Kazali smo na Duhove da onima koji toga dana nisu ništa doživjeli nije ništa propalo. Duh nam dolazi svaki puta kada slušamo i prihvaćamo Božju riječ, svaki puta kad primamo sakrament ako smo krenuli putem kojim nas ta riječ vodi.

Što nam Duh želi sada reći?

»Težimo da upoznamo Gospodina: ko zora pouzdan mu dolazak.

On će nam doći poput dažda jesenskog, poput kiše proljetne što natapa zemlju.«

»Što za tebe mogu učiniti, Efrajime?

Što za tebe mogu učiniti, Judo?

Ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje.

Zato sam ih preko prorokâ sjekao

i ubijao riječima usta svojih;

al sud će tvoj izaći ko svjetlost.

Jer ljubav mi je mila, ne žrtva, poznavanje Boga, ne paljenice.« (Hoš 6,3-6)

U vrijeme proroka Hošee situacija je bila ovakva: naizgled vjera se živi, svetišta su puna, mnoštvo žrtava, narod se Bogu moli.. Ali, dok Bogu daju velika obećanja, preko proroka im kaže da ne vjeruje u to: ko oblak jutarnji ljubav je vaša, ko rana rosa koje nestaje. Čak će Hošea u nekim drugim dijelovima knjige ispitivati povijest i doći do zaključka: nikad mi Bogu nismo bili vjerni (pogl. 8 – 11)! A religija cvate, svetišta puna…ne možeš doći na red kako bi prinio žrtvu.

Žrtve se Bogu ne mile! Otkud to? Pa On ih je ustanovio! Zašto žrtva i molitva koju Mu upućuju nisu dobrodošle? Zato što Bog ne gleda na žrtvu, ne sluša molitve (usp. Iz 1) nego prije svega gleda i sluša srce…i vidi da njihova srca traže sebe, a ne Njega. On im je potreban samo da pruži mir, blagostanje, zdravlje – da usliši njihove želje. Kada to dobiju, više ne misle na Njega.

Bog koji to gleda ostaje tužan. Jer im je srce daleko od Njega i onoga što je Njegovo. A Njegova želja je da preokrenu zemlju, da je obnove istinom, pravednošću, milosrđem, solidarnošću, plemenitošću, dobrotom u svim vidovima… A oni smatraju da je dovoljna vjeru kojom mole samo kad im nešto zaškripi. Očito je posrijedi – nesporazum.

Matej, carinik, u evanđelju ništa nije trebao. Ubirao je poreze i carine na veoma važnoj ruti. Primao je i pohranjivao velike novce. Tada se taj posao uzimao u zakup, dio je išao vlastima a dio njemu. Matej je imao sreće da uspije zakupiti tako važnu lokaciju. Pare debelo cure, od Boga ništa ne traži.

Narod je carinike smatrao izdajnicima jer rade za vlast koja je tuđinska. Očigledno mu to nije smetalo jer je odlučio ući u taj posao. Dakle, nije mu bilo važno što misle drugi. Nije se pitao zbog kojih vrijednosti će prodati, ukaljati svoj obraz. Imao je svoj jasan cilj: dobro, iznimno dobro zarađivati! Današnji dominantni mentalitet bi rekao: to je normalan, zdrav čovjek.

Isus, prolazeći, ugleda čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pode za njim.

Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«

A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,9-13)

Što se u tom trenu dogodilo u Matejevom srcu, ne možemo znati. Gdje ti je blago ondje će ti biti i srce (Mt 6,21 par. Lk 12,34), zapisao je kasnije. Možda je njegovo srce ipak zadrhtalo među hladnim kovanicama, srebrnjacima i zlatnicima?

Iako ne znamo detalje, vidimo puno: kad ga Isus zove, ustaje, ostavlja sve i kreće za Njim! Za razliku od prvih učenika, ribara, koji su se uvijek mogli vratiti svom starom poslu – štoviše, njihove su ih obitelji sigurno čekale da se što prije vrate – Matej je znao da za njega nema povratka. Ubiranje državnih nameta ne može stati, odmah je uskočio netko drugi i sklopio ugovor o zakupu.

Svatko od nas ovdje vidi puno za svoju vjeru. Isus zove. Odazvati se znači nepovratno ostaviti iza sebe stare ideale, blaga u kojima srce ionako nije pronašlo mir, svoju radost. Znači ustati i krenuti za Njim, bez okretanja nazad.

Jesam li ikad pomišljao na to?

Sloboda! Isus ide kamo hoće i zove koga hoće. Matej ostavlja sve i kreće. Ako do sada nije bio, sad postaje slobodan. Umjesto vezanosti za ono gdje srce sahne, slobodan je ići u ono novo. Uzeti sebe novim, dati sebi lik koji još nikada nisam imao.

Evo, sve činim novo (Otk 21,5)!

U Matejevoj kući mnogo je grešnika oko Isusa. Veličanstveni trenuci u kojima Njegova sloboda poziva djecu Božju nek’ iziđu iz tame grijeha, nek’ uđu u slobodu, u novinu Božju!

Ali nisu svi otvoreni za slobodu, za novinu koju Bog čini! Čuvari vjere i morala predbacuju: zašto jedeš s carinicima i grešnicima? Dva pogleda na vjeru i život. Njihov i Isusov. Oni su usvojili nešto od vjere, postigli su nešto, ali to smatraju jedinim što može biti i vrhuncem. Zato im to postaje kočnica koja priječi da idu dalje, u Isusovu slobodu.

On slobodno ide i sjeda sa svakim. Jer ljubav je slobodna. Ona sve obuhvaća, sve želi obrgliti i ne može se zaustaviti a da ne prestane biti ljubav. Oni to ne prihvaćaju, ne žele ući u novinu i slobodu koju bi im ona donijela.

Gospodin vidi. Vidi i Mateja i ove kritičare. Vidi da su svi u problemu. I zato izgovara narodnu poslovicu: ne treba zdravima liječnika nego bolesnima. Nije došao dati grešnicima aplauz, nije im došao reći: prihvaćam ono što radite, samo nastavite!

Došao je u ime Božje okupiti svu Njegovu djecu jer ako se ne vrate u Očev dom, svi su izgubljeni. Tako nas Bog vidi. Zato ih podsjeća na proroka Hošeu: milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike!

Ovi koji se protive upravo time pokazuju da su izgubljeni, odnosno bolesni i trebaju liječnika. Ali ne žele ga. Oni smatraju da je s njima sve u redu.

To su oni. A ja, dobar katolik, svećenik, vjernik – jesam li zdrav ili bolestan?

Mogu li se ja odlijepiti od mojih blaga, borbi, ciljeva – pa i od onoga što sam usvojio od vjere kao ovi farizeji – mogu li sve to ostaviti da bih krenuo za Isusom u više, u dublje, do kraja?

Duh Sveti me dovodi do ove točke u kojoj ću, ovisno o mojoj slobodi da krenem, Njemu reći: da ili ne.

Ako kažem „ne“, ostajem kao i farizeji – kao što je ranije i Matej bio – prikovan na svom mjestu. Čvrsto držim svoja blaga, ono što sam skupio od novca ili od vjere i time baratam za svoj interes. Oni su „baratali“ do te mjere da su ušli u izravni sukob s Božjom pruženom rukom ljubavi i spasa koju ne može ne pružiti jer je Dobri Otac.

Ako kažem „da“, krećem za Isusom. Ostavljam staro da bih od Njega uzimao novo, šire, dublje… Da bih postajao novi i sam sebi i drugima i – Bogu. Da bih gledao, govorio i djelovao kako do sada još nisam.

Hvala Ti, Duše Sveti, koji u meni budiš želju za slobodom, za korakom u novinu i slobodu da bih mogao krenuti za Isusom.

Da bih mogao poći  putem koji me vodi Ocu nebeskom. Hvala Ti što pred mene stavljaš početke novoga života, zrnca vječnosti…