povijesti kao Bibliji, bez obzira što se u faktografskom smislu može diskutirati o nekim podacima.

Biblija je knjiga zajednice (ili bolje zajednica) vjernika određenog prostora i vremena jest interpretacija povijesti, tj. zajednica, vođena nadahnućem Božjim, izlaže i interpretira svoju povijest otkrivajući joj smisao; u ovom otkrivanju, koje je postupno i progresivno, Izrael/Crkva uči iščitavati svoju povijest kao povijest spasenja. Biblija je svjedočanstvo zajednice vjernika koja je nadahnućem Božjim tumačila ono što se događalo u njihovoj povijesti i to onda zapisala kao dokument svoje vjere. To je deskriptivni-informativni aspekt. Formativni: ukoliko mu se u Bibliji otkriva Onaj Koji Jest Prisutan u povijesti, pa i na njegovim vlastitim životnim putevima, čitatelj se nalazi pred izborom ući u dijalog ili ne. U riječi Onoga Koji Jest, riječi koja je osvjetljavala Izraelu put tijekom njegove povijesti, čitatelj Biblije susreće Onog Koji Jest i na njegovom životnom putu, može s njime ući u dijalog, ili, biblijski rečeno, u savez.

 

Kratki pregled biblijske povijesti

Povijest Staroga zavjeta

 

Biblijska povijest. Vidjeli smo malo prije da se Bog ulazi u povijest i u njoj se objavljuje. Činjenica da je povijest koju sadrži Biblija zapravo interpretacija povijesti kojom je Izrael pokušavao rekonstruirati nacrt spasenja kojeg Bog ostvaruje u povijesti (=povijest spasenja), čini upoznavanje povijesti biblijskog vremena neophodnim da bi se bolje razumjelo smisao biblijskih tekstova. U znanstvenom smislu to je ponekad vrlo teško jer u ono vrijeme skoro da i nije postojao pojam historiografije kakvog mi danas imamo (fotografsko bilježenje činjenica) – znači biblijski pisci nisu u tom pogledu bili izvan trenda svoga vremena! (Problem predaja!)

Počeci Izraela. Post, nakon što je u 1-11 izložio nastanak svijeta, u 12. poglavlju započinje povijest izraelskog naroda. Abraham, s kojim će početi povijest Izraela, pojavio se u 19-18 st. pr Kr, što je relativno kasno jer već mnoge civilizacije bile procvale pa i nestajale. Njegov otac seli iz Ura u Haran i tamo umire (Post 11,32); rođak Laban koji će živjeti u Abrahamovu rodnom kraju (24,3-4) naziva se aramejcem. Kasnije će najstarija vjeroispovijest počinjati sa: moj je otac bio aramejski lutalac…(Pnz 26,5-9). Put na koji će Abraham-aramejac krenuti u drugi kraj ondašnjega svijeta bit će  pod vodstvom Božjim (Post 12). On kreće sa Lotom prema Kanaanu (12,4). Dolazak u Palestinu bi bio ~1850; do ~1700 njegovi potomci Izak i Jakov su boravili na teritoriju Palestine; lutali su sa stadima tražeći ispašu sve do Negeba. Najvjerojatnije nevolja (glad), ali i činjenica da su Egiptom tada vladali Hiksi, semitski knezovi, uzrokom je njihovoj novoj migraciji i Josipovom političkom usponu. Boravak u Egiptu, (sužanjstvo) je trajalo do  ~1250. Period Od Stvaranja svijeta do ulaska praotaca u Egipat je opisan u Knjizi Postanka.

Oko 1200 dolazi do prodora Feničana na libanonsku i Filistejaca (Pilištim, Palestinci) na palestinsku obalu, a potom i na kopno u današnje područje Izraela koje je tada pripadalo kanaanskim gradovima državama i bilo pod kontrolom Egipta; Egipat ih pokorava a interesantno je da je na spisku poraženih i Izrael – spomenut samo kao narod ali ne kao područje! Ovaj prvi spomen izvan Biblije potvrđuje da se izlazak iz Egipta dogodio prije 1200. Međutim navale sa sjevera su sve više iscrpljivale Egipat rastrzan i unutrašnjom anarhijom. Ovdje nailazimo na jednu od konstanti Izraelove povijesti: samo kad bi velesile (Egipat na zapadu i Mezopotamija na Istoku) imale unutrašnjih problema i mirovale, Izrael se mogao nadati vlastitom prosperitetu. Tako je gubitak vlasti Egipta nad Palestinom pogodovao tome da je Izraelci osvoje. Knjige: Izl, Lev, Br, Pnz.

Osvojenje Palestine. Prema povijesnim nalazima osvojenje je teklo puno sporije i složenije negoli je prikazano u Jš 10-11; smatra se da čak nije ni završeno za Jošuina života, arheološki nalazi pokazuju da je ipak u 13.st  (1250-1230) došlo do nasilne provale u Palestinu. Neki su Izraelci u Palestini već bili i prije ratnih pohoda, a Amorejci, koji su činili znatan dio pučanstva, iako su poprimili jezik i kulturu kanaanaca, pripadaju istoj semitskoj skupini naroda kao i Izrael pa vjerojatno nisu pružali gotovo nikakav otpor. Sklapanje Saveza u Jš 24 vjerojatno podrazumijeva integraciju svih domicilnih elemenata u novu društvenu zajednicu. Knjiga: Jš.

Savez-amfiktionij. Do sklapanja Saveza kakvog opisuje Jš 24 vjerojatno je došlo već i prije ulaska radi lakšeg osvojenja (možda na Sinaju?). On je udruženje-konfederacija 12 plemena koja nemaju središnju vladu nego su pojedina plemena neovisna i njima upravljaju patrijarsi. Dakako, rješavanje ključnih pitanja je temeljeno na Savezu s Gospodinom. Zborno mjesto je stoga bilo u Šilu, gdje je prebivao Kovčeg saveza (Jš 18).

Razdoblje sudaca. Nakon Jošuine smrti, uslijed nedostatka centralne vlasti, starješine su teško mogli održati jedinstvo (Suci 17,6). Uz to, čini se da su Izraelci potpuno vladali jedino gorskim krajevima dok su ravnicom harala brza kola Filistejaca i Kanaanaca. Za razliku od sjevernih plemena koja nisu potpuno zaposjela dodijeljeni im teritorij, Šimun i Juda su uspjeli ali nakon toga su se i distancirali od sjevera – klica budućeg raskola! Suci su u tom periodu (1200-1025) vodili uglavnom pojedina plemena u lokalnim ratovima; oni su bili karizmatici odabrani i obdareni od Boga moralnom snagom i fizičkim sposobnostima (Samson, Otniel, Ehud, Debora, Gideon…). No, uslijed jačanja Amonaca na istoku (1Sam 11) i Filistejaca na zapadu (1Sam 4,1-11) koji su predstavljali preveliku opasnost za obranu po plemenskom principu, ukazala se potreba za ujedinjavanjem plemena u čvršću zajednicu. Knjiga: Suci.

Ustanova monarhije. Biblija je tretira dvojako. Monarhistička predaja (1Sam 9; 10,1-16; 11) je usredotočena na Šaula kojega će Samuel, na prethodni Gospodinov nalog, pomazati za kralja. Interesantno je da se odmah uz navedene odlomke nalaze oni koji pripadaju antimonarhističkoj predaji (1Sam 8; 10,17-24; 12); prema njoj je narod od Samuela, suca i Božjeg čovjeka, tražio kralja da bi bili kao i drugi narodi, međutim Gospodin daje Samuelu do znanja da takvim zahtjevom ne odbacuju njega nego Gospodina. Na uporno zahtijevanje naroda ždrijebom je određen Šaul. Gospodin popušta i neće odbaciti naroda samo ako bude vjeran.

Šaulovo kraljevanje (1030~1010), nakon poduhvata kod Jabeš Gileada (1Sam 11), potvrdilo ga je vojnim vođom. Kao i suci, bio je karizmatik ispunjen Duhom Božjim. Uspijevao je kroz 20-ak g. držati na kontroli Filistejce. Nakon pobjede nad Filistejcima kod Mikmasa, počeo je uređivati granicu i prema ostalim narodima, osnovao stalnu vojsku. Za pohoda protiv Amalečana, popušta volji naroda i krši Božju naredbu; zbog toga je odbačen. Tu je naznaka konstatnog sukoba između svjetovne politike i Božjeg prava koji će obilježiti period monarhije.

Davidova pojava je predstavljena kao rezultat njegovog podviga nad Golijatom, nakon koje Šaul shvaća svoje odbačenje, počinje progoniti Davida da ga smakne. Iako počinje uživati veliki ugled u Izraelu, David da bi preživio, utekao se jednom filistejskom knezu (!) igrajući dvostruku ulogu. Nakon Šaulove pogibije u boju sa Filistejcima kod Afeka, David je pomazan za kralja Hebrona 1010. Nakon pobjede u građanskom ratu, jer Šaulov vojskovođa Abner je na sjeveru pomazao za kralja Šaulovog sina Išbaala, David je bio 7 godina kraljem Judeje a nakon toga prihvaćaju ga i sjevernjaci te postaje kraljem Izraela, oko 1000.

Davidovo kraljevstvo se sastojalo zapravo od južnog i sjevernog kraljevstva a Jeruzalem postaje prijestolnica, Davidov grad; uskoro je u njega prenesen i Kovčeg Saveza. Filistejci su, uvidjevši opasnost od ujedinjenog kraljevstva, napali i osvojili čak i Betlehem. David je otpočeo dugotrajni rat i na koncu pobijedio zauvijek slomivši moć Filistejaca, a uskoro pokorava i Moabite i Amonce, Edom i Damask (interesantno je da su unutar kraljevstva ostala poput otočića još neka neosvojena područja). Time je Izrael, zahvaljujući povoljnoj međunarodnoj situaciji (mirovanje Egipta i Mezopotamije), postao lokalna supersila. Na unutrašnjem planu, uslijed naglih promjena unutrašnjo-političkih i vanjsko-političkih prilika u svega nekoliko desetljeća, dolazilo je do pobuna i spletki (čak se pobunio kraljev sin Abšalom pa je Davida samo bijeg spasio – Ps 3?). Nakon spletaka je određeno da Davida naslijedi Salomon.

Salomonovo kraljevanje (970-931) – zenit kraljevstva i početak slabljenja. Odmah po Davidovoj smrti nezavisni postaju Damask i Edom; on se nije bavio toliko vojnim pitanjima koliko trgovinom, osnovao je i trgovačku flotu. 969 počinje graditi Hram, za koji je građu skupljao još David. Nakon Hrama, Salomon je uz njega napravio još i kraljevsku palaču te stan za svoju suprugu-faraonovu kćerku. Otvara škole za dvorske službenike. Ovi radovi su donijeli neviđeni sjaj izraelskom kraljevstvu ali su značili i nametanje velikih poreza i njegovu unutrašnju destabilizaciju. Čini se da je njegova glasovita mudrost bila pretežno svjetovna a vjerska dimenzija slabija nego kod Davida. Dopustivši poseban administrativni položaj Judeje, uveo je protekcionaštvo i time priredio teren za skori razdor. Umro oko 931. Knjige za period od Sudaca do Salomona: 1-2 Sam; 1 Kr 1-11; 1 Ljet; 2 Ljet 1-9.

Rascjep kraljevstva. Salomonov sin Roboam nije olakšao namet i došlo je do pobune dok je boravio na sjeveru u Šekemu. Prorok Šemaja ga odvraća od upotrebe vojne sile. Kroz dva stoljeća dva će kraljevstva postojati jedno pokraj drugoga. Izrael, sjeverno kraljevstvo je veće, nastanjenije, plodnijeg tla ali živi pod prijetnjom Damaska. Juda, južno kraljevstvo, je siromašnije, sa manje populacije ali ima naslijeđenu davidovsku administraciju i uživa naklonost velikih imperija. Usprkos podjeli, stanovništvo je svjesno da čini jedan narod i da ima istu vjeru u jednog Gospodina (u tom smislu Biblija rabi riječ Izrael za cijeli izabrani narod, bez obzira na političku podjelu). Ovaj element jedinstva smetat će prvom vladaru Izraela pa osniva dva svetišta, Betel i Dan (sveta mjesta iz prošlosti). Ikonografija tih svetišta (bikovi, usp. 1Kr 12,28) davala je povoda vjerskim zastranjenjima u smjeru starosjedilačkih kultova plodnosti.

Period do pada sjevernog kraljevstva. Nakon rastućih tenzija sa Aramom i Asirijom Izrael i Juda su uvučeni u ratove. Zajedno se 738. bore protiv Asirije ali gube; 734. Izrael je nasilno uključen od Arama u siroefrajimski rat protiv Jude. Juda gubi i postaje vazal Asirije. Asirija će 722. osvojiti i potpuno anektirati Sjeverno kraljevstvo. Na vjerskom području u sjev. kraljevstvu vlada sinkretizam jahvizma i lokalnih religija (Ilija). Asirija je toliko ojačala da 671. pravi invaziju čak na Egipat; u to vrijeme Juda proživljava teške dane. Za Ezekije (728-698) izbijaju ustanci protiv Asirije a on se drži po strani sve dok se 705. i sam ne uključi u jedan, Jeruzalem biva opsjednut ali ne i osvojen (701). Jak je kulturni i religiozni utjecaj okupatora. Knjige: 1 Kr 12-22; 2 Kr 1-17; 2 Ljet 10-28; Am, Hoš, Iz, Mih.

Jošijina reforma – uslijed slabljenja Asirije, mladi kralj Jošija (640-609) započinje sveobuhvatne reforme na unutrašnjo-političkom, vojnom i religioznom planu. Vjerska reforma se sastojala od odstranjivanja asirskog kulta. U to je doba na vidjelo izišla i Knjiga Zakona (Pnz 12-26) koja je u međuvremenu donešena sa Sjevera ali je zanemarena i zaboravljena. Reforma je tragično prekinuta Jošijinom pogibijom u sukobu sa faraonom Nekom koji je, pošavši u pomoć Asircima u Mezopotamiji, upao na teritorij Izraela. Do potpunog očišćenja doći će tijekom i poslije babilonskog sužanjstva (bila je potrebna nacionalna tragedija za pročišćenje vjere!). Knjige: Sef, Jer.

Pad Jeruzalema i babilonsko sužanjstvo. Egipćani su držali slijedeća dva judejska kralja Joahaza i Jojakima kao svoje vazale. U međuvremenu ojačalo babilonsko carstvo potuklo je faraona i potisnulo ga do Egipta. Iako je Jojakim već postao Nabukodonozorov vazal, na unutrašnjo-političkom planu pobijedila je proegipatska struja. Babilonci zato u vojnom pohodu osvajaju Jeruzalem 598. i odvode u deportaciju Jojakina, sina u međuvremenu preminulog kralja Jojakima, te kraljevsku svitu i dvorjanike. Jojakinov stric Sidkija (597-587), koga su postavili za kralja, protivno savjetima proroka Jeremije podliježe utjecajima proegipatske struje i sklapa savez s Egiptom i Amonom. Nabukodonozor reagira na urotu i 587. osvaja Jeruzalem, razara zidine, spaljuje Hram i plijeni sveto posuđe. Skupa sa kraljem ovaj puta i dio stanovništva je deportiran u Babilon. Nakon smaknuća Gedalije, kojeg su za namjesnika postavili Babilonci, došlo je i do treće deportacije 582. Ukupno je odvedeno oko 20000 najznačajnih ljudi (zanatlije, umjetnici, intelektualci). Knjige: 2 Kr 18-25; 2 Ljet 29-36; Sef, Nah, Hab, Jer, Ez.

Sužanjstvo i sazrijevanje vjere. Iako sudbina izgnanika nije bila osobito teška jer su imali mogućnost integriranja u babilonsko društvo, pa su neki tamo zauvijek ostali, novonastale prilike izazvale su duboku refleksiju vjere. Izraelci su dobili novo shvaćanje Boga; u to je vrijeme i današnji SZ počeo poprimati konačno oblik. Time se sužanjstvo pokazalo jednim od duhovno najplodnijih trenutaka Izraelove povijesti.

Povratak i obnova. Kir u prvoj godini svog vladanja Babilonom 538. izdaje dekret o obnovi židovskog naroda i jahvističkog kulta u Palestini; svi koji su željeli mogli su se vratiti. Već slijedeće godine o trošku Babilona počinje izgradnja Hrama u Jeruzalemu (537). Povratak se odvijao u više navrata. Stanje je bilo dosta teško: nesloga (odbili pomoć Samarije u obnovi Hrama), međusobni razdori, prisutnost sinkretističkih elemenata na religioznom području. Zalaganjem Zerubabela 515. g. je posvećen drugi Hram; on sam je bio Davidov potomak i zato centar mesijanskih nadanja a njegovim nestankom prekida se davidovska loza Izraelovih vladara.

Djelovanje Ezre i Nehemije. Osim činjenice da je Judeja postala perzijska provincija, informacije o tom periodu su vrlo nesigurne. Čini se da je Judeja bila pod upravom Samarije ali u stalnom trvenju sa njihovim službenicima; to je period malodušnosti i razočaranja u obećanja proroka. Nehemija je došao u Jeruzalem 455.g i ostao do 433. te podigao gradske zidine; po povratku nakon odsustva je, spriječavanjem nekih zloporaba, počeo konačni raskid sa Samarijom. Za vrijeme drugog Nehemijina službovanja, Ezra (428.g.) dovodi iz Babilona veliku grupu novih doseljenika i započinje vjersku obnovu. Time je ustanovljena teokracija koja je uživala autonomiju u pitanjima vjere i utemeljeno židovstvo. Knjige: Ezr, Neh, Hag, Zah, Mal.

Od Ezre do Antioha IV. Za razdoblje između 427. pa do 167.g. gotovo da nemamo nikakvih informacija. U to vrijeme je dobar dio SZ dobio svoj konačni oblik. 333. Aleksandar Veliki je potukao perzijsku vojsku i sebi podvrgao Palestinu. 326. čak kreće na Indiju ali mu vojska odbija poslušnost a 323. on umire. Nakon njegove smrti, cijelo osvojeno područje među sobom dijele četvorica vođa. Egipat i južnu Siriju dobiva Ptolomej. Međutim Antigon, jedan od njih, se buni želeći postati jedinim nasljednikom, 302. dolazi do bitke u kojoj ga Seleuk, Ptolomejev general, pobjeđuje. Nasljeđuje ga sin Antioh I. Tako Aleksandrovo kraljevstvo biva podijeljeno na Makedoniju, Azija je pripala Seleukovićima a Egipat-Damask Ptolomejevićima. Palestina ostaje pod njihovom vlašću do 198. To je miran period u kojem je židovska zajednica zadržala strukturu naslijeđenu od Ezre: veliki svećenik je ravnao vjerskim životom i počeo dobivati obilježja svjetovnog vladara. U ovom periodu polagano u Izrael prodire grčka kultura i stvaraju se uvjeti za buduće sukobe. U Egiptu je zamjetan porast židovske dijaspore, preveden je i Pentateuh na grčki a kasnije će biti prevedene i ostale knjige (prijevod LXX).

Izrael pod Seleukovićima. Nakon neuspjelog pohoda 217, Antioh III 198. pobjeđuje Ptolomeja IV i pripaja Palestinu svome carstvu. Kartaški vojskovođa Hanibal, poražen od Rima 202, dolazi Seleukovićima, poduzimaju pohod na Grčku ali ih Rim poražava. Antioh III pogiba skupljajući novac za odštetu, nasljeđuje ga Seleuk IV koji pokušava uzeti novca i iz jeruzalemskog Hrama, ali bezuspješno. Njega je ubio Heliodor, ministar Antioha III želeći na prijestolje staviti mlađeg sina Antioha i spriječiti svojatanje Demetrija, starijeg sina. Međutim, pojavljuje se brat Seleuka IV Antioh IV Epifan i predstavlja se kao regent svog nećaka, ali mali Antioh biva ubijen 169. Antioh Epifan nastavlja vladati sam. U to vrijeme je prodor grčkog jezika i kulture, omogućen još Aleksandrovim osvajanjima, u Izraelu dovodio do unutrašnjeg raslojavanja; čak i među svećenstvom je bilo vatrenih pristalica koji su se počeli stidjeti svoje vjere i tradicije. Situacija postaje još težom pošto Antioh Epifan namjerno pokušava helenizirati Izrael i uništiti židovsku religiju. U III st. je dovršena LXX – grčki prijevod židovske Biblije– to je tekst kojim će se pretežno služiti prva Crkva.

Makabejski ustanak. Antioh Epifan (175-163) želio je ujediniti svoje kraljevstvo pa je velika važnost pridavana heleniziranju. Jason, brat Onije III, velikog svećenika, nudi kralju veliku svotu i provođenje helenizacije ako ga postavi velikim svećenikom. Njegovu helenizaciju su podržavali mnogi u Jeruzalemu. Na sličan način velikim svećenikom potom postaje Menelaj, a Jason bježi i priprema napad. Uz Menelajevu pomoć je Antioh Epifan po povratku iz Egipta opljačkao Hram. U međuvremenu Jason napada Jeruzalem, Menelaj je izdržao napad a Antioh Epifan je to shvatio kao pobunu. 167. upadaju njegove snage u Jeruzalem, djelomično ga razaraju, ubijaju dio naroda i zabranjuje se židovska religija a Hram je posvećen olimpijskom Zeusu, čijim se očitovanjem, epifanijom, predstavljao Antioh Epifan. Slično, Hram na samarijskoj gori Gerizimu je posvećen Zeusu Kseniosu. Svećenik Matatija 167.g. podiže ustanak. 166. umire a vodstvo preuzima njegov sin Juda Makabejac (166-160). Gerilskim stilom tri su godine napadali neprijatelja. Nakon nekoliko uspješnih bitaka, sklopljeno je primirje 15.4. 164. kojim su uklonjene odredbe koje su izazvale pobunu.

Obrat i samostalnost. Juda i njegovi ljudi su protiv ugovora napali jeruzalemsku tvrđavu i bili potučeni. Dolaskom novog regenta Filipa, Židovi priznaju vlast sirskog kralja a zauzvrat dobivaju vjersku slobodu. Smaknut je Menelaj, a za velikog je svećenika postavljen helenizirani židov Alkim; Makabejci ga nisu prihvatili. Juda nastavlja napade, Alkim nekoliko puta traži pomoć od kralja. Konačno, 160. Juda je potučen i ubijen u blizini Jeruzalema. Vodstvo preuzima Jonatan (160-143). No, povlači se u pustinju i smješta u Mikmaš; prihvaćen je kao politička i religijska glava naroda. Od 150-143. Jonatan vješto balansira između pretendenata na sirskom prijestolju. Međutim 143. je na prijevaru uhvaćen. Velikim svećenikom postaje Šimun (143-134). Iskoristivši borbe za kraljevsko prijestolje, 142.g. Šimun oslobađa jeruzalemsku tvrđavu i počinje period samostalnosti. Šimuna ubija njegov zet Ptolomej a Šimunov sin Ivan Hirkan postaje veliki svećenik i upravitelj.

Hasmonejska dinastija. Počevši sa Ivanom Hirkanom, makabejski se knezovi nazivaju Hasmonejcima (jedan njihov predak je bio Hašmon). Ivan je kao vazal sudjelovao u vojnom pohodu Seleukovića protiv Parta u kojem je poginuo Antioh VII. Gubitkom vlasti Seleukovića nad Palestinom, Izrael postaje neovisan; Ivan je zavladao i Samarijom, razorio Hram na Gerizimu; podržavali su ga hassidim koji su se počeli zvati farizejima. Nakon Ivanove smrti 104.g. nastaje borba za vlast. Njegov sin Aristobul baca vlastitu majku u tamnicu gdje je i umrla, prigrabio si je vlast, ubio brata Antigona a ostalu trojicu braće stavio u zatvor. Zakraljivši se, pripojio si je Galileju i Itureju. Umire već slijedeće godine a njegova žena Aleksandra (Saloma) oslobađa braću iz zatvora; Aleksandar Janej postaje kralj, veliki svećenik i njezin muž. Iako je uspijevao proširiti vlast na cijelu obalu, prekida s farizejima u udaljava se od naroda. Nakon što su ga izvrijeđali za jedne službe na Blagdan sjenica, njegovi se plaćenici osvećuju ubijajući 6000 ljudi. Nakon njegovog poraza u Transjordaniji, buknuo je građanski rat kojeg je uspio ugušiti nakon 6g. Kad je umro (76) nasljeđuje ga žena Aleksandra (76-67). Ivan Hirkan II, veliki svećenik, i Aristobul II, vojni zapovjednik, njezini sinovi nakon njezine smrti se bore za vlast, Ivan postaje kraljem ali ga Aristobul pobjeđuje kod Jerihona. Kad je Pompej 63 došao u Palestinu, nakon tromjesečne opsade Jeruzalema, postavlja Ivana Hirkana II za kralja, a Aristobula II i njegove sinove vodi sa sobom u Rim. Oni, međutim, bježe iz Rima i nekoliko puta pokušavaju organizirati pobune ali bezuspješno. Antipater, Ivanov upravitelj Idumeje, koji je formalno postao ministar, u stvari je imao svu vlast u svojim rukama. Tijekom građanskog rata između Cezara i Pompeja, Antipater se stavlja na stranu Cezara koji pobjeđuje 48.g. Kad je Cezar stigao u Palestinu, Ivana potvrđuje etnarhom a Antipater postaje prokurator Judeje. Njegovi sinovi postaju upravitelji: Fazael u Jeruzalemu a Herod u Galileji. Nakon što je Antipater otrovan 43.g. naslijedio ga je Herod. Ivan Hirkan je ostao veliki svećenik. Kad su Parti 40.g. napali Siriju, Antigon, Aristobulov sin, iskoristio je priliku i uz njihovu pomoć opsjeo Heroda i Fazaela u Jeruzalemu. Herod je pobjegao, Fazael se ubio a Ivanu Hirkanu je dao odrezati uši i tako ga onesposobio za službu velikog svećenika. Rim 39.g. ponovno zauzima Malu Aziju i Siriju. Herod, probivši se do Rima, biva od Oktavijana i Antonija priznat kraljem Židova. Vraćao se na čelu rimskih legija sa zadatkom da se zakralji. Nakon tri godine dospijeva do Jeruzalema i zauzima ga. Oženio se hasmonejskom kneginjom Marijamnom. Antigon je odveden u Antiohiju gdje je nad njim izvršena smrtna kazna. To je ujedno svršetak hasmonejske dinastije. Knjige za period 333-63: 1-2 Mak, Dn. 

 

Povijest Novoga zavjeta

 

Herodovska dinastija. Herod je bio rex socius u odnosu na rimskog cara (samostalan na unutarnjem a podložan u vanjskopolitičkim i vojnim pitanjima). Bio je veliki graditelj ali nadahnut grčkim duhom. U isto vrijeme iz odanosti, caru Augustu je podizao Hramove. G. 20. počinje dogradnju Hrama koja će trajati 83.g. Krvoločan, dao je pogubiti svoju suprugu Marijamnu, punicu, sinove Aleksandra, Aristobula i Antipatera. Oporukom je razdijelio svoje kraljevstvo među ostale sinove: Arhelaj je postao kralj a Antipa i Filip tetrarsi. Nakon gušenja pobune u Jeruzalemu Rim ga preimenuje u etnarha a sva tri su postali vazali Rima i podložni sirskom legatu. No, 6.n.e. Arhelaj zbog zloupotrebe vlasti biva smijenjen a teritorijem Judeje, Idumeje i Samarije upravlja rimski prokurator. Filip, tetrarh Gaulanitide, Itureje, Bataneje, Trahonitide i Auranitide, vladao je do 34.; obnovio je Panias preimenovavši ga u Cezareja Filipova; oženio je Salomu, Herodijadinu kćerku. Antipa, oženio se kćerkom Arete IV, nabatejskog kralja, ali ju je otjerao i uzeo Herodijadu, bivšu ženu svoga brata Filipa (usp. Mt 14,3-4). Areta u ime osvete za uvredu kćerke 36.g. započinje rat i poražava Antipu a 39.g. ga Rim progoni u Galiju. Herodov unuk Agripa 1 od Kaligule, koji mu je bio veoma naklon, dobiva teritorij Heroda Filipa nakon njegove smrti te teritorij Heroda Antipe nakon što je prognan u Galiju. Zatekavši se u Rimu kad je ubijen Kaligula, pomogao je Klaudiju postati carem pa mu on daje na upravljanje i teritorij koji je bio pod rimskim prokuratorom i imenuje ga kraljem. 41.g. je Agripa I postao gospodarem cijelog teritorija kojeg je obuhvaćalo kraljevstvo Heroda Velikog. Poštivao je židovske propise i potpomagao farizeje; da bi im se svidio pogubio je Jakova Apostola (usp. Dj 12,1-3). Naslijedio ga je Agripa II, posljednji pripadnik herodovske dinastije; njemu nije dodijeljen cijeli teritorij njegova oca; saslušavao je Pavla (Dj 25,13-26,32). U velikoj pobuni 66-70.g. stao je na stranu Rimljana.

Židovski rat i posljedice. 50-ih su u Palestini rasle napetost i mesijanske nade, poticane od samozvanih mesija. Židovski ekstremisti, potpomognuti prokuratorom Gesijem Florom kojem je već prijetila kazna iz Rima, 66.g. su digli otvorenu pobunu protiv Rima i savladali rimske jedinice stacionirane u Jeruzalemu. Nakon što su iste godine uspješno odbili napad sirskog legata Gala i potukli ga kod Bet Horona, među židovima sve više maha uzima strančarenje. Vespazijan, najiskusniji Neronov general, nakon što je osvojio Galileju 67, 69 biva izabran za cara a operacije prepušta svome sinu Titu. Tit je od 70-73 potpuno slomio neslogom nagrižene židovske snage. Jeruzalem je razoren, Hram uništen ali židovstvo je nadživjelo. U Jamniji je proradila rabinska škola; skupljale su se usmene predaje i zapisale u Mišni. Smatra se da je sa završetkom 1. st.n.e. završeno formiranje biblijskih knjiga NZ.

Pobuna u drugom stoljeću. Nakon što je car Hadrijan naredio da se Jeruzalem obnovi ali pod imenom Aelia Capitolina a umjesto starog Hrama podigne hram Jupitera kapitolijskog te izdao odredbu o zabrani obrezanja, počela je nova pobuna (132-135). Predvodio ju je Simon Bar-Kokeba kojega je rabi Akiba proglasio mesijom. Nakon gušenja pobune, Jeruzalem je nazvan Colonia Aelia Capitolina i u njega nije više smio ući nijedan Židov, a na mjestu Hrama je izgrađen hram Jupiteru kao što je naredio Hadrijan.

 

Nastajanje Biblije

 

Biblije-zbirka knjiga. Sažeti pregled biblijske povijesti daje uvid u vremenski raspon u kojem su nastajale pojedine biblijske knjige. Različitost obilježja pojedinih povijesnih epoha, raznolikost tema, književnih oblika pa čak i jezika na kojima su pisane pojedine knjige predstavlja Bibliju u literarnom smislu ne jednom knjigom nego zapravo zbirkom knjiga. Uz to što je Riječ Božja, jer je nadahnuta, onaj je ujedno i svjedočanstvo o povijesti jednog naroda, ali i njegova književnost i kulturna baština.

Podjela Biblije. Bibliju dijelimo na dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. Zavjet je prijevod lat. testamentum a ono je prijevod grč. diathēkē. Ta se riječ odnosi na hebr. berith, savez. U tom smislu donekle možemo reći da SZ prati onaj dio povijesti spasenja, od njezinog početka, koji je obilježen Sinajskim savezom, dok NZ sadrži događaj dolaska Sina Božjega koji je sa čovječanstvom uspostavio Novi savez. Iz toga je vidljiva povezanost dvaju zavjeta: stari se može shvatiti kao spomen obećanja (dolaska Pomazanika-Mesije tj. Spasitelja) a novi spomen ispunjenja (dolaska Sina Božjeg-Spasitelja), tj. novi se u starome skriva a stari u novome otkriva. Inače, međusobni odnos dvaju zavjeta je kompleksno biblijsko-teološko pitanje: simplicističko stavljanje SZ „izvan snage“ tj. tretirati ga kao nešto što nije aktualno jest neodrživo zato što je i SZ riječ Božja, i on govori o Kristu (Sv. Jeronim: ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista).

Knjige Biblije. SZ su Židovi podijelili u tri glavne skupine: Zakon (Torah): Petoknjižje (prvih pet knjiga Biblije); Proroci (Nebiim): raniji: Jš; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr; kasniji: Iz, Jer, Ez, 12 malih proroka; Spisi (Ketubim): veliki: Pss, Izr, Job; svitci: Pj, Rut, Tuž; Prop; Est: ostali: Dn; Ezr; Neh; 1-2Ljet. Katolici od 13.st. dijele knjige SZ-a na: Povijesne: Petoknjižje, Jš, Suci, Rut, 1-2Sam, 1-2Kr, Ezr, Neh, Tob, Jud, Est, 1-2Mak; Poučne: Job, Pss, Izr, Prop, Pj, Mudr, Sir; Proroci: veliki: Iz, Jer (+Tuž i Bar), Ez, Dn; mali proroci: Hoš, Jl, Am, Ob, Jo, Mih, Nah, Hab, Sef, Hag, Zah, Mal. NZ se može podijeliti na analogan način: Povijesne: četiri evanđelja i Dj; Poučne: Pavlove poslanice (Rim, 1-2Kor, Gal, Ef, Fil, Kol, 1-2Sol, 1-2Tim, Tit, Flm), Hebr; Katoličke poslanice: Jak, 1-2Petr, 1-2-3Iv, Jud; Proročka: Otk.

Nastajanje Biblije. Nastajanje SZ bio je dug proces. Abraham se pojavio u 19. st. pr. Kr. a Petoknjižje je dobilo svoj konačni oblik tek negdje u 5-4. st. pr. Kr. Povijesne knjige obuhvaćaju vrijeme od Jošue (13. st.) pa sve do 1Mak (1. st.); mudrosna književnost započela je sa Salomonom u 10. st. pr. Kr. a procvat doživljava tek u 5. st. pr. Kr., proroštvo počinje u 8. st. sa Amosom i Hošeom a završava u 4. st. pr. Kr. Većina knjiga SZ je zato djelo mnogih ruku koje je raslo stoljećima. Gledano horizontalno, sa kulturološkog stanovišta, Biblija je djelo izraelskog naroda koji je u nju ugrađivao svoj genij, narodno blago i svoje tradicije. Iz vertikalne perspektive, svi koji su u tome sudjelovali bili su nadahnuti; pisali su prenoseći riječ poruke Božje (npr. ljubav u Ev. i storija o Josipu).

Funkcija usmenih predaja. Smatra se da se dobar dio SZ, pogotovu onaj od Petoknjižja do 1-2Sam, temelji na usmenim predajama (tradicijama) usredotočenim na pojedine povijesne likove (Mojsija, Jošuu, suce…). Usmene su predaje kolale stoljećima, ponekad bile zapisivane, ali i prerađivane, tako da su konačni oblik zadobile stoljećima kasnije. Stoga, datum nastanka neke knjige izražava mišljenje o vremenu konačne redakcije i utvrđivanja pismenog oblika, ali ne izražava starost pojedine od tradicija. U doba kralja Salomona došlo je do formiranja novog društvenog sloja – pisara. Smatra se da su se tada počele zapisivati najstarije pisane tradicije SZ-a.

Formacija sinoptičkih evanđelja. Lat. evangelium dolazi od grč. euangelion što znači dobra, radosna, vesela vijest.  Za razliku od Iv, prva tri evanđelja, Mt, Mk, Lk su međusobno slična po rasporedbi materijala. Ako se poredaju u paralelne stupce (synopsis) dobije se dva ili tri opisa istog događaja, pa su zato najpogodniji za rekonstruiranje procesa formacije. Činjenica je da Isus nije napisao niti jedne jedine riječi. Njegove su riječi zapisivali drugi. Isto je tako činjenica da njegove riječi nisu zapisane doslovno, nego onako kako su ih se drugi sjećali, a to je vidljivo iz različitih izvještaja istog događaja ili npr. prispodobe; osim toga on je govorio aramejski a evanđelja su pisana na grčkom. Teško je odrediti koja je od tih verzija najvjernija u faktografskom smislu. Evanđelisti su svoja evanđelja najvjerojatnije pisali godinama nakon Isusova uzašašća, osim toga, Mk nije bio apostol a Lk čak ni Isusov učenik te su se morali oslanjati na tuđe izvještaje ili predaje. Zato se danas smatra da su se evanđelisti služili različitim usmenim ili pisanim izvještajima koji su im bili na raspolaganju.

Etape formacije sinoptičkih evanđelja. Treba razlikovati tri etape: Isusove povijesne riječi (logia), predaja u apostolskoj Crkvi te rad pojedinih evanđelista. Rekli smo da Isusove riječi nisu zapisane doslovno. Ponegdje se ipak pojavljuje poneka riječ na aramejskom koju je vjerojatno izgovorio: abba; talitha, kumi; effata. U Isusovim su riječima, kako ih donose sinoptici, prepoznatljiva neka od obilježja usmenog stila predaje (ritam, paralelizam, inkluzija). Smatra se da potječu od Isusa koji ih je tako izgovorio da bi se što lakše pamtile. Slijedeća etapa je apostolska predaja. Apostoli su bili ljudi izabrani da propovijedaju evanđelje po cijelom svijetu (Mt 24,14; 28,19-20), naviještati ljudima događaje od Ivanovog krštenja do Isusova uzašašća (Dj 1,22; 2,32). Oni su bili stupovi prve Crkve; propovijedali su u Crkvi; sadržaj njihovog propovijedanja jest jezgra predaje koja će kasnije ući u evanđelja. To znači da je i druga etapa predaje usmena predaja tj. propovijedanje u apostolskoj Crkvi. Međutim, da se ne bi dogodilo da svatko propovijeda po vlastitim prioritetima, priređen je izbor iz Kristovih djela i riječi za misionarsku upotrebu. Prepoznatljivi su retorička sredstva koja su primijenjena da bi se naviještena riječ što duže pamtila. U ovom segmentu prelaska iz usmenih oblika u predevanđeoske književne cjeline je od velike koristi istraživanje povijesti oblika (Formgeschichte, form criticism) – ovim istraživanjem došlo se do zaključka da su predaje o Isusu kolale u odvojenim, usmeno prenošenim cjelinama koje se mogu razvrstati na pojedine vrste oblika (Harrington, 88). Njih je apostolska Crkva ugrađivala u novu jezgru predaje namijenjene propovijedanju. Pri tom su njezine konkretne potrebe (liturgija, misionarsko djelovanje, kateheza) utjecale na izbor i prikaz pojedinih događaja i Gospodinovih riječi. Istraživanje konteksta u kojem su nastali i razvijali jest sitz im leben. Evanđelisti su uzimali ovaj materijal iz predaje i sastavljali svoja evanđelja. Pri tom su ponešto od primljene predaje izabrali, ponešto sintetizirali ili naglasili kako bi što bolje odgovorili potrebama svoje zajednica za koje su sastavljali evanđelja. Njihov rad, dakle, nije samo kompilacija nego je vođen određenim teološkim interesom. Pri tom se evanđelisti pojavljuju kao pravi auktori koji su imali određene interese te su određenim književnim postupcima sastavili evanđelja kako bi komunicirali određenu poruku svom slušateljstvu. Redaktionsgeschichte (povijest redakcije) jest istraživanje koje nastoji istražiti interes, postupke, te teološku nakanu (sitz im leben) uslijed kojih su evanđelisti primljeni materijal iz predaje apostolske Crkve uobličili („redigirali“) na način koji je do nas došao u pismenom obliku kao pojedino evanđelje. Ovome još treba dodati da se ponegdje radi i o višestrukoj tj. višeslojnoj redakciji – tako se govori npr. o Ivanovoj zajednici kao o teološkoj školi koja je izvršila uobličavanje evanđelja kojemu je prvu „redakciju“ izvršio npr. Iv.

 

Kanon

 

Pojam kanona. Termin kanōn prvotno je značio štap za mjerenje a potom i pravilo, norma. Pod kanonom podrazumijevamo zbirku od Boga nadahnutih knjiga koje je Crkva prihvatila i priznala za nezabludivo pravilo vjere i ćudoređa. Knjige koje je prepoznala inspiriranima Crkva je uvrstila u kanon i time jamči za njihovu nadahnutost. Dakle, inspiriranost jest teološka kategorija jer se odnosi na Boga, dok je kanoničnost crkvena jer se odnosi na crkveno priznanje božanske nadahnutosti pojedine knjige.

Nastajanje SZ-nog kanona. Petoknjižje, rani i kasniji proroci te 12 malih proroka su svoj konačni oblik dobili u 5. st. pr. Kr. a ostale su knjige uobličene do konca 2. st. pr. Kr. Nijedna od triju zbirki (zakon, proroci, spisi) nije dulje vremena bila službeno definirana jer se smatralo da Bog još nije izrekao posljednju riječ. Tek nakon Krista te razorenja Jeruzalema  i  Hrama 70. g. n. e., sve je jača tendencija sačuvati baštinu pa 90. g. u Jamniji (Yavne, 50-ak km zap. od Jeruzalema) grupa židovskih učitelja ustanovljava kanon hebrejske Biblije. Pošto su kršćani u međuvremenu prihvatili hebrejsku Bibliju na grčkom (LXX) koja je sadržavala veći broj knjiga, Židovi su izabrali kraći popis knjiga (v. str. 12) a ove druge je smatrala korisnim za osobnu izgradnju ali ne i nadahnutima. Mi ih smatramo deuterokanonskima (jer se dvojilo o njihovoj kanoničnosti): Tob, Jdt, Mudr, Sir, Bar, 1-2Mak, dijelovi Est i Dn. Reformatorske crkve nakon raskola prihvatit će SZ-ni kanon hebrejske Biblije a ove knjige smatraju apokrifima. Za njih su deuterokanonske knjige one knjige NZ-a koje nisu odmah bile prihvaćene nego se o njima dvojilo (v. dolje).

Nastajanje NZ-nog kanona. Crkva je od početka smatrala SZ proročanstvom o Kristu jer Pisma govore upravo o Njemu (usp. Iv 5,39b.46). Vremenom, kako se Crkva prostorno širila te kako je apostolska generacija išla svom iščeznuću, pojavila se potreba srediti i zabilježiti predaje o Isusovim riječima i djelima. Nastanak smo evanđelja opisali u prethodnom naslovu. Činjenica je da se tijekom 2. st. pojavljuju svjedočanstva o postojanju evanđelja u različitim zajednicama te da su tretirana kao sveti spisi. Uz njih su također bile poznate i priznate Pavlove poslanice, a i poslanice drugih apostola. Međutim, zbirke evanđelja i poslanica su se razlikovale od crkve do crkve jer nisu bile definirane. Uslijed pojave različitih heretika (npr. montanisti su tvrdili da i dalje primaju objavu od Duha Svetoga a Marcion je već sastavio svoj „kanon“) te obilja gnostičkih spisa, čini se da su već početkom 2. st. nastali prvi popisi knjiga NZ-a; u početku nisu sadržavali katoličke poslanice a diskutabilni su bili Hebr te Otk. G. 367. se pojavljuje Atanazijev popis svih 27 NZ-nih knjiga koje i danas sačinjavaju kanon NZ-a.

Narav kanoničnosti. Prihvaćanjem knjiga SZ-a u svoj kanon, Crkva je prihvatila knjige koje su već Židovi smatrali nadahnutima. Dakle, imala je već neko uporište, neki kriterij. Konačno, sam Isus je citirao SZ te su apostoli vjerojatno dobro poznavali Njegov stav prema auktoritetu SZ-a; SZ je tijekom prvog stoljeća sve do Pavla jedini i bio smatran Pismom (usp. 2Tim 3,16). Postavlja se pitanje: na osnovu čega je Crkva odredila kanon NZ-a? Crkva se uvijek utjecala načelu apostoliciteta u odlučivanju koje su knjige NZ nadahnute a koje nisu. Ovo ne znači da se uvijek radi o direktnom apostolskom podrijetlu knjige ili svjedočanstvu o njoj. Crkva je sama po sebi znala za inspiriranost pojedinih knjiga; ona nije trebala izričitu objavu od kojeg apostola jer joj je bilo konaturalno prepoznati ih – prepoznala je ono što odiše istim duhom, ono što je iste naravi; potvrdila je one knjige za koje je osjetila da su nastale kao samoižaravanje same Crkve. Vrijeme koje je proteklo od nastanka pojedine knjige pa do njezinog uvrštenja u kanon u 3. st. svjedoči upravo o tome procesu ispitivanja konaturalnosti pojedine knjige.

 

Apokrifni spisi

 

Prema katoličkom poimanju, za razliku od protestantskog, apokrifnim spisima se smatraju oni koji nisu ušli u kanon. Naime, već i prije zaključenja kanona u 4. st. pojavio se određeni broj knjiga koje se već u naslovu deklariraju pripadajućima određenom apostolu (Petrovo Evanđelje, Tomino Evanđelje…), iako je očito da im autori nisu apostoli a isto tako su postojali i različiti drugi spisi koji su pretendirali da budu uključeni u kanon. Činjenica da, bez obzira na svrstavanje pod ime nekog od apostola, one nisu ušle u kanon, govori o rigoroznom procesu preispitivanja kanoničnosti.

 

Kumranski spisi

 

To su spisi esenske zajednice iz Qumrana (rukopisi s Mrtvog mora), otkrivani su u periodu 1947-1956. Do sada je okriveno oko 600 rukopisa koji su nastali između 2. st. pr. Kr. – 1. st. n. e.; uglavnom su pohranjeni u Palestinskom muzeju u Jeruzalemu. Četvrtina rukopisa su prijepisi svih biblijskih knjiga SZ (osim Est). Oni se uglavnom podudaraju sa već poznatim masoretskim verzijama pojedinih knjiga hebrejske Biblije ili su srodniji sa nekim drugim već poznatim varijantama (npr. Samaritanskim Petoknjižjem). Iako su otkriveni i neki tekstovi koji inače ne postoje u SZ-u (npr. pravila njihove zajednice, komentari biblijskih knjiga), oni ne dodaju neke senzacionalne novosti a pogotovo ne proturječe ni u kom smislu SZ-u. Naime, esenska sekta potječe od grane koja s otcijepila od skupine hasidim, pobožnih koji su posebno privrženi Zakonu. Podupirali su ispočetka makabejski ustanak a kasnije su odbacili makabejsku politiku i razdijelili se u dvije grane: farizeje i esene. Eseni su se vjerojatno u pustinju povukli sredinom 2. st. pr. Kr. Njihov život je bio samostanskog tipa sa zemljoradničkom kolonijom od oko 200 članova. Iz njihovih spisa je vidljivo da nisu njegovali posebnu nauku u odnosu na SZ, nego su povukli u pustinju ogorčeni malverzacijama na političkom i religioznom području, u želji da provode iskreno pobožan život.

 

Jezici Biblije

 

SZ je pisan većinom hebrejskim jezikom. Taj se jezik u 8.st. nazivalo kanaanskim, što upućuje na to da su Izraelci ulaskom u Obećanu zemlju prihvatili jezik domicilnog stanovništva. Ovo prihvaćanje je olakšano činjenicom da se radi o međusobno srodnim, semitskim narodima. Taj će jezik biti oživljen pred početak nove ere i doživljavati daljnji razvoj preko hebrejskog Mišne, srednjovjekovnog hebrejskog jezika rabina do današnjeg službenog jezika države Izrael. Aramejski je bio jezik aramejskih plemena koja su živjela po cijelom Bliskom istoku; aramejski je jezik potiskivao domaće jezike i bio prihvaćen kao diplomatski jezik i poslovni jezik. Babilonsko sužanjstvo je pogodovalo učvršćenju aramejskog i slabljenju upotrebe hebrejskog jezika. Tako je narod govorio aramejski pa i Isus i apostoli. Grčkim su pisani dijelovi SZ i cijeli NZ, koji koristi koine varijantu, tj. pojednostavljenu pučku varijantu jezika. Na grč. je preveden i cijeli SZ i naziva se Septuaginta (LXX). Kasnije su rađeni prijevodi na latinski (Itala, II st., Vulgata, IV st.).

Hrvatski prijevodi Biblije. Uopće najstariji spomenici hrvatskog jezika su biblijski prijevodi u lekcionarima – knjigama za liturgijsku upotrebu, javljaju se u 14.st. (Korčulanski, Zadarski). Prijevod cjelovitog biblijskog teksta je nastao 1521g. – možda je to „Biblija hrvatskih protestanata“?, potom slijede prijevod isusovca Bartola Kašića prema Vulgati, 1630, fra Petra Katančića 1831, Škarićev prijevod 1858-1861, F. Zagoda u 3 izdanja 1938/9-1946, biskup Šarić u 3 sveska 1941-1944, Kaštelan-Duda, Biblija, Zagreb 1968.

 

Znanstveno istraživanje Biblije

 

Obuhvaća postupke koji se inače koriste u istraživanju bilo kojeg književnog djela. Njega sačinjava: kritika teksta – utvrđivanje izvorne varijante koja tijekom prepisivanja biva narušena, literarna kritika – proučavanje značenja teksta (rječnik, gramatika, sintaksa, kompozicija, književna vrsta, kontekst, podrijetlo djela), povijesna kritika – smješta knjigu u njezin povijesni, društveno-politički kontekst da bi se bolje razumjelo smisao onoga što se u njoj iznosi. Potom slijedi biblijsko-teološka refleksija  kada se sve ono što je dobiveno u prethodnim etapama istraživanja nastoji izreći u teološkim kategorijama; tada se najprije iznosi teologija pojedinog izraza, odlomka, dijela biblijske knjige, cijele knjige/grupe knjiga kamo tekst pripada, da bi ju se u konačnici stavilo u odnos sa cjelinom biblijske teološke misli za tu određenu temu. Dakako, osvjetljavanjem jedne teme i njezinim stavljanjem u suodnos s drugim temama, bilo na širem planu Biblije kao zbirke knjiga, ili na užem tj. u nekom konkretnom odlomku, postiže se veći napredak u shvaćanju i tumačenju pojedinih aspekata biblijske misli na svim razinama. Pri tumačenju postoje 3 hermeneutička principa (hermeneutika=teorija i praksa izlaganja i tumačenja teksta): sadržaj i jedinstvo svega Pisma; živa Predaja cijele Crkve (sve ono što Crkva prenosi kroz povijest o tome što ona jest i što vjeruje); analogija vjere (uzajamni sklad Objave, tj. objavljenih istina i vjere Crkve).

Poradi kompleksnosti, u praktičnom smislu znanstvenici su podijeljeni na one koji rade na kritici teksta i na one koji se, u širem smislu govoreći, bave egzegezom, tj. izvođenjem/tumačenjem značenja pojedinih izričaja u Bibliji i njihovim stavljanjem u kontekst biblijske teologije.

 

 

Uvod u Stari zavjet

 

 

Pentateuh

 

Nazivlje i sastav. Naš izraz Petoknjižje prijevod je grč. pentateuhos, 5 kutija koje sadrže svitke, a odnosi se na pet prvih knjiga Biblije; njih je hebr. tradicija nazivala Torah (=pouka), a mi ga često prevodimo sa Zakon. On obuhvaća knjige: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon.

Teološki obzor. Iako Pentateuh općenito opisuje događaje iz Izraelove povijesti, od nastanka svijeta, preko formiranja Izraela kao naroda pa do ulaska u Obećanu zemlju, njegovi su teološki horizonti bitno određeni povijesnim kontekstom njegova nastanka (5-4st. pr. Kr.) i zbog toga se u njemu zrcali refleksija, ili bolje reći u množini, refleksije nad čitavim do tada prijeđenim povijesnim hodom Izraela.

Pitanje izvora. Gotovo 2 milenija je, uz židovsku, i kršćanska tradicija smatrala Mojsija autorom Pentateuha („Mojsijevo Petoknjižje“), međutim uslijed iluminizma i zamaha kritičkog istraživanja (18-19st.), došlo se do spoznaje da je Pentateuh plod različitih redakcija i teoloških struja u različitim epohama. Neki od razloga: Mojsije umire na koncu Pentateuha (Pnz 34) a neki detalji otkrivaju da je Pentateuh ipak pisan „poslije“, sa vremenske distance (usp. Pnz 34,5-6; Post 13,7; 50,10); pojavljuju se dva Božja imena (JHWH, Elohim), različit tretman pojedinih izraelskih plemena, nejednako vrednovanje službenog kulta, osoba.

Od teorije dokumenata do mnoštva teoloških tradicija. Počevši od prvih opažanja R. Simona (17-18st.), J. Astruc-a (18.st.) preko J.G. Eichhorn-a, W.M.L. de Wette-a (19.st.), Hupfeld-a, Graf-a, J. Wellhausena, H. Gunkel-a, G. von Rad-a i M. Noth-a, došlo se do teorije da su u početku bila 4 temeljna dokumenta tj. teološka predloška (J-jahvista, E-elohista, D-deuteronomista, P-svećenički dokument). Potom se počelo govoriti o tradicijama, jer se uočilo da su i u okviru pojedinih „dokumenata“ uočljive manje cjeline (različite literarne forme) koje su im dodavane tijekom vremena da bi na koncu u 5-4. st. doživjeli konačnu redakciju. Danas se smatra da je Pentateuh zapravo kompleks mnogobrojnih tipova tradicija koje su vremenom bivale uključivane u tekst sve do njegove konačne redakcije. Iako različite geografskim podrijetlom i teološkim naglascima, one ipak odražavaju određeni stupanj jedinstva. Tako je nadiđeno grubo shvaćanje da je Pentateuh nastao mehaničkim sklapanjem 4 izvora u 1 književnu cjelinu, te se dopušta mogućnost da su tradicije nastale u Mojsijevo vrijeme i svoju važnost dobile upravo preko njega ili od zajednice koja je doživjela Izlazak i osvojenje Obećane zemlje. Ovo jedinstvo se očituje u integraciji različitih teoloških tradicija u jednu storiju pri čemu svaka zadobiva svoje mjesto.

Pentateuh kao odgovor na povijesne krize. Propast obaju kraljevstava u periodu manjem od stoljeća i po (722-587) doveo je u pitanje Izraelovo pouzdanje u Boga i pravdu. Pentateuh nastoji objasniti prisutnost zla u povijesti i u životu pojedinca te položaj naroda i osobe pred Bogom.

Knjiga Postanka (Genesis) ponajprije govori da je Bog Stvoritelj (Post 1-2) ali da nije On uzrok zlu, jer sve što je stvorio bijaše veoma dobro (Post 1,31). Zlo počinje osobnim egoizmom (Post 3), širi se na društvenu razinu (Post 4), zahvaća grupe i narode (Post 5-9; 10), i postaje društveno-religiozna struktura kojoj se Bog protivi (Post 11). Abrahamovim pozivom (Post 12) počinje povijest Izraela, naroda izabranog za borbu protiv posvemašnje zaraze zlom. Slijedeća poglavlja (Post 12-50), dok opisuju život Abrahamovih potomaka, opet oslikavaju djelovanje s jedne strane zla u osobnom životu, a s druge strane snagu Božjih obećanja i vodstva na bespućima povijesti. Unatoč svemu, Bog je vjeran svojim obećanjima.

Knjiga Izlaska (Exodus), poput Post 3-11, pravi pomak od zla u osobnom životu prema prikazivanju zaraženosti zlom čitavog društvenog sistema: interes i zakon jačeg su vrhovna norma ponašanja! Izraelci su, našavši se u Egiptu (usp. Post 45-50), postali žrtve i roblje takvog sistema. Bog, objavivši im svoje ime (Izl 3), pokazuje se Osloboditeljem i omogućuje im izlazak iz Egipta (Izl 11-15). Time očituje da želi ostvarenje drugačijeg tipa društva. Hod pustinjom (Izl 16-40) trebao je Izraelu omogućiti zauzimanje stava kako bi u novoj zemlji ostvario pravedno društvo po Božjoj volji. Sklapanjem Sinajskog saveza (Izl 19-24) Bog se veže s Izraelom koji, tražeći sebi drugog boga, odbija Savez (Izl 32) i tako pokazuje da, i pored iskustva oslobođenja, ima trajnu sklonost zlu.

Levitski zakonik (Leviticus), iznoseći razne propise (o žrtvama, svećenicima, obrednoj čistoći, Danu pomirenja te o svetosti), pojavljuje se kao konkretizacija Saveza, koji je trebao biti življen i u kultu a o čijem vjernom vršenju je ovisilo postojanje Izraela kao saveznika Božjeg.

Knjiga Brojeva (Numeri) nastavlja iznositi propise (Br 1-10) te nastavlja opis hoda prema Obećanoj zemlji (Br 11-34). Sedam puta se Izrael buni i sedam puta Bog providnosno intervenira – to znači da je Izrael bio pozvan na duhovno sazrijevanje: napustiti represivni mentalitet usvojen u Egiptu i živjeti vjeran Savezu Boga koji daje život i oslobađa.

Ponovljeni zakon (Deuteronomium) kao temeljnu temu ima rekonstrukciju Izraelovog društva u skladu sa principima Božje volje. Primjetna je tendencija korekcije: Izraelu sklonom vršiti zakonske norme stavlja se pred oči da je temeljna vrednota odgovor na Božju nezasluženu ljubav. On se treba očitovati prvenstveno u slušanju Božje riječi i oživljavanju iskustva vlastite oslobođenosti (Izlazak + Savez) kako bi donio konkretne plodove: borba protiv idolopoklonstva i izgradnja socijalne pravde. 

 

Deuteronomistička povijest (Rani proroci)

 

Deuteronomističkom poviješću smatramo biblijske knjige koje stoje pod utjecajem deuteronomističkih redaktora (Dtr). Pronalazak Knjige Zakona (=Pnz 12-26) za vrijeme Jošijine reforme (oko 625-610g.pr.Kr.) potaknuo je čitav jedan pokret koji je prikupljao predaje te već gotove zbirke predaja i redigirao ih u zaokružene književne cjeline radi isticanja pouke koja se dade očitati iz Izraelove povijesti. Zato kažemo da knjige od Jošuine do Druge knjige o kraljevima (Još; Suci; 1-2Sam; 1-2Kr) nose obilježje deuteronomističke teologije. Opće joj je obilježje stavljanje u prvi plan Božje milosti i vjernosti Izraelu kroz povijest, koja mu onda u konkretnim povijesnim (ne) prilikama – za vrijeme i poslije babilonskog sužanjstva – postaje temeljem nade u obnovu. Taj novi polet uvelike je omogućio narodni oporavak i razvoj postegzilskog židovstva.

Jošua prikazuje osvajanje i ulazak, te nastanjenje naroda u Obećanoj zemlji. Idealizirani prikaz osvojenja zemlje i ujedinjenja naroda pod Jošuom, što je u konačnici djelo Božje, u konkretnim povijesnim okolnostima poprimio je proročko značenje i postao obećanjem ponovnog društveno-političkog konstituiranja Izraela.

Knjiga o Sucima prikazuje period nakon Jošue do uspostave monarhije, obilježen serijom Izraelovih otpada, kao uzrocima nedaća, koji nakon kajanja završavaju tako da Bog spašava „podizanjem“ izbavitelja – sudaca.

1-2Sam prikazuju uspostavu teokratskog kraljevstva, te zamjenu nevjernog Šaula Davidom. One su zapravo povijest ustanovljenja kraljevstva Božjeg na zemlji, utjelovljenog u davidovskoj dinastiji. Iako su se u povijesnom iskustvu očitovale mnoge teškoće, Natanovo proroštvo u 2Sam 7 jest ona iskra nade koju podržava Božje obećanje.

1-1Kr tematski se nastavljaju na povijest opisanu u 1-2Sam, a svojim sadržajem i naglascima opisuju unutrašnje rastakanje monarhije koje počelo još za Salomona i završilo njezinom propašću. Kriterij za prosudbu pojedinog kralja jest prvenstveno teološki i bazira se na teologiji Pnz tj. Deuteronomiumu → deuteronomistička povijest.

 

Proroci

 

Pojam. Iako je diskutabilno značenje hebr. pojma prorok (nabî’), sa funkcionalnog gledišta u SZ-u prorok je onaj koji je poslan, koji vidi tj. ima viziju, i koji govori u Božje ime. Umjesto našeg poimanja proroka kao predskazivača budućnosti, biblijski prorok je čvrsto ukorijenjen u povijesni trenutak i u probleme svojega vremena. Njegov govor ili proročka akcija osvjetljava Božjim svjetlom povijesni trenutak ili razdoblje, vodilja je svakodnevnom životu na osobnom i društvenom planu.

Rana faza proroštva (X-IX st.) obilježena je ekstatičkim (1Sam 10) i karizmatičkim grupama koje su naizvan ličile kanaanskim prorocima, ali kasnije će doći do njihovog raslojavanja pa će postojati dvije proročke grupe: proročki sinovi (oko svetišta, smanjen ekstatički moment) te institucionalni (dvorski) proroci (oko kralja). Uz ove, proroci postati ljudi kojima na njihovo iznenađenje dolazi riječ Božja (usp. Am 2,10-11; Jer 1). To su pozvani ili klasični proroci. Među njima razlikujemo predknjiževne (Samuel, Natan, Gad, Ahija, Jehu, Mihej, Ilija, Elizej), te književne, čija su nam djela ostala zapisana u vidu biblijskih knjiga.

Izaija (738-702) je aristokrata, ima pristup u najviše krugove društva; jedan od najnadarenijih izraelskih pjesnika genijalnih ideja i snažnog izraza; očituje Jahvinu svetost kraljevima i njihovim savjetnicima; napadao je raskoš i društvene nepravde. Smatra se da su Iz 40-55 (Deuteroizaija) te Iz 56-66 (Tritoizaija) nastali u školi Izaijinih učenika.

Jeremija je prorok koji je proživio godine nade u vrijeme Jošijine reforme, ali i godine propasti i odlaska u babilonsko sužanjstvo. Njegova Knjiga otkriva izbliza njegovu osobnost. Tražio je povratak Bogu u iskrenosti i obraćenju; osuđivao je Hram i naviještao njegovo razorenje zbog neiskrenog bogoštovlja i samodopadnosti (Jer 7). Nastojao je iskoristiti teške godine kao motiv za pročišćenje i obnovu religije.

Ezekiel je sa kraljem Jojakinom odveden u babilonsko sužnjstvo. Prva faza djelovanja je 593-587, a druga 587-571. On posvješćuje grijeh naroda (kultni prekršaji) i Božju kaznu u vidu deportacije u Babilon. Naglašava osobnu odgovornost i novost da Jahve nije vezan uz Jeruzalem nego prati Izraelce u Babilon;  slikom suhih kostiju (Ez 37) obećava veliku obnovu.

12 tzv. malih proroka. Amos je bio seljak; pozivom postaje najstariji književni prorok (783-743); borac za socijalnu pravdu i protiv samodopadnosti; pokazuje da je Jahve gospodar svih naroda, ali od Izabranog naroda traži više. Hošea je mlađi Amosov suvremenik (745-725), iz viših društvenih slojeva; prvi odnos Jahve i Izraela prikazuje kao brak pa naglašava Izraelovu nevjernost (zbog blagostanja) slikom bludnice koju Jahve podvrgava čišćenju (vodi je natrag u pustinju) i potom je prihvaća. Mihej (740-687) se suprotstavljao nepravdi na društvenom i religioznom planu i najavljivao sud, ali i obnovu. Sefanija (640-630) oslikava štovanje stranih božanstava i običaja, lažnih proroka i društvene nepravde; svojim djelovanjem pripremao je teren za Jošijinu reformu. Govori o vjernom ostatku koji će ostati nakon Božjeg zahvata. Nahum (konac 7.st.pr.Kr.) je nadareni pjesnik i oduševljeni rodoljub; u padu Asirije vidi Božju volju za obnovom Izraela i Jude. Habakuk (605-579?) pokušava odgovoriti zašto se pravedni Bog služi zlikovcima da kazni svoj izabrani narod. Hagaj (520) povratnicima iz Babilona podstiče elan u gradnji Hrama a Zerubabela promatra kao temelj mesijanske nade. Zaharija (520-518) kao i Hagaj govori o Hramu, Zerubabelu i velikom svećeniku Jošui. Malahija je pseudonim jer hebr. malki=moj glasnik; nadahnut na Pnz govori o kultnim prekršajima te mesijanskim temama. Obadija veliča Jahvinu djelo poglavito u okvirima Izraelovog nacionalnog bića. Joel govori o kazni skakavaca kao slici Dana Jahvinog, ali i o obećanju Duha za mesijansko doba. Jona u biti nije proročka knjiga, nego didaktička parabola; iznosi Božje univerzalno i milosrđe s jedne, te ljudsku uskogrudnost, poglavito predstavnika Izabranog naroda.

Apokaliptika. Termin dolazi od grč. apokalypsis, objava, otkrivenje, i njime se označava teološka orijentacija biblijskih i izvanbiblijskih spisa koja dobiva maha od 2.st.pr.Kr. pa naprijed, ali svoje korijene ima u minulim stoljećima (prema jednima u proroštvu, a prema drugima u mudrosnoj literaturi). Svojstvene su joj fantazmagorična slikovitost, simbolizam, vizije, tajanstvene objave. Za razliku od proroštva koje teži ujediniti/utjeloviti vječno u sadašnje, Božju volju u sadašnji trenutak, apokaliptika na sadašnjost gleda pesimistički kao na vladavinu Sotone, a svoje energije usmjerava budućem Kraljevstvu Božjem kojeg će uspostaviti Mesija nakon što uništi postojeći svijet (jer je pod Sotonom). Zameci ovakvog gledanja su uočljivi već kod proroka (Ez, Zah, Jl; Iz, Deutero- i Tritoizaija) a kao tipičnog predstavnika izdvajamo Dn.

 

Mudrosna književnost

 

Povijesni kontekst. Na Starom istoku postojala su dva glavna žarišta mudrosne književnosti, Egipat i Babilonija, ali je ona posvuda njegovana. Izraelova se mudrost tradicionalno pripisuje Salomonu, iako je danas jasno da je većina mudrosnih knjiga nastala u kasnije vrijeme. On je vjerojatno, kozmopolitskim stavom i uvođenjem obrazovanja za administraciju omogućio preduvjete razvoju mudrosti u Izraelu.

Izraelova mudrost polazi od pretpostavke da prava mudrost dolazi od Boga. Pored nje, postoji i lažna mudrost koju nudi đavao (usp. Post 3,5-6; Mudr 2,24). Jedino Bog daje da čovjek može razlikovati dobro od zla (usp. 1Kr 3,9) pa je već i samo traženje mudrosti „mudrost savršena“ (Mudr 6,15). Pošto je ona bitno Božje svojstvo i dala je svoj pečat u Stvaranju – konstitutivna je stvorenoj stvarnosti (usp. Izr 8,22-31), ona je stoga neophodan uvjet života (usp. Izr 8,31) i Bog ne ljubi nikog osim onoga tko se duži sa mudrošću (Mudr 7,28).

Knjiga mudrih izreka dijeli ljude na mudre i lude te na neiskusne koji će tek doći pod utjecaj mudrosti ili ludosti. Prava mudrost se postiže samo štovanjem Boga tj. strahom Božjim (Izr 15,33). Naglašen je motiv zasluge pojedinca: dobro biva nagrađeno a zlo kažnjeno već u ovom životu.

Knjiga o Jobu predstavlja iskorak iz logike potpunih sankcija u zemaljskom životu. Problem je trpljenje nevinoga a oličeno je u Jobovom trpljenju na koje trojica njegovih sugovornika odgovaraju klasičnom teologijom. Nakon Božjeg pravorijeka i skidanja nevolja s Joba misterij patnje ostaje, ali Job je naučio u tami patnje i bezizlaza vjerom hoditi prema Božjoj istini.

Knjiga Propovjednikova (Qohelet) nastavlja razvoj problema, ali polazi s druge strane. On postavlja pitanje nagrade čovjeku koji živi kreposno, tj. da li je pravednik nužno sretan? On ističe da su Božji putovi nespoznatljivi, trajna sreća nedostižna pa čovjek treba hrabro prihvaćati stvarnost dobra i zla. U krajnjoj liniji, za njega je i zemaljska sreća isprazna i predosjeća da je čovjek usmjeren onostranom: Bog je čovjekov cilj (6,10; 12,7).

Knjiga Sirahova ne slijedi probleme koje su obrađivali Job i Propovjednik. Razrađuje i konkretizira tradicionalnu nauku o pobožnosti i ćudoređu. Novost njegove teologije je poistovjećivanje mudrosti sa Zakonom. Dodaci koji su Knjizi kasnije dodani otvaraju perspektivu konačne kazne i nagrade u budućem svijetu; tako se rješava problem Joba i Propovjednika.

Knjiga Mudrosti nastaje u dijaspori (Aleksandrija) u naporu približiti židovstvo poganima; u tu svrhu ističe dodirne točke grčke kulture i izraelske religije. Uz Boga koji je dobrohotan i ljubi sva stvorenja, naglašena su raznolika svojstva mudrosti (odnos prema Bogu, stvaralaštvo, sveprisutnost, uloga u povijesti, ljubav prema ljudima) koja je stavljena na razinu s duhom Božjim. Čovjeka gleda u perspektivi neraspadljivosti  vječne sreće pred Bogom (2,23; 3,9).

Pjesma nad pjesmama jest zbirka ljubavnih pjesama. Problem je tumačenje: slika Božju ljubav prema Izraelu, govori samo o ljudskoj ljubavi ili oboje? U svakom slučaju je legitimno doslovno tumačenje koje veliča ljudsku ljubav i pjeva o njezinoj snazi te tako utire put nauci o braku.

Knjiga psalama (Psalterij). LXX je stavlja između Job i Izr pa je i mi stavljamo među mudrosne knjige, iako su psalmi raznorodni a tek neki su „mudrosni“. Važnost psalama se ogleda ponajbolje u činjenici da od 300-injak biblijskih citata un NZ-u trećina otpada na psalme. Po svojoj dubokoj naravi oni su hvalospjevi Bogu (hebr. tehilîm= pohvale). Iako se uvijek radi o poetskom tekstu, u njemu se raspoznaju različite književne vrste prema kojima razlikujemo tipove psalama: prozbeni, zahvalnice, hvalospjevni himni, kraljevski, sionski i dr. (npr. mudrosni, psalmi deuteronomističke liturgije, gradualni).

 

Kroničareva povijest

 

To je drugo povijesno djelo, uz ono deuteronomističko, a odražava teologiju u određenom smislu blisku svećeničkom gledištu. U njemu se 1-2Ljet, Ezr, Neh pojavljuju kao cjelina. 1-2Ljet nastoje uspostaviti vezu prošlosti i sadašnjosti, Davida i poslijesužanjskog uređenja židovskog društva (institucije u post-egzilskoj teokraciji). Svojom teologijom povijesti želi potaći vjernost Bogu i štovanje Zakona i prikazati teokratsko društvo kao ono koje je Bog oduvijek želio. Ezra je sobom iz Babilona donio Knjigu Zakona (Pentateuh) i na temelju nje utemeljio teokratsko društvo – židovstvo; u Ezr opisuje obnovu kulta (3-6) te uređenje zajednice (7-10); naglasak je na Zakonu i vršenju kulta. Neh autobiografski opisuje obnovu Jeruzalema i Izraela (1-8), pojavu Ezre i osnivanje teokracije (8-12) te nastavak Nehemijinog djelovanja.

 

Knjige o Makabejcima

1-2Mak imaju svoj povijesni kontekst u makabejskim ustancima (v. povijest). Oponašaju starije povijesne knjige i žele pokazati religijsko značenje povijesnih događaja. U 1Mak naglašava ulogu Zakona – on je središte svega. Ovo je korak prema legalizmu koji će kasnije doći na vidjelo (farizejski pokret). 2Mak više naglašava teologiju nego povijest, manje naglašen legalizam. Pale junake ne promatra samo kao žrtve Božje srdžbe i kazne (kao 1Mak), nego one odvraćaju srdžbu; naglašava vjeru u prekogrobni život (2Mak 7; 14,46; usp. Dn 12).

 

Spisi

U spise pripadaju Ruta, Tob, Bar, Est, Jdt. (pročitati a 1 pripremiti za ispit).

 

Neke od važnijih tema SZ-a

 

Monoteizam. Na starom istoku općenito se prihvaćalo postojanje više božanskih bića (politeizam), osim u Pnz 32,39 te kod Deuteroizaije. Izraelac je, dakle, živio u svijetu u kojem je bilo normalno da postoji mnoštvo bogova, međutim on je znao da je samo Jahve Bog u pravom smislu riječi i da se s Njim nijedan drugi ne može usporediti. Jahve je Bog koji ih je izveo iz Egipta, sklopio s njima Savez i pred njih postavio zahtjeve kakve nije postavio niti jedan drugi u odnosu na bilo koji narod. Iz ovakvog doživljavanja jednog Boga proizlazi zahtjev za štovanjem samo jednog Boga (monolatrija), što je tada bilo neuobičajeno. Čistoću ovog stava osiguravala je zabrana pravljenja čak i Jahvinih slika, jer On nije sličan nijednom stvorenju i ništa Ga ne može prikazati (usp. Iz 40,18); On je iznad i mimo vidljivog svijeta i nijedan mu bog okolnih naroda ni izdaleka nije sličan jer oni su mrtvi likovi (čovjek je smrtan, umire) a Jahve je jedini živi Bog. Ovakav stav zapanjuje jer nije moguće ući u trag razvoju ove misli (Izrael nije imao apstraktni način razmišljanja niti dugu i sređenu povijest koja bi dovela do ovog razvoja ovakvog poimanja transcendentnog Boga). 

Duh Božji. Istom riječju hebrejski označava vjetar i duh (rûaḥ). Po svojoj naravi vjetar je teško zamjetljiv, gotovo nematerijalan, ali je po svom djelovanju vrlo osjetan, pa čak i neodoljiv i razoran. Stoga je on Izraelcu vrlo zgodan simbol za božansko (usp. Iv 3,8). On nije osoba nego počelo života i djelovanja, a Jahve ga daje pojedinim bićima. On nikada ne može postati trajno dio pojedinog bića da ga ono posjeduje kao nešto svoje; u SZ duh pripada samo Jahvi – kad ga On oduzme, vraća se Njemu (Prop 12,7) a bića umiru (Ps 104,29). Njegovo najočitije svojstvo je moć; on može obuzeti čovjeka (Suci 6,34) i dati mu sposobnosti iznad normalnih (Suci 3,10; 11,29). Za razliku od sudaca koji su duha dobivali na određeno vrijeme, kralj je pomazanjem duha dobivao trajno (trajna karizma; usp. 1Sam 16,13). Duh kao počelo djelatnosti je moralno neutralan, a moralna kvalifikacija ovisi o čovjeku koji djeluje. Zato postoji i duh laži (1Kr 22,22), duh razumijevanja poslova (Izl 31,3), duh ljubomore (Br 5,14), duh pometnje (Iz 19,14), duh milosni i molitveni (Zah 12,10). Kasniji proroci će upravo duhu pripisivati oslobođenje Izraela iz Egipta (Iz 63,11.14). U mesijanskom će se razdoblju duh pojaviti u punini. Mesijanske osobe (kralj – Iz 11,1, Jahvin Sluga – Iz 42,1; prorok koji najavljuje mesijansko spasenje – 62,1) imat će duha. Štoviše, na cijeli će narod biti izliven duh (Iz 32,15, 44,3; Ez 39,29; Jl 3,28). Uz novo srce koje će dati novu moralnu kvalitetu, duh će biti sila za ponašanje onih koji će biti opravdani.

Savez. Način života i faktor fizičke nesigurnosti činio je potpunu integraciju pojedinca u grupu neizbježnom. No, osim na fizičkom planu, integriranost je bila prisutna i u samom načinu na koji je pojedinac promatrao sebe i društvo koje ga okružuje. Na tom duhovnom planu postojao je fenomen korporativne (udružene) osobnosti: osoba se doživljava prvenstveno kao pripadnik grupe, a grupa je utjelovljena u jednoj osobi (patrijarh, kralj). Stoga, ukoliko je Božji odnos prema Izraelu kao grupi izražen nekom od slika otac – sin, muž – žena, pastir – stado, srodnika (osvetitelj-otkupitelj), kralja, onda cijeli Izrael i svaki pojedinac stoji u takvom odnosu prema Bogu (Gospodin je pastir moj, Ps 23). Temeljni oblik odnosa Boga prema Izraelu jest Savez i ključ je za poimanje drugih odnosa (na ljudskoj razini svaki se sporazum rješavao savezom). Jahvin Savez sa Izraelom je po tipu sizerenskog, unilateralnog ugovora kojim gospodar vazalu nameće svoja pravila (2. milenij pr. Kr.) – zapovijedi bi bile uvjeti, a ploče Dekaloga ugovor koji se ima čuvati. Ipak, za razliku od političkih unilateralnih saveza, Jahvin je potekao iz Njegove ljubavi (Pnz 4,37). Uvjeti koje je Izrael morao poštovati osiguravali su mu Jahvinu zaštitu i unutrašnji red (zaštita pravde i slabijih). Zapravo, visoki Jahvini zahtjevi činili su Izraelov položaj više obavezom, a manje privilegijem. Pošto u sklapanje Saveza nisu ušle samo grupe koje su prošle kroz exodus i pripadale izvornoj grupi Izraela, sklapanjem Saveza nastala je nova narodna zajednica koja je prvenstveno bila religiozna, a ne etnička. Izrael je uvijek ostao duboko svjestan ovog Saveza kojeg je čuvao vršeći Zakon. U Zakon, osim riječi Dekaloga, spadaju razni zakoni koji su zapisani u različito vrijeme (kazuistički, apodiktički). Nakon sužanjstva, teokratsko vodstvo je željelo Izrael učiniti narodom zakona. U tu svrhu razvijalo se usmeni zakon koji je trebao tumačiti pisani da bi ga se očuvalo od kršenja. Ovdje je došlo do pretjerivanja (hassidim – farizejski pokret) tako da će u Evanđeljima Isus voditi oštru raspravu o shvaćanju i vršenju zakona. Kult, koji je u drugih naroda obuhvaćao mit (iznošenje spasonosnog događaja) te ritual (simbolsko uprisutnjenje događaja), u Izraelu je bio specifičan jer umjesto mita se iznosio povijesni spasenjski događaj (exodus+savez), a uprisutnjenje se događalo na blagdanima: Pasha, Beskvasni kruhovi, Sedmice, Sjenice. Kult je više od bilo čega drugog novim generacijama izraelskog naroda priopćavao i produbljivao svijest o prisutnosti i djelovanju Jahve, Izraelova Boga i Saveznika. Kasnije će se javiti glasovi koji će govoriti o produbljenju postojećeg Saveza. Tako prorok Jeremija gleda budućnost Izraela u okviru Novog saveza upisanog u srca (31,31-34). 

Saveznička ljubav. Hebr. riječ hesed u Bibliji na međuljudskoj razini označava dobrotu koja nadilazi ono što zahtijeva dužnost (tako postoji hesed među rodbinom, među saveznicima). Njome se označava i Jahvin stav ljubezne dobrote prema Izraelu, kojeg oslikava antropomorfizam odnosa Zaručnika prema zaručnici (usp. Hoš 2,21; Jer 2,2), i stoga daje naslutiti da se temelji na vrlo dubokim motivima i osjećajima. Iz takvog stava će proizaći Savez kojim se Jahve čvrsto veže uz Izrael. Čvrstoća ove veze naznačena je izrazom emet, vjernost, istina, jer često dolaze u paru hesed weemet, čvrsta (istinska) saveznička ljubav. Kršenje Saveza od strane Izraelaca bio bi dovoljan razlog da se Jahve povuče iz njega, međutim On to ne čini zbog hesed-a iz kojeg je i nastao Savez. Zbog toga, i kada sudi, On zbog pravednosti kažnjava, ali tako usmjeravajući kaznu da bi kažnjenika privela putu života; tako i svojim sudom spašava. Očito, Jahvina saveznička ljubav je šira od Saveza koji će biti samo jedan njezin izraz; ona zapravo otpočinje i nastavlja Izraelovu povijest (Iz 54,10; 63,7; Mih 7,20); ona je onaj dominantni motiv koji usmjerava Njegova djela i daje razumjeti Njegove postupke, čak i kad se srdi i sudi. Stoga više od bilo kojeg drugog atributa, upravo ona je ključ za razumijevanje Božje biti. 

Božja srdžba. Moderni čovjek ne prihvaća lako činjenicu da se Bog u SZ-u srdi na ljude, tim više što se Jahvina srdžba spominje čak 5x više od čovjekove i što Bog u pravilu osuđuje čovjekovu srdžbu, osim ako se ne radi o svetoj srdžbi (usp. Br 25,11) – prema tome, srditi se može zapravo samo Bog! Ako je Jahvina svetost plamen koji čisti spaljujući, onda je Njegova srdžba oganj koji guta (Jer 17,14; Iz 30,27; 65,5), bijesna oluja (Jer 30,23, Iz 30,30) i uništavajuća sila (Pnz 7,4; Iz 30,28). Ponekad se može ublažiti posredovanjem (Izl 32,11; Br 11,1), ponekad ne (Jer 14,11-12; Ez 14,14), ali nikada ne prelazi mjeru koju zaslužuje razlog srdžbe.  S jedne strane, Božja srdžba dolazi na one koji se nerazborito odnose prema Njegovoj svetosti (Izl 19,9-25, Suci 13,22), a s druge, ona je reakcija na čovjekov grijeh i posljedica tragedije kroz koju prolazi Božja ljubav. Razlog Božjoj srdžbi jest činjenica da je njezin najčešći predmet Izrael, narod koji je pozvan na svetost (Lev 19,2; 20,26). Odbijanje Jahvine savezničke ljubavi putem neposluha, tvrdokornosti i pobune protiv Boga (=grijeh), izazivat će Njegovu srdžbu. Da su posrijedi postupci kojima Izrael zapravo omalovažava i prezire Jahvinu dobrotu, pokazuje činjenica da se u svojoj pravednosti On srdi i na ostale narode kad počinjaju istu stvar: oholost, drskost, okrutnost i razne gnusne čine kojima čovjek uništava ljudsko dostojanstvo u sebi i drugima (opći potop, Sodome, Gomora). U konačnici, Njegova srdžba ne smjera uništiti čovjeka nego je reakcija Njegove povrijeđene ljubavi i brige što Njegovi odgajanici (Pnz 4,5) zbog oholosti umjesto puta života izabiru put smrti (usp. Pnz 30,15-20). Stoga su i kazne kojima u svojoj srdžbi kažnjava odgojne; Jahvina srdžba nije slijepi bijes jer njome ravna pravednost suda a kazne su slika onog konačnog stanja odvojenosti od Boga i smrti u koje oholi i pobunjeni čovjek nedovoljno svjesno kreće. 

Grijeh. Biblija za stvarnost grijeha koristi nekoliko izraza: hattat, pomanjkanje, nedostatak; awon, zaokrenuta i izobličena situacija, deformacija uslijed pogrešnog čina; peša, pobuna, kršenje obaveza Saveza; maal, nevjernost, prekršaj preuzete obveze. Osim ovih izraza, grijeh se još naziva laž jer on predstavlja napuštanje istine i zbiljnosti. Osim toga, on je ludost koja ima manje intelektualnu a više praktičnu i iskustvenu dimenziju: on vodi u propast. Temeljnu analizu što je to grijeh u sebi, imamo u Post 3. Tu je grijeh opisan kao neposluh Božjoj riječi. Pošto opis više stavlja naglasak na unutarnji aspekt zbivanja, grijeh je znači prije svega stvar čovjekove duhovne dimenzije – srca. Iako su od Boga dobili sve što imaju pa i same sebe i prijateljstvo s Bogom, oni su u stanju poslušati zmijino nagovaranje i početi krivo misliti o Bogu. Zmijin je glavni argument: zna Bog: onog dana kad budete jeli, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi… (Post 3,5). Kao da kaže: on je svojom zapovijedi htio sakriti od vas ono najvrednije što možete postići – biti kao bogovi – da bi se zaštitio od vas i sačuvao svoje povlastice! I tako Adam i Eva počinju sumnjati u Onoga od koga su sve dobili, a vjeruju onome tko im do sada ništa nije dao – zmiji! Umjesto Boga koji je savršen, svemoguć, sve stvara i čini kako god hoće, oni nasjedaju i stvaraju si sliku nekog božanstva koje nije savršeno, svemoćno, toliko je slabo da se mora bojati ljudi i pokvareno da će im lagati. Dakle, prije nego što je došlo do izvanjskog čina prekršaja Božje zapovijedi, prethodno je došlo do iskvarenja i izopačenja čovjekovog duha. To znači da stvarnost grijeha počinje i očituje se na duhovnoj razini (usp. Post 6,5) zauzimanjem krive slike o Bogu, a nakon toga slijedi izvanjski čin. U biti, on je prezir Jahve, profanacija Njegove svetosti i nijekanje Njegova božanstva. Biblija dalje opisuje grijeh kao gotovo autonomnu stvarnost koja, kad je jednom ušla u svijet, stalno se širi: slijedi prvo ubojstvo, poligamija, izum oružja, osveta. I nakon potopa koji je trebao izbrisati zloću sa zemlje, grijeh nastavlja pratiti čovječanstvo i dolazi do novog pokušaja mimo Boga doprijeti u božanske sfere – babilonska kula (Post 11,1-9). Grijeh je postao univerzalna stvarnost koja kvari čovjekov odnos prema sebi, Bogu i bližnjemu tako da nema više nikoga bez grijeha (usp. Jer 5,1-6; 8,10; 1Kr 8,46; Ps 130,3). Krivnja je u uskoj vezi sa grijehom. Koliko je uska njihova veza, najbolje se vidi po tome što SZ nema poseban izraz za krivnju nego koristi hattat i awon. Ovi izrazi tada označuju trajno stanje koje se oslikava slikom tereta (Br 12,11) koji se nosi (Post 4,13), ili poput hrđe koja izgriza (Ez 24,6s). Grijeh je trajno prisutno zlo koje je aktivno u svijetu i nanosi nepopravljivu štetu. U skladu s poimanjem korporativne osobnosti jest i promatranje kolektivne krivnje: krivnja dopire mnogo dalje od pojedinca koji je sagriješio; ona je poput zaraze koja nagriza cijelu grupu u kojoj je grijeh počinjen. Klasični proroci će predstavljati slijedeći razvojni stupanj u poimanju krivnje i naglašavaju činjenicu da je grijeh posljedica slobodnog izbora a u skladu s tim i osobnu odgovornost (usp. Ez 18). 

Oproštenje. Odstranjivanje grijeha i krivnje bilo je od životne važnosti jer zajedništvo s Jahvom značilo je život. Sam čovjek ne može uspostaviti narušeno zajedništvo s Jahvom. Kao što je zajedništvo od početka bilo Njegov nezasluženi dar kojeg čovjek ne može zaslužiti, njegovo ponovno uspostavljanje može biti izraz samo Jahvinog milosrđa i oproštenja kojem se čovjek treba prepustiti. Nije postojala kultna zadovoljština kojom bi se postiglo oproštenje namjerno učinjenih grijeha (usp. Br 15,30) a propisi u Lev-Br se tiču kršenja ritualnih propisa koja su nastala iz nepažnje. Proroci su smatrali praznovjerjem krivo gledanje Izraelaca na svoje žrtvene rituale kao na davanje zadovoljštine zbog kojih im se automatski opraštaju grijesi. Za iskajavanje grijeha potrebno je podnijeti kaznu koja spada na krivnju, kao što je npr. David podnosio prisutnost zla u svom domu koju je uzrokovao svojim grijehom sa Bat-Šebom – uslijed toga će mu umrijeti dijete te će nastati čitav niz tragičnih događaja (usp. 2Sam 13-20). Za oproštenje je neizostavno potrebno obraćenje: hebr. šub, vratiti se, označava da se radi o promjeni unutrašnjeg stava i prekidanje pobune (=stav grijeh) protiv Njega. Jahve u svojoj dobroti prihvaća obraćenika jer želi da on živi (Ez 18,23). Izrael se stalno poziva na Jahvinu savezničku ljubav i vjernost obećanjima vjerujući kako će znati pronaći put za nadvladavanje grijeha i njegovih posljedica. 

Sud. Značenje riječi suditi i sud u SZ se razlikuje od našeg modernog poimanja. U najstarijem periodu SZ-a sudac je čovjek kome se obraća radi odbrane svojih prava a sam čin suda jest dokazivanje tih prava. Kad Jahve sudi, On spašava. Kasnije će proroci naglasiti da Jahvin sud ne mora značiti samo čin spašavanja Izraela od njegovih neprijatelja, nego da se može raditi o izvršenju kazne nad Izraelom (usp. Am 5,18-20). Nagovještavali su dan u koji će Jahve nastupiti i izvršiti univerzalni, kozmički sud – Dan Jahvin (Iz 2,10-17; Sef 1). U pre-egzilsko doba Jahvin sud biva nagoviješten kao povijesni događaj – radi se o političkim i vojnim događajima uslijed kojih će propadati pojedini narodi i Izrael, ili pojedine klase ljudi. Tako će se pojaviti Asirija kao intrument Jahvinog suda jer će donijeti propast izraelskim monarhijama i svim narodima tog područja. U vrijeme babilonskog egzila raste svijest o kolektivnoj krivnji izraelskog naroda i neizbježnom sudu, tj. kazni. Proroci i tada smatraju da čak i za vrijeme suda Izrael može preživjeti ako odustane od grijeha i obrati se Jahvi. Tek iza katastrofe Izraelu će postati jasno da je sud nad njim bio itekako potreban jer ga je pobudio na obraćenje i povratak Jahvi (šub); inače bi ga zloća potpuno iznutra razorila i više ne bi mogao postojati kao Jahvin narod. Apokaliptička literatura, jer smatra povijesni svijet nesposobnim za dobro, nagoviješta apokaliptički sud protiv cijelog čovječanstva i materijalnog svemira koji će označiti kraj povijesti i početak novog svijeta. 

Spasenje. Kao i mnoge druge teme, i ova pokazuje određeni razvoj tijekom SZ-a. Hebr. yešua, spasenje u najstarije doba odnosi se na vojno tj. političko oslobođenje na razini zajednice, a na razini pojedinca se odnosi na izbavljenje od bilo kakve ugroze života ili integriteta osobe. Tako je kralj bio onaj koji je vojno imao posredovati Jahvino spasenje od neprijatelja izvana, ili spasenje od nepravdi iznutra pomoću suda. Tako je prvo i temeljno Jahvino spasenjsko djelo izbavljenje Hebreja iz Egipta te njihovo konstituiranje u izabrani narod Izrael te sklapanje Saveza (to je na neki način i čin stvaranja). Ono je dokaz Jahvine savezničke ljubavi i stoga će se Izrael ubuduće kad se bude našao u opasnosti uvijek nadati Jahvinom spasenjskom zahvatu. Daljnji hod ka Obećanoj zemlji i njezino osvojenje potvrdili su Jahvinu spasenjsku prisutnost. U pre-egzilskih proroka (Am, Hoš, Iz) jača svijest o Izraelovoj nevjernosti i naglašenom postaje tema suda. Iako će izazvati Jahvinu srdžbu, On će i dalje spašavati Izrael i to prvo preko kazni, koje su također spasotvorne jer su poučne, a potom preko post-egzilske obnove Izraela (Dt-Iz). Spasenje se dakle do sada primarno odnosi političku sigurnost i materijalno blagostanje. U egzilskom i post-egzilskom periodu se shvaća kao politička supremacija Izraela nad poganskim narodima koji će donositi svoje bogatstvo i doći pokloniti se u obnovljenim Jeruzalem (usp. Iz 49-52; 60-62) a Izrael će im posredovati spasenje. Slijedeća faza jest promatranje spasenja kao nastupa ere sveopćeg mira (Iz 2,1; Jer 30-31; Ez 40-48). U tu novu epohu će ući ne stari i povijesni, nego novi Izrael. To će biti narod očišćen od mana koje su kvarile povijesni Izrael, jer će ljudi imati nova srca osjetljiva i otvorena za Jahvin glas. 

Kraljevanje – Kraljevstvo Božje. To je pojam koji u kontekstu SZ-a a i NZ-a na jasan način u sebi utjelovljuje iščekivanja za nadolaskom punine spasenja. Ono će se ostvariti kad Njegova volja bude prihvaćena od svih ljudi. Da bi se to dogodilo, najprije Ga moraju upoznati kakvim se objavio Izraelu, koji je trebao biti kraljevstvo svećenika (Izl 19,6). Pošto neće svi ljudi spremno prihvatiti Njegovu objavu kao što to nije u cijelosti učinio ni Izrael, svi će ljudi poput Izraela trebati proći kroz sudski proces koji je spasotvoran čin, kako bi upoznali Jahvu. Zapravo, cijela povijest spasenja jest nastojanje da ljudi, poglavito Izrael, prihvate Njegovu volju i tako si omoguće spasenje – to je obrnut proces od onog kad je grijehom neposluha Njegovoj volji u svijet ušlo zlo i počelo ugrožavati čovjekovu egzistenciju. Projekt Božjeg Kraljevstva kroz dugi period bio je utjelovljen u davidovskoj dinastiji, koja je trebala biti njegova povijesna realizacija. Međutim, zbog nevjernosti Božjem projektu, dinastija propada (usp. Jer 10,21), a poimanje realizacije Kraljevstva se mijenja. Od sada se naglašava da će Jahve sam pasti svoj narod (Mih 2,13; Ez 34,11ss; Iz 40,9) i Njegovo će gospodstvo biti univerzalno priznato (Zah 14,9; Iz 24,23), ali neće biti od ovog svijeta (usp. Mudr 3,8).

 

Uvod u Novi zavjet

 

 

Evanđelja i Djela apostolska

 

Sinoptički problem. Zamjetno je da su prva tri evanđelja (Mt, Mk, Lk) međusobno sličniji u odnosu na Iv, iako je i Iv uglavnom podudaran s njima kada se radi o općenitom rasporedu materijala na planu cjeline evanđelja. Prva tri, zbog većeg stupnja međusobne podudarnosti nazivaju se sinoptička evanđelja, jer ih se relativno lako može prikazati na način sinopse tj. međusobnog usporednog prikaza u 3 kolone. Iako je tzv. „augustinovska“ hipoteza smatrala da je redoslijed nastanka bio onakav kakvog danas nalazimo u našem NZ-u, vremenom se pojavila novi prijedlog Mt, Lk, Mk (Griesbach). Tzv. teorija o dva izvora (19. st.) smatra da bi Mk bio najstariji a da su materijal, i to onaj koji im je zajednički, od njega uzimali Mt i Lk; ostatak materijala uzimali bi iz Q (Quelle, što je skraćenica od Logienquelle, izvor izreka). Katolički egzegete u 20. st. (L. Cerfaux, L. Vaganay) su težili korigirati teoriju o dva izvora u smislu da bi Mt ipak imao prvenstvo pred Mk i Lk; naime, aramejski predložak bi poslužio kao izvor grčkim prijevodima iz kojih su nastali kanonski Mt i Mk, a Lk je upotrebljavao Mk kao svoj izvor, ali bi koristio još jedan zajedno sa Mt. Osim ova dva prijedloga, postoje još znatno kompliciraniji pokušaji (M.E. Boismard) koji ipak nisu dali definitivno zadovoljavajuća rješenja tako da se istraživanje nastavlja.

Evanđelje po Marku. Tradicija ovo evanđelje pripisuje Marku, „Petrovu tumaču“ i smješta ga u Rim nakon Petrove smrti (64-67g). Ono je nastalo u ozračju progonstva koje je proživljavala kršćanska zajednica u Rimu. Ono se odlikuje geografskim-teološkim rasporedom: iza predgovora (1,1-15) saznajemo tko je Isus i On djeluje u Galileji sve do 8,21a; to djelovanje je u 1,16-3,6 obilježeno očitovanjem moći (exousia), zatim će Ga odbaciti Njegov narod (3,7-6,6) a učenici Ga ne razumiju (6,6b-8,21). U 8,22 počinje put prema Jeruzalemu tijekom kojeg Isus objašnjava prirodu svoje moći i  iznosi posljedica za Njegove učenike (8,22-10,52). U Jeruzalemu nailazi na žestok otpor (11,1-13,37) te doživljava tragičnu smrt (14,1-16,8). Smatra se da je Mk-Evanđelje najstarije tako da je ovaj raspored materijala postao modelom kojeg su u većoj (sinoptici) ili manjoj mjeri (Ivan) slijedili ostali evanđelisti. Središnja tema Markove, kao i Isusove teologije, jest Kraljevstvo Božje; iz njega proizlazi kristologija (govor o Isusovoj osobi ) te tema učeništva (odgovor Isusu). Nakon prvog navještaja (1,15), sve ostalo je u službi Kraljevstva: Isus ga u sebi uprisutnjuje, prispodobe pripravljaju ljude na njegov dolazak a čudesna ozdravljenja su njegov predokus i najava. Sama Isusova osoba u tom sklopu ostaje obavijena velom tajne (mesijanska tajna) koju Isus nalaže sve dok ne bude uskrsnuo (16,15) – Mk želi podvući da je tajni Isusove osobe nemoguće prići bez križa, smrti i uskrsnuća. Isusovi učenici, stavljeni kao ogledni model za Markovu zajednicu pred progonima, upravo u ovom segmentu pokazuju nerazumijevanje – od neshvaćanja Isusovog navještaja muke, smrti i uskrsnuća (8,32-33; 9,32-37; 10,35-45) pa sve do Judine izdaje (14,17-21) i Petrovog zatajenja (14,26-31.54.66-72).

Evanđelje po Mateju. Iako se ne zna sa sigurnošću tko bi bio autor, smatra se da je on palestinski judeokršćanin, a tradicija ga poistovjećuje s obraćenim carinikom Matejem (usp. 9,9-13); slijedeći biografski moment bi bio 13,52. Evanđelje je konačni oblik zadobilo oko 80-90g. Raznolikost namjene (pouka, liturgija, misije, apologetika…) otežava određivanje temeljnih naglasaka. U preuzeti narativni okvir od Mk, Mt je uvrstio izreke (logia) iz Q, što je najuočljivije u nastanku 5 velikih govora. Temeljna mu je nakana prikazati Isusa, koji je Emanuel-Bog s nama (1,23) i Sin Božji (14,33; 16,16; 22,2; 27,40.43), kao ispunjenje SZ-nih obećanja i zato Njegovo djelovanje obilno potkrepljuje SZ-nim citatima pa je Mt „prava povelja nove rasporedbe spasenja koja ispunja Božji naum u Kristu“ (Jeruzalemska Biblija). U pogledu ispunjenja, centralna je tema kraljevstvo nebesko; ono prožimlje cijelo Evanđelje i daje mu eshatološki vidik i cilj. Stvarnost Kraljevstva počiva na 2 temelja: pravednost kao poslušni odgovor volji Božjoj te Isusov nauk koji ne dokida nego ispunja Zakon (5,17). Vršenje pravednosti i Zakona kako ih Isus tumači jest uvjet ulaska u Kraljevstvo i treba se događati u zajednici Isusovih učenika – Crkvi (16,18; 18,18) koja nastavlja zajednicu Starog Zavjeta; ona je odvojena od židovske sinagoge jer Mt govori o njihovim sinagogama (10,17), njihovim pismoznancima (7,29). Pošto nova pravednost neće ni u Isusovoj zajednici biti vršena u potpunosti kao što nije bila ni u Izraelu, Crkva jest mješavina svetaca i grešnika do konačnog suda (13,36-43; 22,11-14), koja je pozvana na univerzalno poslanje naviještanja (28,18-20). Uosobljenost Kraljevstva u Isusu, njegova prisutnost u Crkvi te uska veza između pravednosti i ulaska u nj rezultiraju tijesnom međusobnom povezanošću Matejeve kristologije, ekleziologije, etike i eshatologije.

Evanđelje po Luki. Više izvora potvrđuje da je ovo evanđelje napisao Luka iz Antiohije Sirijske u vremenu 80-85g. Lk piše visokim grčkim jezikom i, ostajući u okviru Mk rasporeda, vješto povezuje svoje izvore u jednu cjelinu koju prožima inkluzijama i paralelizmima. Pišući u pluralističkoj sredini (Antiohija je bila 3. grad po veličini u rimskom carstvu) i imajući pred sobom čitatelje poganskog podrijetla koji se s razlogom mogu pitati zašto se nadati da će Bog ispuniti njima ispuniti obećanja ako ih nije ispunio izabranom narodu Izraelu, Lk nastoji pokazati da je Bog bio vjeran u ispunjenju svojih obećanja Izraelu – bez obzira što su doživjeli nacionalnu katastrofu 70g. – ali na neočekivan način jer nastaje novi Izrael koji će Božju riječ širiti među sve narode (Dj 1,8). Uz taj, Lk ima još dva vidika na kojem djeluje. Prvi je unutrašnji i tiče se kršćanske zajednice u kojoj judeokršćani postavljaju prestroge zahtjeve krščanima koji potječu iz poganstva; svoj stav prema njima Lk oslikava likom farizeja i proširivanjem pojma Jahvin siromah – to mogu biti svi bez obzira na socijalnu i nacionalnu pripadnost: kljasti, slijepi, osakaćeni, žene… Izvanjski vidik obuhvaća odnose sa židovskim sinagogalnim vođama i sporenja oko tumačenja Pisma, poglavito kad se radi o temi ispunjenja Božjih obećanja. Lukin Isus ispunja obećanja ponovno uspostavljajući Izrael; u tu svrhu ustanovljuje Dvanasetoricu, okuplja izgubljene, siromahe i grješnike i uključuje ih u zajedništvo s Bogom. Narod koji shvaća da je Isus nepravedno osuđeni pravednik (23,35.48) predstavlja kontinuitet između starog i novog Izraela.

Djela apostolska. Tradicija redovno smatra da je Lk napisao Dj, na početku kojih se opet obraća Teofilu, kao i na početku svog Evanđelja (Dj 1,1; usp. Lk 1,3). Ona sa Lukinim Evanđeljem čine literarnu cjelinu te predstavljaju teologiziranu povijest širenja Riječi sve do kraja zemlje (1,8). Lk-Dj odražavaju Lukino gledanje na cjelinu procesa povijesti spasenja i njezinog tijeka nakon Isusovog uzašašća te teškoća uzrokovanih odbacivanjem kršćanskog Puta (18,25; 19,9.23) od strane službenog židovstva (5,17-42).

Evanđelje po Ivanu. Iako određena literarna kompaktnost sugerira da je konačnu redakciju izvršio jedan čovjek, zbog raznih razloga stručnjaci nisu suglasni u pitanju autorstva; tradicija ga pripisuje apostolu Ivanu. Iv odstupa od temeljnog rasporeda sinoptika i prikazujući da je Isusovo djelovanje trajalo 3g i smješta ga između Galileje i Judeje, gdje se odvijaju velike polemike (prema sinopticima je Isus u Judeji djelovao vrlo kratko); ne prikazuje egzorcizme a Isusovu smrt stavlja u dan priprave za Pashu. Iako se ranije nastanak ovog Evanđelja povezivao s heretičkim i gnostičkim učenjima, upoznavanje židovstva i različitih misaonih struja u okviru njega u novije vrijeme sugerira da je njegova pozadina ipak židovska; Iv ne citira često SZ, ali vrlo često aludira na njega i na izvanbiblijske spise koji ga tumače. Ivanovska zajednica je vjerojatno bila u tenziji sa sljedbenicima Ivana Krstitelja, židovstvom te kršćanima koji su se odvojili od matice zbog neprihvaćanja Isusovog božanstva (heretici); čini se da je proživljavala proces napuštanja misija među Židovima i počinjala evangelizirati Samarijance i pogane, a u kasnijoj fazi je doživjela raskol. Njegova teologija je skoncentrirana na kristologiju: Isus je Sin Božji i vjera u Njega jest izvor vječnoga života (20,31), dakle ova vjera nužno uključuje zapažanje posebnog odnosa između Sina i Oca. Nagovještajem „većih stvari“ u odnosu na tradicionalna mesijanska iščekivanja te Isusovom tvrdnjom Ja jesam (8,58) kojom Mu se pridaje Božje ime, Iv kategorije svojstvene transcendentalnoj Božjoj zbilji povezuje s ljudskim bićem Isusa iz Nazareta. Govorom o Logosu, prisutnom u Prologu Evanđelja (1,1-18), iznosi nauku o Njegovoj preegzistenciji. Upravo zato što je Isus preegzistentni Logos koji se inkarnirao i živi životom pravog povijesnog čovjeka te se ima vratiti u transcendentalnu Božju zbilju, Očevu slavu (17,4-5.11.24), ono se razlikuje od gnostičkih učenja da se Isus u povijesti pokazao samo kao privida pojava nebeskog otkupitelja koja nema stvarne veze s povijesnim i ljudskim stvarnostima ovog svijeta. Najdublja istina Njegove osobe jest živa povezanost s Ocem (1,1) a Njegovo povijesno ljudsko postojanje ljudima se očituje kao dar (6,51) koji otkriva božansku ljubav (13,34). Čovjekov odgovor-vjera zato ne može biti puko znanje ili intelektualni pristanak nego ulaženje po Duhu cijelom egzistencijom u dinamiku povezanosti s Ocem i Sinom (14,15-26) te njezinim darivanjem u službi braće (13,34-35).

 

Corpus paolinum

 

Pavlove poslanice nisu sustavno razrađivani teološki traktati nego pisma kao su konkretni odgovor na situaciju i probleme pojedinih crkvenih zajednica koje je osnovao i u njima djelovao. Dakako, one su neprocjenjivo vrijedan zapis njegove teologije, ali u mjeri u kojoj obrađuje pojedino pitanje na način primjeren pojedinoj zajednici. Različitost situacija te njegov osobni razvoj tijekom kojeg su poslanice nastajale uzrokom su pojave naizgled različitih ili čak kontrarnih mišljenja u pojedinim pitanjima. Današnje istraživanje razlikuje Pavlove poslanice koje doista pripisujemo njemu kao autoru (1Sol, 1-2Kor, Fil, Flm, Gal, Rim) i one koje na pseudoepigrafski način nose njegovo ime, jer nastavljaju njegovu teološku misao a potječu iz krugova njegovih učenika – njih nazivamo pavlovskim poslanicama (Ef, Kol, 2Sol, 1-2Tim, Tit).

Prva poslanica Solunjanima. Dobivši od Timoteja dobre vijesti iz solunske crkve, Pavao izražava radost nad njima (1Sol 1-3) i daje različite upute (4,1-12; 5,12-28). Među njima su najznačajnije one o pokojnima jer nam daje uvid u razvoj NZ-ne eshatologije: oni su s Gospodinom i bit će svjedoci Njegova dolaska (14,13-18); Gospodinov dolazak će biti iznenadan i stoga treba biti budan (5,1-11).

1-2 poslanica Korinćanima. Korint, lučki grad i stjecište različitih duhovnih strujanja, bio je ondašnji grčki centar. Pavao je smatrao da će se iz njega kršćanstvo lakše širiti po onoj regiji. 1-2Kor donose obradu raznih pitanja: ćudoređe (1Kor 5,1-13; 6,12-20), brak i djevičanstvo (7,1-40), slavljenje Euharistije (11-12), karizme (12,1-14,40), apostolska služba (2Kor 2,12-6,10), kolekta (1Kor 15). Grčkom duhu Pavao progovara o ludosti križa kao jedinoj istinskoj mudrosti (1Kor 1-2), smislu trpljenja životnih teškoća (2Kor 4,7-18) te o eshatološkoj perspektivi kao razlogu nade (2Kor 5,1-10).

Poslanica Filipljanima. Privrženost crkve u Filipima Pavlu, koju su pokazali kolektom i na kojoj im zahvaljuje (4,10-20), te činjenica da im piše iz zatočeništva razlogom su veoma srdačnom tonu ove poslanice. Dok oskudijeva doktrinarnim sadržajima, obiluje duhovnim temama: duhovna radost sjedinjenja s Kristom, iskustvo vjere produbljeno u kristološkom himnu (2,5-11), imitatio Christi, životni odnos sa Raspetim očitovan kršćanskom ustrajnošću, prihvaćanjem braće, životom u harmoniji, radosti i nadi. 

Poslanica Filemonu. Poslanica Filemonu zapravo je kratko pismo koje je Pavao uputio kršćaninu iz Kolosa po imenu Filemon (iako se spominje i crkva, usp. r.2), kojeg je svojevremeno bio obratio (Flm 19). To je najkraća i najosobnija Pavlova poslanica, jedina pisana njegovom rukom (r. 19). U njoj izvještava Filemona o povratku njegovog odbjeglog roba Onezima kojega je također u međuvremenu učinio kršćaninom (r. 10). Flm daje uvid u stav Pracrkve o ropstvu: iako je ne poziva na ukidanje institucije ropstva koje je bilo dio ondašnjeg društvenog uređenja, kršćanska ljubav doprinosi unutrašnjoj preobrazbi odnosa između gospodara i roba – to u široj perspektivi doprinosi mijenjanju svijesti i priprema preduvjete za njegovo ukidanje.

Poslanica Galaćanima. Izazvana je krizom nastalom zahtjevom judaizanata koji žele crkvenim zajednicama sjeverne Galacije, nastalim obraćenjem pogana na kršćanstvo, nametnuti obdržavanje mojsijevskog zakona. Čini se da je uz to postojalo i neispravno shvaćanje slobode. Pavao stoga naglašava križ Kristov kao jedini izvor milosti i Evanđelje koje proglašava darovanost spasenja: na njih čovjek treba odgovoriti vjerom. Križ i Evanđelje izvor su kršćaninove slobode u odnosu na Zakon. Dar Duha osposobljava kršćanina živjeti slobodno od grijeha (5,16-26), ali i slobodno od pozivanja na vlastita djela pa pripadala ona i vršenju Zakona (3,1-14): on omogućava novi život (3,20) kao odgovor na Božju ljubav (5,14-15).

Poslanica Rimljanima. Pavao je pisao Rim da bi najavio svoj budući posjet. i da bi se predstavio crkvi koja ga nije osobno poznavala. Nekoliko tema koje Rim raspravlja su identične onima u Gal, ali dok je Gal nastajala u kontekstu polemike, Rim je napisana u smirenom raspoloženju. Ona je prije rasprava negoli pismo. U njoj iznosi šire izlaganje svog shvaćanja evanđelja (1,16-17), koje je žudio propovijedati u Rimu (1,15). Ipak, Rim nije „sažet prikaz kršćanske doktrine“ (P. Melanchthon) jer u njoj nedostaju neka od njegovih važnih učenja (npr. o crkvi, euharistiji, uskrsnuću tijela, također o eshatologiji). Ona je esej koji predstavlja njegova misionarska razmišljanja o povijesnoj mogućnosti spasenja, utemeljenog na Božjoj pravdi i ljubavi, sada ponuđenoj svim ljudima putem vjere u Krista Isusa. U svjetlu svog apostolata na Istoku, Pavao je došao do spoznaje da opravdanje i spasenje ne ovise o djelima propisanim Zakonom, nego o vjeri u Krista Isusa, Sina kojeg Očeva ljubav nije poštedjela. Putem vjere i krštenja ljudska bića uzimaju udjela u učincima događaja Krista, u planu spasenja koji je namislio Otac a koji ostvaren smrću i uskrsnućem Isusa Krista.

Poslanica Efežanima. Ova poslanica pripada tzv. poslanicama sužanjstva. S Kol dijeli povijesnu pozadinu te srodnost stila, tema i sinonima pa do danas nije razjašnjena narav njihovog međusobnog odnosa. Usredotočena je na temu Božjeg nauma (misterij=otajstvo), zasnovanog od vijeka, objavljenog i ostvarenog u Kristu Isusu a koji se odjelotvoruje u Crkvi (Ef 1,1-14; 3,8-12). On je shvaćen kao dinamizam koji kreće od Krista-Glave i očituje se u Crkvi-Njegovom Tijelu (Ef 1,23) u koje ljudi pristupaju krštenjem, postajući novim stvorenjima – pritjelovljeni Kristu (3,6). Njezin odnos prema Rim, 1Kor, Gal i Kol nije direktan nego se javlja kao prisjećanje, a uz standardne Pavlove motive pokazuje neke bliskosti s kumranskom i mudrosnom literaturom, pastoralnim poslanicama (tema Crkve kao kuće Božje) te s ivanovskom tradicijom (apostol Ivan je prema sv. Ireneju boravio u Efezu).

Poslanica Kološanima. Pripada poslanicama sužanjstva. Povod nastanku bila je kriza izazvana težnjama za nadilaženjem apostolskog Evanđelja u smjeru više spoznaje misterija koja je povezana s učenjem o svijetu anđeoskih sila, asketskim postupcima, obdržavanjem zakona (judaizantski elementi koji će poprimiti ezoteristička obilježja i rezultirati gnostičkim sustavima) kao nadopunama vjeri u Krista. Pavao ističe da su kršćani po svom sjedinjenju s Kristom i po udioništvu u Njegovoj punini (Kol 2,10) oslobođeni od podložnosti različitim elementima i strukturama nebeskih sila (2,8.20) jer Kristovo djelo ima univerzalni kozmički domet.

Druga poslanica Solunjanima. Iako pokazuje određenu sličnost sa 1Sol, različitog je stila. Glavna razlika je u tome što 1Sol pretpostavlja skori i neposredni Kristov povratak i stoga poziva na budnost, 2Sol tumači da se on neće dogoditi u skoroj budućnosti te da će mu prethoditi nekoliko povijesnih etapa. Tako se 2Sol čini kao pokušaj odgovoriti na krivo tumačenje iščekivanja Kristovog povratka i upućivanje kršćana na povratak u životnu realnost i svagdašnju budnost. Umjesto da kao neki smatraju da je konačna pobjeda već ostvarena, kršćani se trebaju pripremiti na borbu.

Poslanice Timoteju i Titu.  Iako nije potpuno jasno pitanje auktorstva, ove su poslanice srodne po sadržaju, obliku i povijesnoj situaciji zajednica kojima su namijenjene. Sve tri daju smjernice za voditelje kršćanskih zajednica pa se stoga nazivaju „pastoralne poslanice“. Timotej i Tit su ljudi koje je Pavao postavio za predvodnika pojedinih zajednica; oni bivaju opunomoćeni apostolskim autoritetom jer zapravo stupaju na mjesto pripadnika prve apostolske generacije koja polako iščezava. Ovo je faza kojom će Crkva nakon apostolske generacije ići prema kasnijem monarhijskom episkopatu.

Poslanica Hebrejima. Iako je bez poteškoća uvrštena u kanon, već je u prvim stoljećima zapadna Crkva dvojila u Pavlovo auktorstvo. Danas se općenito drži da Pavao ne može biti smatran njezinim direktnim autorom, ali se dopušta njegov mogući posredni utjecaj (kristološka  i soteriološka srodnost Hebr s Fil, Rim, Gal). Pisac pripada drugoj generaciji kršćana (Heb 2,3). Nauka temelji poglavito na SZ-nim spisima i pretpostavlja čitateljstvo koje dobro poznaje ondašnje židovstvo. Svrha joj je ohrabriti vjernike pred predstojećom opasnošću (Heb 10,19-31).

 

Katoličke poslanice

 

U katoličke poslanice ubrajamo 7 poslanica: Jakovljeva, Judina, dvije Petrove i tri Ivanove. Pročitati svih 7 katoličkih poslanica i Otk. 

Jakovljeva poslanica. Iako je pisana elegantnim grčkim jezikom, nema doktrinarnih sadržaja usporedivog sa Pavlovim poslanicama nego se usredotočuje na ćudorednu pouku. Tradicionalno se pripisuje Jakovu, bratu Gospodinovu koji bi se u njezinu sastavljanju poslužio nekim znalcem grčkog. U njoj susrećemo neobičnu činjenicu da  premalo spominje Isusa pa se čini da je nastala u kontekstu napora ujediniti kršćane i raseljeničke sinagoge koje još nisu pristale oko farizejski intoniranog židovstva. Sadrži naglašavanje važnosti djela nasuprot vjeri kao reakciju na neshvaćanje Pavlove nauke (Jak 2,14-26) – kasnije je postala prijepornom u polemici sa prostestantima a Luther je Jak čak izbacio iz kanona! – te polazište za nauk o sakramentu bolesničkog pomazanja (5,14-15).

Prva Petrova poslanica. Tradicionalno se pridaje sv. Petru apostolu. Ne sadrži velike doktrinarne razradbe, nego materijal dosta sličan s onim u sinoptičkim evanđeljima, s govorima u Dj i sa Pavlovom ćudorednom naukom pa su do sada pažnju uglavnom privlačili odlomak koji govori o kraljevskom svećenstvu (2,4-9) te o Kristovu silasku u pretpakao (3,18-22). No, ona pruža izvrstan uvid u katehezu u apostolskom razdoblju koja je imala za svrhu ohrabriti i učvrstiti kršćane u vjeri usred raznih kušnji i trpljenja. U tu svrhu služe imperativi u nagovorima a slijede ih indikativi doktrinarnih dijelova (obrnuto od pavlovskih poslanica).

  

Neke od važnijih tema NZ-a

 

Eshatologija. Pojam dolazi od grč. eshaton, posljednja stvar. SZ-no dvojenje na čega se odnosi eshaton ostavlja traga i u NZ-nom istraživanju. Naime, u kontekstu odveć mehanički shvaćene linearnosti biblijskog poimanja vremena dolazi do dvojbe da li se ono eshatološko odnosi na posljednje trenutke povijesti ili na ono što će nastupiti po njezinu svršetku? No, linearnost biblijskog poimanja vremena uključuje dijalektičnost prema kojoj se povijest kreće naprijed preko kriza i novih početaka koji ih slijede. Stoga NZ-na eshatologija uključuje Kristovo poslanje i otkupiteljsko djelo i ono što se još od njega ima ostvariti. U tom pravcu razlikujemo dvojakost eshatološke perspektive. Prvi aspekt je tzv. realizirana eshatologija jer u Isusovoj osobi eshaton tj. Kraljevstvo ulazi u ovaj svijet. Njezina prisutnost stavlja u krizu (preispitivanje) pojedinca, a kroz vrijeme biva prenošena djelovanjem Crkve. Drugi aspekt jest dovršenje prvog: potpuna inauguracija nove stvarnosti koja će nastupiti Danom Kristovim te kozmički sud kao dovršenje do tada već prisutne eshatološke krize.

Kraljevstvo Božje. Ovaj je izraz svojstven sinopticima a čudno je što se ne pojavljuje u sumarijima Dj; kod Pavla se 10x koristi u smislu buduće eshatologije. Sinoptici su složni u svjedočanstvu da je Isus od početka naviještao neposrednu blizinu Kraljevstva i svoj jedinstven položaj u odnosu na tu stvarnost. Egzorcizme predstavljaju borbom protiv „kraljevstva Sotone“ (Mk 3,24) i dokazom za uprisutnjenost Kraljevstva u Njegovoj osobi (Lk 11,20). Upotreba titula „Sin Čovječji“ (usp. Dn 7,13-18) nagovještava da je predviđao buduću fazu Kraljevstva koja će slijediti nakon faze njegovog povijesnog ostvarenja (realizirana eshatologija). Ustanova Dvanaestorice kao posebne grupe učenika te ustanova Euharistije kao posebnog vida ostvarenja Novog Saveza, koju će služiti Dvanaestorica i njome okupljati budući novi Božji narod, predstavlja još jednu fazu uprisutnjenja Kraljevstva koja je trebala nastupiti u hodu od realizirane ka budućoj eshatologiji.

Čudo. Oduvijek se činjenica da je Isus činio čuda upotrebljavala u apologetske svrhe (I Vat. Sabor čak prijeti izopćenjem onima koji ne vjeruju u čuda). No, taj aspekt čuda – može li se ono dogoditi ili ne – nije Isusu bio na prvom mjestu. Biblija u cjelini ne pravi oštru granicu između naravnog i nadnaravnog jer i redovne prirodne zakonitosti smatra plodom Božjeg djelovanja. Tako se događa da Biblija u čuda ubraja ne samo one pojave koji nadilaze zakone prirode, nego i one koji su nastali djelovanjem povijesnih okolnosti – tako najveće čudo u SZ-u npr. nije oživljavanje mrtvih nego oslobađanje Izraela iz Egipta. U tom događaju koji se odvijao snagom povijesnih zbivanja Izrael je gledao čudo jer on bio Božji zahvat u prilog Izraelu. Sinoptici ne koriste grč. izraz teras, čudo nego upotrebljavaju dynamis, čin moći, a Iv semeion, znak i ergon, djelo. Dakle, ni SZ a ni NZ ne naglašava aspekt čudesnosti u pojedinom „čudu“. Za razliku od apologetskog pristupa koji traži samo izvanrednost kao potvrdu Isusove natprirodne moći, Njegova su čuda bila sredstva očitovanja Kraljevstva i način prenošenja poruke. Čudo praćeno riječju bilo je prije svega prodor Kraljevstva u povijesne događaje. Sinoptici čudo nazivaju dynamis jer pomoći njega Isus se pokazuje onaj Jači od Sotonine moći; čudo je očitovanje dynamis-a, moći kojom Isus uspostavlja Božje kraljevanje. Iv ističe da je čudo semeion, znamenje: fizički aspekt čuda označava duhovnu istinu (vraćanje vida slijepcu označava zadobivanje moći duhovnog gledanja vjere). Dakle, daleko od toga da brani Isusovu mogućnost da čini čuda, NZ prikazuje čudo u funkciji nadolaska Kraljevstva i omogućavanja čovjeku da ga razumije i da mu se približi. S tim je sasvim u skladu činjenica da Isus čak strahuje da će ljudi krivo shvatiti čuda koja čini (usp. Mk 1,35-45).

Isusovo uskrsnuće. Za razliku od drugih uskrsnulih (Lazar, Jairova kćer, sin udovice iz Naina) koji su se vratili redovnom životu, Isus ulazi u drugačiju vrstu egzistencije. Isus je uskrsnućem vraćen u vječni život kojeg može davati onima koji u Njega vjeruju. Stoga je uskrsnuće spasonosan događaj, nerazdvojiv od Isusove muke, smrti i uzašašća (usp. Rim 4,25). Utjecaj apologetike doprinio je naglašavanju čudesnosti tog događaja, a spasotvornost se jednostrano pridavala samo smrti na križu. Već je Pavao uskliknuo: Ako Krist nije uskrsnuo, zaludu je propovijedanje naše, zalud je i vjera vaša (1Kor 15,14). Pošto nije bilo očevidaca (apokrifno Petrovo evanđelje ga pokušava opisati), događaj uskrsnuća se povezuje sa ozbiljnošću iskustva onih koji su susretali Uskrslog te sa činjenicom praznog groba (koju ni Židovi nisu nijekali, ali su ga drugačije tumačili, usp. Mt 28,11-15). Neki ukazuju na problematičnost NZ-nog govora o uskrsnuću (Grass) međutim istina je da se dogodilo da su učenici prigodom ukazanja Uskrslog bili suočeni sa zbiljom koju mi ljudi ne možemo izraziti drugačije nego simbolski i metaforički – dakle, jezik jest simboličan (uskrsnuće je postojalo u SZ-u), ali ne i zbiljnost samog događaja koji je jedinstven i za kojeg nemamo drugog osim metaforičkog izraza apokaliptičkog iščekivanja (Pannenberg). Inzistiranje na identičnosti raspetog i uskrslog tijela (Lk 24,36-43) s jedne, te naglašavanje da je Uskrsli postao teško prepoznatljiv (Mk 16,12; Lk 24,16; Iv 20,14; usp. Mt 28,18) govore da je posrijedi element kontinuiteta, ali i novosti koji izmiče redovitom ljudskom iskustvu. U Pavlovim spisima (1Sol 1,10; 1Kor 6,14; Gal 1,1) jasno stoji da je Otac uskrisio Isusa, dok se u sinopticima radi o grčkom izrazu koji se može shvatiti i u pasivnom i u aktivnom obliku (uskrišen je/uskrsnuo je), a Iv ističe da Sin i Otac djeluju istom božanskom silom tako da se Isusu pridaje određeni aktivitet. U uskoj vezi sa uskrsnućem jest i uzašašće: teološki gledano, Isus je na nebo uzašao odmah na sam Uskrs da bi sjeo s desno Ocu (usp. Lk 24,36-52; Iv 20,17; Mk 16,19), a Dj govore o biblijski simboličnom broju od 40 dana (kojeg ne treba uvijek shvaćati doslovno jer njegovo značenje ne leži u brojčanoj vrijednosti) tijekom kojih se Isus ukazivao učenicima i tek tada slikovito iščeznuo uzlazeći na nebo.

Pavlovska teologija. Evanđelje, koje je snaga Božja (Rim 1,16) jer donosi milost i Očevu spasenjsku dobrotu (2Kor 9,14-15; 1Sol 1,5), jest objava misterija koji se odnosi na Očev plan spasenja. Božji se misterij (eshatološki pojam iz židovske apokaliptike) izjednačuje sa Isusom Kristom koji ga ostvaruje (1Kor 2,1-2). Za svijet u kojem je na djelu misterij bezakonja (2Sol 2,7), Otac odvijeka priprema (1Kor 2,7) i ostvaruje svoj misterij – plan spasenja – u Isusu Kristu. Govor o tome predstavlja sadržaj „Pavlovog Evanđelja“. U kasnijim, „poslanicima sužanjstva“, Pavao razvija kozmički domet ovog misterija – Krist je značenje i cilj svega stvorenja jer se sve stvorenje ima uglaviti u Krista kao glavu (usp. Ef 1,10). Po Njemu spasenje postaje dostupno svima po pritjelovljenju Njegovu Tijelu – Crkvi kojem je On Glava (Kol 1,26-27). Evanđelje čini dio ovog misterija jer je za sada još uvijek obavijeno tajnovitošću božanske mudrosti a potpuno će nam postati shvatljivo tek u eshatonu.

Pritjelovljenjem Kristovom Tijelu – jer On je mir naš (Ef 2,14) – čovjek dobiva iskustvo pomirenja s Bogom i ulazi u novo zajedništvo s Njim. Time postaje novo stvorenje (Gal 6,15; 2Kor 5,17). To se događa ponajprije po vjeri, kao „subjektivnom“, i po krštenju, kao „objektivnom“ elementu. Čovjek svojim osobnim činom na sebe primjenjuje učinke događaja Krista: počinje slušanjem Riječi – Evanđelja – i završava osobnim izručenjem Kristu po krštenju. Time ulazi u novo zajedništvo s Bogom koje je nova ontološka stvarnost. Slobodno izabrana izručenost omogućava integriranje psihološkog djelovanja s novom ontološkom stvarnošću i nastaje nova životna stvarnost – sym-bios–is: živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Ovdje vidimo suodnos bitnih elemenata koji je kroz povijest često bio krivo interpretiran (prenaglašavanje ili čak isključivost vjera – djela): mogućnost da čovjek uđe u novu životnu stvarnost, u misterij, jest čisti i nezasluženi Božji dar; čovjek se na njega odlučuje slobodno jer Bog traži samo čovjekov slobodni pristanak; u onima koji su se tako Bogu izručili događa se da vjera ne ostaje samo na intelektualnom pristanku jer Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati (Fil 2,13). Tako svi bitni elementi zadržavaju svoju nezamjenjivost: Božji dar spasenja, čovjekov slobodni pristanak vjerom i život obilježen odgovarajućim djelima, koji s jedne strane ovjerovljuje čovjeka da se doista otvorio Božjoj milosti koja u njemu djeluje a pred svima ovjerovljuje i istinitost Božje milosti koja se očituje preko novog života vjernika u Kristu. Krštenje je „objektivni element“ pritjelovljenja. Krštenjem čovjek srasta s Kristom: krštenjem smo zajedno s njime ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života (Rim 6,4s). Krštenjem dakle čovjek umire staroj a rađa se na novu egzistenciju. Krštenje nije samo događaj za pojedinca nego ima svoju korporativnu dimenziju jer ga ono povezuje s ukupnošću drugih kršćana koji pripadaju velikom organizmu – Tijelu Kristovu: u jednom Duhu svi smo u jedno Tijelo kršteni (1Kor 12,13). Pritjelovljenje Tijelu Kristovu jest ulazak tj. pridruživanje misteriju spasenja po primanju Duha koji je princip pritjelovljenja tj. posinovljenja i dinamični izvor vjernikova ponašanja (Rim 8,14).

Korporativnu stvarnost u koju se ulazi krštenjem Pavao naziva Tijelo Kristovo. To slika ne priziva samo moralno jedinstvo svih vjernika nego upućuje na daleko dublju stvarnost. U 1Kor 6,15 eksplicira da vjernik postaje jedno tijelo s Kristom – pojedinci su na neki način udovi Krista. Dakle, jedinstvo Krista s vjernicima nije samo korporativno nego i korporalno (na razini tijela). Isti učinak se obnavlja i sudjelovanjem u Euharistiji (1Kor 10,16-17). Tek „poslanice iz sužanjstva“ povezuju govor o Tijelu sa stvarnošću Crkve (Kol 1,18; Ef 1,23). Ovo je mističko jedinstvo s Kristom i treba rasti do punine kozmičkog Krista. Dakle, misterij spasenja, osim negativnog aspekta otimanja čovjeka utjecaju misterija zla, ima i pozitivni aspekt nastanka nove kozmičke stvarnosti koja obuhvaća sva stvorenja i ujedinjuje ih-uglavljuje u Crkvu – punina Onoga koji sve u svima ispunja (Ef 1,23). Ova je perspektiva nepresušan izvor nadahnuća za duhovni i moralni život pojedinca u prepoznavanju i življenju jedinstva sa svim stvorenjem. Slika nebeskog čovjeka (1Kor 15,49), koja je izraz projekta kojega za čovjeka sadrži misterij spasenja, jest horizont prema kojem hodi vjernik, oblačeći se neprestano u novog čovjeka (Kol 3,10) koji po Kristu, u Duhu, ide Ocu.

Ivanovska teologija. Interesantno je da je od početka kršćanstva Ivan poznat kao „Ivan Teolog“ jer je prepoznavana specifičnost njegove teološke misli, ali da oni često nisu bili ni sistematski niti adekvatno tumačeni. Uz Pavlovu, njegova je druga važna teologija koja potječe iz apostolskog doba. Okvir Ivanove teologije predstavlja dualistička slika stvarnosti. Ona se očituje u suprotstavljenosti svjetla i tame, istine i laži, slobode i ropstva, života i smrti… Ipak, on ne dijeli postavke filozofskog metafizičkog dualizma jer ne smatra da bi materijalnost i tjelesnost bile po sebi sjedištem zla. Posrijedi je znatno profinjenija vizija svijeta: Isus nije od ovog svijeta (Iv 8,23) u kojem postoji zlo i koji je na neki način pod vlašću smrti (usp. Mudr 1,13-14; 2,23-24, s kojom Iv pokazuje znatan afinitet) jer u njemu za sada djeluje knez ovoga svijeta koji treba biti izbačen (Iv 12,31; 14,30); međutim svijet po sebi nije zao nego je objekt Očeve ljubavi koji za njega daje svoga Sina (Iv 3,16-17) da bi ga oslobodio grijeha (Iv 1,29) i postao Spasitelj svijeta (Iv 4,42) i Svjetlo svijeta (Iv 8,12), da svijet uzvjeruje (17,21). Svijet tako, čini se, poprima višestruko značenje: s jedne strane predstavlja stvarnost Božjih stvorenja koja su po sebi dobra i imaju mogućnost odabira, a s druge strane označava ona bića koja ne prihvaćaju Isusa i žele ostati pod vlašću kneza ovog svijeta. Zato Isus ne moli za svijet (Iv 17,9) nego za one koje mu je Otac dao od svijeta (Iv 17,6) – oni su onaj dio svijeta koji Ga je primio kad dođe svojima (Iv 1,10). Borba između svjetla i tame, života i smrti, dakle, nije prvotno kozmički rat nego prije svega događanje u čovjekovoj duši. Ljubav prema svijetu, koja je razlog da Otac šalje Sina (3,16), jest stvarnost koja po Sinu ulazi u svijet i objavljuje Oca (Iv 17,22-23). Tu stvarnost Isus živi prema svojima a i oni su pozvani ući u njezino zbivanje i dinamizam, šireći je prema drugima (Iv 13,34). Zato što je srž, ona je ujedno i znak istinskog učeništva pa se učenici po njoj prepoznaju (Iv 13,35).

Jedna od posebitosti ivanovske teologije jest i tzv. realizirana eshatologija. Iako je Iv sa drugim kršćanima dijelio iščekivanje paruzije, ipak radije naglašava sadašnji aspekt spasenja nego njegovo dovršenje u posljednje dane. Silazak Duha, koji je u židovskoj tradiciji znak za početak posljednjih događaja, dogodit će se u zajednici učenika – Crkvi po Isusovu odlasku Ocu (Iv 14,16-20); prisutnost Duha bit će očita također i u sakramentima (6,55-63; 20,21-23), liturgiji (14,26; 4,23; 14,13) i kršćanskom življenju (1Iv 2,3; 3,6.23). Važan element ivanovske realizirane eshatologije jest sud. Iako Sin nije došao suditi svijet, pojavak svjetla odmah izaziva razvrstavanje ljudi (3,17-21; 10,19-21): jedni Ga prihvaćaju i bivaju uzeti od svijeta (17,6.9.14.20) a drugi ostaju u svijetu tj. pod vlašću kneza ovog svijeta.

 

 

Literatura

 

 

Opći uvod u Sveto Pismo

 

Harrington, W., Uvod u Bibliju – spomen Objave, KS, Zagreb 19913.

 

Hohnjec, N., Ulaz u svijet Biblije, KS, Zagreb 2003.

 

Kremer, J., Biblija – Riječ Božja za sve ljude, KS, Zagreb 1993.

 

Söding, T., Više od knjige. Razumjeti Bibliju, KS, Zagreb 2001.

 

Tomić, C,. Pristup Bibliji, Zagreb 1986.

 

 

Uvod u Stari Zavjet

 

Alexander, D. – Alexander, P., The Lion Handbook to the Bible, Lion Publishing, Tring, 1973; hrv. prijev.,  Biblijski priručnik, KS, Zagreb 1989.

 

Harrington, W., Uvod u Stari Zavjet – spomen Obećanja, KS, Zagreb 19872.

 

Pojedina izdanja biblioteke „Riječ“, Kršćanska sadašnjost.

 

 

Uvod u Novi Zavjet

 

Alexander, D. – Alexander, P., The Lion Handbook to the Bible, Lion Publishing, Tring, 1973; hrv. prijev.,  Biblijski priručnik, KS, Zagreb 1989.

 

Harrington, W., Uvod u Novi Zavjet – spomen Ispunjenja, KS, Zagreb 1990.

 

Pojedina izdanja biblioteke „Riječ“, Kršćanska sadašnjost.

 

 

Biblijska teologija (teme)

 

Léon-Dufour, X., ed., Vocabulaire de théologie biblique, Paris 1969 ; hrv. prijev., Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1969.

 

Brown, R.E. – Castelot, J.J. – McKenzie, J.J. et al., ed., The Jerome Biblical Commentary, Englewood Cliffs, N.J., USA; hrv. prijev., Biblijska teologija Staroga i Novoga Zavjeta, KS, Zagreb 19932.

 

 

Sadržaj

 

 

 

 

Opći Uvod u Sveto Pismo. 1

Uvodna riječ. 1

Što je Biblija?. 1

Inspiracija ili Božansko nadahnuće Biblije. 1

Semitsko porijeklo i obilježje Biblije. 2

Kratki pregled biblijske povijesti 4

Nastajanje Biblije. 12

Kanon. 15

Apokrifni spisi 16

Kumranski spisi 16

Jezici Biblije. 17

Znanstveno istraživanje Biblije. 18

Uvod u Stari zavjet 19

Pentateuh. 19

Deuteronomistička povijest (Rani proroci) 21

Proroci 21

Mudrosna književnost 23

Kroničareva povijest 24

Knjige o Makabejcima. 24

Spisi 25

Neke od važnijih tema SZ-a. 25

Uvod u Novi zavjet 31

Evanđelja i Djela apostolska. 31

Corpus paolinum.. 34

Katoličke poslanice. 36

Neke od važnijih tema NZ-a. 37

Literatura. 42

Sadržaj 43