Kći sionska i kći jeruzalemska bila je zapravo najsiromašnija četvrt Jeruzalema. Siromašnima i iskorištavanima prorok Zaharija u prvom čitanju navješćuje kralja tj. Boga koji će kćeri sionskoj prići ne satirući okupatora, nego ponizan. Tu je novum: umjesto sile, Bog dolazi ponizno služiti one koji su služili drugima. No, tko će biti spreman za ovu novinu? Tko je spreman za melem koji krijepi čovjekove dubine?

Uznemireni duh utamničenog Ivana Krstitelja Isus je blažio i odmarao navodeći mu svoja djela… Dao mu gledati u zbivanja, iščitavati u njima i između njih. Kroz (ne)prozirnost stvarnosti doći k istini koja oslobađa i raduje! Krstitelj, iako čovjek od autoriteta, priznao je da ne zna, ne snalazi se…i prihvaća pomoć. Traži! Pažljivo uho san je mudracu (Sir 3,29)! Ni svetac ne mora uvijek sve razumjeti, ne mora se složiti. Ali će tražiti. I naći će spokoj životu svojemu.

Teškoću sa svetim Ivanom Krstiteljem Isus će nadvladati. Ali u Galileji prema njemu raste odbijanje i neprijateljstvo; čudesa u Kafarnaumu i Betsaidi ostaju bez odjeka. Kao da sve ide naopako. Velika kriza.

U tako napetom momentu, Isus zastaje i slavi Oca. Dok oni koji si umišljaju kako su mudri ovo ne mogu shvatiti, Krstitelj je primio Očevu objavu. Što ne mogu „mudri“, mogu maleni, Bogu predanog čistog srca. Oni koji mogu zastati, mogu dopustiti da postoje veće stvarnosti od njih. Ne samo neke opće istine, institucije, povijest kao datost nego Bog, Stvoritelj svega – Zaljubljenik u čovjeka i njegovo dobro. Izvor svega dobra, punina onoga što čovjeku treba da ga preplavi mir i radost.

Dok se Isusovi učenici pitaju što će biti s njihovim učiteljem jer toliki mu se protive i odbacuju ga, On je toliko pun Očevog mira i vedrine da u njih uvodi one koji Ga žele spoznati. Svojim učenicima – koji će biti u napasti čekati svaki mig otvrdnulog i Bogu zatvorenog svijeta, padati u beznađe ako izostane – Isus daje pouku o životnom dodiru s Božjim mirom, svjetlom i svježinom. Umjesto da ovise o uspjehu u misionarenju i pastoriziranju, trebaju ulaziti uvijek dublje u Isusovu i Očevu intimu. Jer bavljenje svijetom je odveć tegobna služba bez uronjenosti u Isusovu blizinu i njezine blagodati.

Ovdje je kupka, rekreacija za umorne kršćane, umornu Crkvu. Biti spojen na Božje srce, prepuno dobra a ipak tako ponizno, nenametljivo! Uvijek prisutno za nas… Zajednica Isusovih učenika može biti slobodna od svih tereta i jarmova koji je ne pune vedrinom i relaksiranošću. Može ako se oslobađa od „mudrosti“ koja je može tlačiti izvan Crkve ili u njoj samoj.

Ovaj, praktični aspekt istine, od neprocjenjive je važnosti. Koliko god da je za Crkvu važno gajiti ispravnu teologiju, nije manje važno živjeti njezine istine. Radosna je vijest da postoji život do kojega se dolazi ne uzimanjem novih nego skidanjem starih tereta. Posebice onih nespojivih s Evanđeljem!

Kako bi bilo lijepo kada bi većina Isusovih učenika ovo živjela. Crkva bi tada postala znak i pitanje: zašto s toliko truda srljati u propast? Nije li lakše s manje napora ići u život i lakoću koju mi uživamo, negoli u dekadenciju i smrt?

Nažalost, koliki vjernici nemaju ovo u svom životu? I budu kao i drugi žrtve stihije vremena, raznih moda, ludorija, nervoza, ogorčenja, beznađa…

Isusov jaram, Njegova škola života, jedina može dovesti do dubokoga i trajnoga mira, jedina može iscijeliti dušu. I baš zato što se ne radi samo o pitanjima nekih nebitnih raspoloženja nego boje kojom je obojen nečiji život, jer je riječ o njegovoj ispunjenosti ili promašenosti, Isus upotrebljava ozbiljne riječi.

Iako govori o melemu za dušu i život, neumoljivo je realan: oni koji misle da su mudri i umni, neće ovo otkriti! Jer misle da znaju i mogu bolje. I postaju žrtve svoje slobode i umnosti. Umjesto da su spojeni na izvor i da teku, teku…oni se zatvaraju u sebe i ostaju neplodni, beživotni rukavac…nemaju svježine ni za sebe a kamoli za ono oko sebe.

Vidimo, Isus ovdje ne spominje nebo, raj, pakao… Sve se ovo događa ovdje. Pogledajte ukočena, namrštena lica kršćana! Pogledajte tu suhoću iz koje neće izići iskra nade hranjena evanđeljem i povjerenjem u Božju blizinu, ljubav i brigu za Crkvu! Pogledajte iznutra oronule ljude koji ne znaju kamo sa sobom.

I dok su Njegovi učenici sa zebnjom gledali galilejsku krizu u koju je ulazilo Isusovo djelovanje, On je sa zebnjom gledao ukočenost, obamrlost srdaca svojih učenika i ljudi koji su mu se opirali. Mudrih i umnih…

Da, ove Isusove riječi zaista su pitanje života. Kojega živimo, kojega usvajamo ili bez njega ostajemo.