Čitanje Knjige Izlaska

»U one dane: Izraelci dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom, a Mojsije se popne k Bogu. Gospodin ga zovne s brda pa mu rekne: »Ovo reci domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj:

’Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo. Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’«  (Izl 19,2-6a)

Sami nisu mogli, ali mogao je On. I htio! Oslobodio ih je ropstva, skinuo s njih okove egipatske moći i praznovjerja. Egipat je prošlost a pred Izraelcima se otvara novo sutra – Onaj koji ih je oslobodio i za njih brinuo može postati njihova budućnost! „K sebi ih je doveo“! Orlovska krila na jednoj strani prizivaju razornu snagu koja je razbila Egipćane, a na drugoj nježnost koja brine za njegove. Izvela ih je u slobodu a može ih – budu li htjeli – voditi u život. Sve ovisi o malo rječci „ako“ – ako budu slušali. Ako budu dopustili da Njegova riječ uđe u njihove uši, da je ništa ne zagluši. Ako budu dopustili da uđe u srce, ako je budu ondje saslušali. Pred narodom je stvarnost koja nadilazi sve što znaju i mogu zamisliti. Pred njima je Stvoritelj neba i zemlje. Pred njih stavlja budućnost drugačiju od njihove prošlosti. Razlika između njih je – On!

Koliko ovo odudara od onoga što većina današnjih vjernika zamišlja kada svoj odnos s Bogom ograniči na neki mali ugao svog života? Kako je moguće da Onaj o kome ovisi naša stvarnost dobiva samo mali djelić našeg vremena, snage, pažnje..?

Čitanje Poslanice sv. apostola Pavla Rimljanima

»Braćo! Dok mi još bijasmo nemoćni,

Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?

Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu na­šemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.« (Rim 5,6-11)

Sv. Pavao ovaj odlomak započinje s „jer“: sada daje objašnjenje tvrdnje da smo – „opravdani vjerom – u miru s Bogom“ (5,1). U svijesti većine vjernika jest to da možemo mirno razgovarati s Bogom, tražiti od Njega nešto, zahvaljivati Mu, nadati se nečemu… Međutim, sve to leži na pretpostavci da smo „miru s Njim“. Ako nismo u miru, što tada znači naša riječ, koju težinu imaju naše potrebe i želje?

Onima koji se čini da je „biti u miru s Bogom“ nešto preveliko i koji tu žele biti sigurni da se ne bi radilo o samozavaravanju, Apostol izgovara riječi današnjeg čitanja. Evo po čemu znamo da smo u miru s Bogom: Njegov Sin umro je za nas! Nama ljudima je neshvatljivo da netko ide umrijeti za drugoga, čak ni za pravednika ni za dobra čovjeka. Štoviše, u našem današnjem mentalitetu sve teže je pronaći osobu koja će drugu u običnom govoru opravdati i prikazati pravednom, dobrom. A kamoli da će netko za nju biti spreman umrijeti.

Bog je za nas učinio ono što je nama neshvatljivo: On, tri puta Sveti, daje svoga Sina da umre za nas grešnike! Štoviše, opredjeljujući se za grijeh, mi smo zapravo neprijatelji Božji. Ipak, On ne dopušta da nas išta odijeli od Njegove ljubavi (usp. 8,31-39). Nijedno čovjekovo stanje ili orijentacija ne može biti tako niska da ga ne bi susrela ljubav Božja i pozvala na pomirenje i spasenje. Čovjek ne može pasti toliko nisko koliko ga ljubav Božja može pronaći i podići nazad k sebi, ukoliko se želi Bogu vratiti.

Ako se nakon prvog čitanja nekome može učiniti da Bog traži previše, sada mu se pred očima otkriva druga strana: Bog ne samo da traži nego i daje sve! To je ljubav: dati i primiti sve. Ići ispod toga značilo bi izići iz logike, iz plamena ljubavi. Tako između sebe žive Otac, Sin i Duh Sveti. Na njihovu sliku stvoren je čovjek. To je ono za što smo stvoreni i bez čega će ostati nemirno naše srce. Neispunjeno.

Poradi neshvatljive veličine ljubavi Očeve koja za roba predaje svoga Sina (Exultet), Pavao smatra da se trebamo njome ponositi. S obzirom da se pred Bogom nemamo čime drugim ponositi, i možemo i trebamo se ponositi Njegovom ljubavlju – ona je naš jedini istinski, nepropadljivi posjed na kojemu možemo graditi svoju egzistenciju. Ponosit će se onaj tko ne namo vjeruje nego i živo u sebi osjeća veličinu Božjeg dara. Onaj tko osjeća da prima takvu ljubav  i uzvraća joj. Znati i vjerovati par stvari o Bogu ovdje ustupa mjesto osobnoj uvjerenosti i poznavanju Božjeg djela u vlastitom životu.

U prethodnom odlomku Apostol je jasno uspostavio redoslijed iskustava bez kojih ne možemo stići do nade i ponosa: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom! Tu je odgovor zašto moderna kultura ne dospijeva do nade osjećaja ponosa poradi blizine ljubavi Božje: jer izbjegava prihvatiti nevolje i patnje koje one donose. Time ostaje bez djelatne Božje pomoći koju daje onima koji se u Nj uzdaju u takvim iskustvima. To je put prema nadi i ponosu kojeg naš Gospodin od nas zaslužuje.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Kad Isus ugleda mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: »Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.«

Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan, brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih:

»K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!

Putom propovijedajte: ’Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 9,36 – 10,8)

Evanđelje po Mateju pokazalo je kako je Isus silan na riječi u Govoru na Gori (pogl. 5 – 7) i potom na djelima (pogl. 8 – 9). Sada će, u drugom govoru, pokazati kako Isus svoje ovlasti prenosi na apostole.

Kao i pred Govor na Gori, Isus je „ugledao mnoštvo“ (9,26; usp. 5,1). Kad evanđelist kaže da su bili „kao ovce bez pastira“, priziva Br 27,17 gdje se taj isti izraz koristi dok Mojsije govori o svojoj smrti nakon koje će se Izraelci biti zabrinuti i nesigurni. Moli Boga da im providi novog pastira koji će o njima brinuti i voditi ih.

Kako će čovjek odgovoriti na Božju ljubav koja mu se posvema daje, kako smo vidjeli u drugom čitanju iz Poslanice Rimljanima? Gdje i kako?

Isus, iako je izgovorio veličanstvene stvari i učinio isto takva djela, ipak je netom prije ovog odlomka od moćnika optužen da djeluje u sprezi sa Sotonom. Najgora optužba: On donosi kraljevstvo Božje (4,17.23) a oni tvrde da je istina posve suprotna – surađuje s poglavicom đavolskim (9,32-34). Protivljenje će ubrzano rasti: u 11. poglavlju Isus kori gradove koji se ne žele obratiti, a u 12. poglavlju odlučit će da Ga ubiju (12,14). Kako će On odgovoriti?

Već sada, u odlomku kojeg čitamo ove nedjelje, Isus zauzima smjer kojeg će držati do konca Evanđelja. Umjesto beskrajnih polemika i rasprava (iako će iskoristiti poneke prilike da progovori i Kraljevstvu, svom poslanju, Crkvi itd.) Gospodin će se posvetiti liječenju svog naroda. Sućut kojom sada opaža da su ljudi kao ovce bez pastira ključ je za razumijevanje Njegovih postupaka.

Oni će Ga napadati, a On liječi; oni smišljaju kako Ga eliminirati, a On se priprema predati sve pa i sâm život za dobro ovaca koje nemaju pastira.

Za to veliko djelo kojem se posvećuje, Isus priprema i učenike. Daje im vlast, moć. To nije moć nekoga držati na oku, imati kontrolu nad njim nego moć oslobađanja: osloboditi od zloduha, od bolesti, od nemoći, od smrti u svim njezinim oblicima.

Koristiti je da bi se nad nekim gospodarilo, za Evanđelje ne bi bio znak moći nego radije nemoći (A. Pronzato). Takva osoba još nije obraćena i stoga ne može razmišljati i djelovati u duhu Evanđelja. Gdje se to događa dobivamo crkvene vlastodršce koji stvaraju rigidnu (a stoga i mrtvu) strukturu u kojoj je glavna poluga poslušnost sve do servilnosti. Tu nestaje životna radosti, spontanost, originalnost darova koje svaka osoba unosi u crkvenu strukturu, tu se ne vrednuje iskrenost i požrtvovnost nego bespogovorno izvršenje naredbe. Na taj način crkvena zajednica – koja bi svojim članovima i svijetu – trebala postajati mjesto oslobođenja, postaje mjesto u kojemu se guše sloboda i dostojanstvo čovjeka. Tu ovce doista nemaju pastira iako crkvena struktura besprijekorno funkcionira.

Tisuće godina su u očima Gospodnjim kao jedan dan (usp. 2 Pet 3,8). Isus je gledao svoje suvremenike bez pastira a vidio je i mnoge naše zajednice u kojima vlada hladnoća, formalizam, u konačnici vlada strah od života na kojeg nas poziva Bog, života kojeg u svom srcu nose braća i žele ga dijeliti.

Zato ovaj odlomak počinje Isusovom sućuti. Gledao je te ljude i osjećao njihovu patnju. Nije joj se zatvorio, dopustio je da Ga pogodi, da Ga potresa iznutra. To je ono što treba upiti učenik. To treba učiti da bi mogao biti poslan, da bi bio istinski apostol. Bez toga će u najbolju ruku biti uspješan birokrat, kotačić u crkvenom mehanizmu.

Apostole suosjećanja, voljne su-patiti, biti pored drugoga u njegovj boli, Isus vidi u svakom svom učeniku. Jer bez ovog stava naša ljubav neće pružati ruku najmanjima, prezrenima, odbačenima, onima koje je život pregazio.

Biti Isusov učenik znači ostati u čudu promatrajući dubinu Njegove sućuti. On je „plač Božji koji je tijelom postao. Plakati znači ljubiti očima“ (E. M. Ronchi). Onaj tko tako prilazi drugomu nikada ga neće gledati odozgo. Naprotiv, uvijek će ga gledati postavljena prenisko i tražiti načina da ga uzdigne naviše.

Daleko od želje da nas uvede u sentimentalizam, Gospodin Isus progovara što treba vidjeti u čovjeku (jer svaki pati), iz kojeg ugla progovoriti o kraljevstvu Božjemu. Pa ako apostol nema ništa što može dati, ne osjeća nijednu karizmu kojom bi mogao izići u susret čovjeku koji je pred njim, uvijek će imati najvažnije – sućut! Nošen njome, oslobodit će čovjeka samoće, gluhoće svijeta koja ga pritišće i poražava. Jer sada pored sebe ima jedno TI koje je tu za njega. Koje je tu samo zato da mu pruži ruku. I ništa ne traži, ništa ne nalaže. Često će upravo to biti najsnažnija blizina, najsnažnija propovijed.

Biti prisutnost koja su-osjeća, su-pati i želi dati pa i kada nema što. Tako siromašno, tako istinito i tako temeljno da temeljnije ne može biti.

Blago onom tko vidi što je sve dobio besplatno i osjeća radost kada dijeli. Stigao je na cilj. U takav apostolat smo poslani svi. On je i duša crkvenog zajedništva i duša ljubavi prema bližnjemu, ako su istinski.

„Pođite…“ – govori Isus.