Prvo čitanje iz proroka Jeremije

Reče Jeremija: Čuh klevete mnogih: »Užas odasvud! Prijavite! Mi ćemo ga prijaviti.« Svi koji mi bijahu prijatelji čekahu moj pad. »Možda ga zavedemo, pa ćemo njim ovladati i njemu se osvetiti!« Sa mnom je Gospodin kao snažan junak! Zato će progonitelji moji posrnuti i neće nadvladati, postidjet će se veoma jer neće uspjeti, vječna se sramota neće zaboraviti. Gospodine nad vojskama, koji proničeš pravednika i vidiš mu bubrege i srce, daj da vidim kako im se osvećuješ, jer tebi povjerih parnicu svoju. Pjevajte Gospodinu, hvalite Gospodina
jer on izbavi dušu sirote iz ruku zlikovaca. (Jer 20,10-13)

Naše prvo čitanje obuhvaća otprilike polovicu od pete i ujedno posljednje tzv. Jeremijine ispovijesti. On je ušao u nešto za što tzv. normalni vjernici mole da ih zaobiđe. Prorok proživljava dramu: kad se Božja riječ sudarila s voljom naroda, Jeremija kao njezin glasnogovornik ne ostaje pošteđen nego trpi. Gospodin dopušta da proroka i u fizičkom smislu pogodi nevjernost naroda i pobuna protiv Boga. Zato se Jeremija osjeća zaveden, iskorišten, prevaren… Stoga se prvo žali na Boga. Potom govori o sebi (20,7b-9), kako ga pogađa stanje odbačenosti od naroda. Napokon, u dijelu koji je u našem prvom čitanju (20,10-13), govori o protivnicima. Dakle, prorok govori kako ga je Gospodin na prijevaru uvrstio među proroke, a njegova služba ga je dovela u sukob s okolinom, što ga dramatično pogađa. Nakon našeg čitanja Jeremijina ispovijest će prijeći u molbu za izbavljenje (20,12) te napokon u pjesmu slavljenja (20,14-18).

Ovdje je napose interesantno uočiti igru s glagolom „obmanuti“: prvo se Jeremija žali da ga je Gospodin obmanuo, u to je uvjeren jer sada jako trpi. No, obmanuti odnosno zavesti ga želi i njegovi protivnici. Kako njegova molitva napreduje, sve više je siguran da će oni posrnuti i neće ga nadvladati! Ovo je znakovito iskustvo: istinski prorok, poradi protivljenja okoline na koje nailazi, dobiva dojam da ga je Bog obmanuo i nadjačao kad ga je uzeo u svoju službu. No, kasnije će se ispostaviti da oni koji mu se protive također ga žele obmanuti i nadjačati, ali u tome ipak neće uspjeti. Njegov život i djelovanje kreće se između te dvije krajnje točke: između poziva – kad ga je Gospodin „obmanuo“ i „nadjačao“ – te konačnog raspleta kad će iskusiti da ga je i njegova okolina željela obmanuti i nadjačati, ali u tome neće uspjeti. To je široki okvir u kojemu možemo promatrati Isusove riječi u evanđelju

Iz evanđelja po Mateju

»Ne bojte se ljudi. Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati. Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.

    Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.

    Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene. Ne bojte se dakle! Vredniji ste nego mnogo vrabaca.

    Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.« (Mt 10,26-33)

Mnogima će ovo evanđelje riječi zvučiti čudno. Koliko je oko nas kršćana koji ih uzimaju za svoj program? Koliko se prema njima ravnaju?

Ove riječi dolaze iz srca onoga što kršćanstvo treba biti jer dolaze iz Isusovih usta. Ako nam zvuče čudno, vrijeme je ozbiljno razmisliti koliko slijedimo duh kršćanstva a koliko smo od njega napravili religiju po svom ukusu? Ako smo ga preuredili po svome, ono je zasigurno lagodnije od teškog iskustva kakvo je proživljavao prorok Jeremija, ali nije čudo što ne oduševljava i ne spašava – neće kao kod proroka prijeći u slavljenje.

Isus kao da je znao kako će stvari ići pa je odlomak prije ovoga započeo riječima: nije učenik nad učiteljem..!

Kao i druge, i ove Isusove riječi dižu pogled slušateljima visoko, visoko… Prema cilju koji je ili na granici ljudskih snaga ili ih nadilazi. Zato u njima osjećamo dašak vječnosti. Nitko nikada nije tako govorio – tako je govorio samo Isus.

O čemu nam ovdje govori?

Ranije u ovom poglavlju rekao je: „šaljem vas kao ovce među vukove“ (10,16). Sv. Augustin mudro govori: ako uđe jedan vuk među 1000 ovaca, iako ih neće sve zaklati, ipak će svaka od njih zamrti od straha. A što ako jedna ovca uđe među čopor vukova? Neće li zamrti od straha? Isus nas ovdje uči da trebamo strahovati gdje po sebi ne osjećamo strah, ali također da se ne trebamo bojati ondje gdje spontano osjećamo strah.

Ne bojte se! Nije uvijek lako ne bojati se ljudi. Ipak, Isus nas upućuje da postoje znatno ozbiljnije opasnosti od onih koje mogu predstavljati ljudi. S obzirom da će se otkriti sve što je bilo skriveno, bit će to ispit za svakoga: jesam li isti u skrovitosti i na van? Ljubim li jednako Boga u svom srcu, u svojoj kući i na ulici? Istine ne može biti dvije, samo je jedna!

Zato nam kaže da budemo svjesni veće opasnosti: ako nismo istiniti, kako ćemo pred Boga koji je Istina? Nećemo li tada izgubiti dušu? Ne mora nas kazniti, ništa ne mora. Naša neistinitost neće moći ući u Njegovu Istinu, u blagoslov i život.

Nakon što je svojim učenicima stavio pred oči ovu opasnost, Isus otvara novu stranicu. Onako kako samo On može. Kaže: ti si vrijedan, toliko vrijedan da Gospodin broji tvoje vlasi. Pregledava te do u detalj. Uživa u svakom od njih! Nezamislivo je kako prati vrapčiće, dan i noć… Koliko će više nas ako smo vredniji od mnoštva vrabaca?

Ne znam zašto, ali osjećam da mi iz ovih redaka progovara Isus tako jasno kao rijetko kada. Ima nešto u njima što Ga ocrtava živa, kako stoji i poziva: dođi, ujedini se sa mnom. Budi moj glas, nosi moju riječ…mojim svjetlom osvjetljavaj nejasnoće ovoga svijeta…

Govori mi: ne boj se! Nije tvoje razmišljati možeš li ovo ili ono. Ne moraš znati jesi li stvoren za heroja, za svjedoka herojske vjere i djela. Nije tvoje procjenjivati nego živjeti i ostvarivati. Tvoje je biti moj.

I upijati da bi mogao s krovova vikati ono što si slušao u tišini, u tami. Tvoje je uzimati u sebe toliko mog života da on polako postaje tvoj. Tvoj novi život. A stari možeš malo po malo ostavljati…sve do točke da ga možeš dati i odjednom. Jer sada imaš moj.

Na neki čudan način ovdje su uvezani i govor o jedinstvu s Isusom, svjedočenje za Njega, ljubav Oca nebeskoga prema svim Njegovim stvorenjima, ali i opasnost sve to ne vidjeti i potom promašiti. Opasnost ne biti Isusov zbog obzira ili straha, zbog ljubavi prema životu bez Isusa.

Svjedočiti i priznati se Njegovim, to nije stvar jedne odluke. To je stvar života: ako u sebe upijam Njegov život – ako kušam kako je dobar Gospodin – neću Ga se više moći odreći niti Ga zatajiti.

Da, Gospodine. Dok mi govoriš tko god se prizna mojim pred ljudima, pozivaš me da dobro pogledam i sebi priznam: jesam li doista Tvoj? Uživam li u tome? Nosi li to mene i moje dane? Jesam li toliko Tvoj da time mogu krenuti protiv svoga straha i reći: da, Gospodine, s Tobom se ne bojim ljudi! Toliko Tvoga živi u meni da više ne mogu nazad…ne mogu dok stojiš ispred mene i govoriš: dođi!

Dok govoriš o svjedočenju i priznavanju, pitaš me: želiš li biti moj? Ako želiš i tražiš me svim srcem, nećeš me moći zatajiti, nećeš se moći ne priznati mojim.

Ako tražiš mene a ne sebe…