₂₆I govoraše: „Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. ₂₇Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; ₂₈zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. ₂₉A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.“

₃₀I govoraše: „Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? ₃₁Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, ₃₂jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.“

₃₃Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. ₃₄Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.

I

Isusov nastavlja svoj govor o Kraljevstvu. Ponovno koristi sliku rasta i razvoja sjemena, a pažnja je usmjerena kako na onog koji sije i žanje, tako i na izvanrednu plodnost sjemena.

U prispodobi o sjemenu koje samo raste (4,26-29), istaknuta su tri bitna momenta ratarskog posla: sjetva, rast i razvoj sjemena te žetva. Sjetva predstavlja početnu etapu. Kad je jednom zrno bačeno u zemlju, čovjek više nad njim nema nikakvu vlast – rast i razvoj mu izmiču iz kontrole. Spavao ili bdio sjeme klija i raste sam ne zna kako (4,27). U trenutku dodira sjemena s tlom počinje proces koji će se očitovati zadivljujućim dinamizmom plodnosti: zemlja sama od sebe donosi plod!

Ova nam prispodoba postavlja zanimljiv kontrast: s jedne strane, pripovijedanje i ovdje započinje sijačem, ali s druge jasno je proglašena njegova nemoć da nakon sjetve utječe na daljnji razvoj događaja. Štoviše, nakon što je sjeme posijao, ključno za njegov rast i razvoj nije ono što sijač čini nego ono o čemu ne zna niti može bilo što učiniti. Sijač se ne može baviti onim što se događa u tlu. Njegovo je noću ići u krevet i jutrom ustajati. Kao suprotnost njegovoj daljnjoj neaktivnosti na njivi javljaju se aktivnost sjemena koje raste, razvija se i klija te aktivnost tla koje omogućuje napredak sjemena. Ključna riječ jest da zemlja, gledano iz perspektive čovjeka-sijača, donosi plod sama od sebe (grč. automatê).

Na kraju toga dugog procesa čovjek se laća srpa (4,29). Posezanje za srpom predstavlja snažan kontrast njegovom dotadašnjem mirovanju – zna kad je trenutak žetve! Čovjek, dakle, neke stvari zna a neke ne zna, u nekima sudjeluje a u nekima ne može učiniti ništa. Hvatanje za srp spominje i prorok Joel koji njime označava Božji sud – žetvu nad narodima okupljenim u dolini Jošafat (usp. Jl 4,13); preuzet će je i Otk u slici eshatološkog suda nakon kojeg će definitivno nastupiti Kraljevstvo (usp. Otk 14,14-16).

Kada je riječ o temeljnom naglasku ove prispodobe (ili, tehnički preciznije rečeno, usporedbe), stručnjaci su podijeljeni. Radi li se o poruci progresivnog razvoja Kraljevstva sve do njegovog konačnog upotpunjenja? Ili je, pak, riječ o objavi Isusova predstojećeg dolaska? Ili o sudu koji je već nastupio propovijedanjem Isusa i Crkve? Ili o bodrenju učenika na pouzdanje a zelota na strpljivost? Sigurno je da Isus ovim riječima želi snažno naglasiti Božje djelovanje: u riječi Ljubljenog Sina (usp. 1,11) Otac susreće srca ljudi. Smjenjivanje aktivnosti sijača i žeteoca (dok sijač sije, žetelac je odsutan a kad počne žetva, sijač postaje neaktivan) označava prividnu Božju odsutnost u vrijeme propovijedanja Isusa i Crkve. Period propovijedanja bit će okončan u vrijeme žetve/na dan suda i zamijenjen Božjim zahvatom. Time se u prvi plan stavlja motiv nezaustavljive i djelatne božanske prisutnosti: nakon što je došlo kontakta između božanskog sjemena i tla, preostaje samo čekati njegove plodove i žetvu. Koristeći se procesima koje čovjek ne može kontrolirati, Bog ostvaruje razvoj sjemena/biljke i privodi ga zrelosti. Shvaćati misterij opisan u prispodobi znači pouzdati se u snagu koja ostvaruje rast sjemena, a koja nas nadilazi.

Druga prispodoba govori o gorušičinom sjemenu (4,30-32). Od tri prispodobe u Mk 4 u kojima se pojavljuje sjeme, ova ima najduži i najrazrađeniji uvod. Za razliku od prethodne dvije, ova prispodoba svoju poruku temelji na najmanjoj količini sjemena – najmanje od svega sjemena na zemlji (4,31). Sićušnost gorušičinog zrna (4,30-31), kao i u prethodne dvije prispodobe o sjemenu, ponavlja motiv kontrasta između skromnih početaka i veličanstvenog porasta te uroda zasijanog sjemena (usp. 4,8). Gorušica se, osim sjemena, uzgajala i zbog listova. Slika stabla velikih grana koje pruža gostoprimstvo u Starom zavjetu se primjenjivala na zaštitu koju kralj pruža svojim podložnicima (usp. Suci 9,15; Tuž 4,20; Bar 1,12; Ez 31,6; usp. Dn 4,16-19). Prorok Ezekiel slikom ogromnog cedra najavio je konačnu obnovu Izraela (usp. Ez 17,22-23).

Interesantno je da se i u ovoj prispodobi pojavljuju ptice, kao i u prispodobi o sijaču (4,3-8): ondje su prikazano kako odnose sjeme palo uz put – pozobaše ga (4,4), a sada su pozvane uživati gostoprimstvo na velikom stablu Kraljevstva (4,32). Po svoj prilici, one ovdje predstavljaju poganske narode koji su pozvani iskusiti izdašnost Božjeg dara prema izabranom narodu (usp. Iz 45,14-16.20.25; 53,3-5; 60; Zah 8,22-23; 14,9.16; Ps 87).

U zaključnim recima govora u prispodobama (4,33-34), evanđeoski tekst kaže da one tumače Riječ. Pošto se Riječ odnosi na navještaj Kraljevstva, a ono nam dolazi ponajprije u Isusovoj osobi, u teologiji evanđelja po Marku pojam Riječ u svom zadnjem značenju stoga se odnosi na misterij Krista tj. na Sina Čovječjega koji treba mnogo patiti, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane (8,31). Prispodobe dakle govore o Isusu i o njegovu neshvatljivom misteriju. One stoga u sebi obavezno sadrže govor o križu (1 Kor 1,18) gdje se očituje Božja snaga prekrivena velom svoje suprotnosti. Ovi zaključni reci (4,33-34) nadovezuju se na 4,10-12.23.24 koji isto tako tumače prispodobe. U njima se pojašnjava posljednje značenje prispodoba: one sadrže Riječ (4,33a), tj. Krista kao što pljeva obavija dobar urod. Ovo će razumjeti samo onaj tko zna slušati (4,33b). Riječ, koja jest u temelju prispodobe života, može nam pojasniti i približiti samo Isus: on je onaj koji sve tumači svojim učenicima (usp. 4,34b). Samo je on onaj unutarnji Učitelj koji Riječ tumači i u njoj nam se daruje.

Valja primijetiti da poslije ovih prispodoba ne slijedi opis oduševljenja Isusovih slušatelja. Razlog leži možda u činjenici da su na neki način ostavljeni u nejasnoći kako oni vani, tako i učenici. Ni učenicima, koji dobivaju objašnjenje prve prispodobe (usp. 4,13-25), ne biva objašnjeno što je sadržaj otajstva Kraljevstva (usp. 4,11): njega se ne spominje u tumačenju prve prispodobe (4,13-20) jer ono govori samo o načinima slušanja. Ipak, slušatelj/čitatelj je tijekom ovog poglavlja naučio četiri važne stvari koje će mu trebati u slijedećim poglavljima. Prva je da Isusova poruka ide u susret dugoj i oštroj opoziciji. Druga, ona će na koncu biti prihvaćena usprkos protivljenjima. Treća, postoje različiti nivoi slušanja i shvaćanja te je potpuno shvaćanje moguće samo onima unutra. Četvrta, pažljivo slušanje, iako nužno za shvaćanje, ipak ne daje garanciju da će se ono i dogoditi.

II

Isus je svoju aktivnost počeo navještajem: ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju (1,15). Time je pobudio velika očekivanja. Kako će se ostvariti ono što je najavio? Da bi odgovorio na ovakva pitanja, Gospodin progovara u prispodobama, bolje reći u četiri varijacije na temu istog ratarskog zahvata. Prva varijacija (4,3-8) naglašava tegobnu prirodu naviještanja Riječi, ali i njezin začudni plod. Druga (4,13-20) predstavlja moguće unutrašnje procese u susretu s navještajem Riječi i naglašava važnost prijemčivosti za poruku. Treća (4,26-30) želi istaknuti nezaobilaznost poštovanja određenih etapa u rastu i razvoju sjemena tj. Riječi koje su određene samom njezinom prirodom. Posljednja (4,30-32) vrlo sažeto ponavlja važnost etapa rasta i razvoja te usput naglašava da, osim ploda – kojega za razliku od prethodnih ni ne spominje – rast struktura na kojima će se pojaviti plod također kreće od neuglednih da bi dostigao impozantne razmjere.

U osnovi, sve četiri prispodobe žele reći da je Isusova Riječ veća od onoga što njegovi slušatelji vide da on čini; sadržaj njegovih obećanja daleko nadmašuje ono što promatrači mogu zamijetiti da se ostvaruje. Zato prispodobe pred slušatelje stavljaju sjeme: svi znaju da je ono maleno, ali puno životne snage; njegov rast ne ovisi o čovjeku nego o onome što je u njega stavio Stvoritelj. Nitko od slušatelja vičnih poljodjelstvu vidjevši malenost sjemena ne sumnja i ne prezire ga jer zna kakav će na koncu njegova životnog ciklusa ishod uslijediti. Pomoću prispodoba Isus, stoga, poručuje da je ono što sada čini maleno i skromno u odnosu na ono o čemu govori njegov početni navještaj o Kraljevstvu (1,14-15). No, djelovanje sjemena, tj. Kraljevstva u dolasku, ne ovisi samo o njemu. Stoga je Gospodin već na početku pozvao na vjeru. Samo u vjeri moguće je prihvatiti da Kraljevstvo treba početi u skromnosti i da ga Bog vodi punom procvatu. O vjeri ovisi na kakvo će tlo padati Riječ i kako će Kraljevstvo uspijevati u pojedinom čovjeku. Da bi učinio što je više moguće, što više potakao vjeru i pouzdanje te odluku na prihvaćanje Njegove riječi, Isus će moćna djela u 4,35 – 5,43 učiniti vidljivim odgovorom na pitanja o skromnim počecima Kraljevstva Božjeg.

Pažljiv čitatelj zamijetit će kako su u 4,26.30 posljednje dvije prispodobe – a za razliku od prethodnih – izrijekom povezane s temeljnom temom Isusovog naviještanja Kraljevstvom Božjim, koje je najavljeno već u 1,14-15. Stoga se proces sjetve i žetve u njima nedvojbeno odnosi na sadržaj Isusovog propovijedanja. Čitatelj će poradi teme sjetve koja dominira u prvoj prispodobi (4,3-8) i njezinu tumačenju (4,13-20), lako zaključiti da se i u njima radi o uprisutnjenju te razvoju Kraljevstva. Pojam Riječ koji dominira u tumačenju prve prispodobe (4,13-20) metonimijski se odnosi na sadržaj Isusovog propovijedanja, kao što riječ označava sadržaj govora u konstrukciji propovijedati riječ. U tom smislu prispodobe nam objavljuju da se Božje kraljevstvo i vladavina njegovih zakona ne nameću silom, nego dolaze kao rezultat dugog procesa tijekom kojega u ljudima trebaju nadvladati mnoge teškoće, a njihov porast i konačni plod zadugo ostaje nesiguran. Sâmo Kraljevstvo je stoga također metafora i prispodoba (T. F. Berg).

Otkad je došao Isus, temeljna tajna svijeta postala je prispodobom jer Riječ se otkriva preko svega onoga što se događa u svijetu. Bog daje svakomu shvaćanje, kako već tko sluša. U svomu sinu Isusu pokazuje da je moguće nadići zasljepljenje; znakovi toga su Božja strpljivost (koja ne vrši prisilu na savjesti pojedinaca nego poštuje njihov osobni hod) te porast vjere u srcima učenika (koji je, kao i rast sjemena u prispodobi, isto tako tajna). Riječ koja je sâm Isus, pojavljuje se kao ključ za razumijevanje čovjekovih situacija. On je objašnjenje i zato oni koji su s njim – njegovi učenici ovlašteni za službu naviještanja – trebaju ga svjedočiti, tj. sijati Riječ (4,20) i u sebi je očitovati (4,22).

Iskustvo rane Crkve u naviještanju Riječi nije bilo uvijek pozitivno. Štoviše, bilo je znatno opterećeno neprihvaćanjem i neuspjesima. Poziv da u sadašnjosti – koja je zapravo međuvrijeme između sjetve i žetve – ne treba očajavati, evanđelist Marko pojačao je izrekama o mjeri koje pozivaju na smjelo slušanje i naviještanje (4,24-25), ali i prispodobom o sijaču koji može mirno spavati (4,27). U svjetlu činjenice da prispodobe mogu razumjeti samo oni unutra (usp. 4,11), prispodoba o sjemenu koje samo raste (4,26-29) ide korak dalje te priča skrivenu priču o Kraljevstvu koje će sigurno dozreti do svoje punine te će prerasti u sud odnosno u žetvu (usp. 13,24-27). Zajednici učenika ta je tajna priopćena, povjerena je njezinom razumijevanju i djelovanju; ona može, kad je Isus uputi, razumjeti sve prispodobe. Stoga ona, iako ne hodi bez opterećenosti neuspjesima, prispodobu o sjemenu koje samo raste može shvatiti na neograničeno pozitivan način: sa žetvom će početi okupljanje pravednika (usp. 13,27), onih kod kojih je sjeme Riječi ipak dospjelo na dobru zemlju (usp. 4,20).

III

Isus se, kao prvi navjestitelj Kraljevstva (usp. 1,14-15), našao u situaciji da mora dati odgovor o tome što se događa: kako može nastupiti punina Kraljevstva ako se njemu priprema eliminacija (usp. 3,6) i što se uopće može učiniti kada se djelo naviještanja nađe u trendu za kojeg se prije čini da je silazni negoli uzlazni? Što, dakle? Djelovati drugačije ili poduzeti nešto novo? Ne! – odgovara Isus. Upravo je to način na koji dolazi Kraljevstvo i tu se ne može ništa učiniti. Poput sjemena koje, povjereno zemlji, raste samo od sebe, bez obzira bdio sijač ili ne, bio dan ili bila noć. Kraljevstvo nije djelo čovjeka nego je djelo Božje; svaki bi daljnji čovjekov napor bio suvišan. Sijaču ne preostaje drugo da bude strpljiv i da pun pouzdanja čeka žetvu koja će sigurno doći. Ako bi se sada vratio na usjev, što bi mogao učiniti? Gaziti i satirati posijano sjemenje? Čupati korov i zajedno s njime iščupati i pšenicu (usp. Mt 13,29)?

Pouka je ove prispodobe tako jednostavna a za usvojiti tako tegobna: ona potvrđuje apsolutno Božje prvenstvo i poziva na napuštanje svih oblika religioznog eficijentizma, čovjekova grozničavog oslanjanja na vlastita postignuća. Čovjek bi često najradije učinio da dolazak Kraljevstva bude proizvod njegovih aktivnosti, i to uglavnom prema kriterijima koji diktiranju suvremeno poimanje rada i produktivnosti. Jer onda će znati: ako je radio,  plod neće izostati. No, Isusova prispodoba nam kaže da poslije pripreme tla i sijanja, sijaču preostaje samo čekati. Sv. Ignacije Loyolski kaže: djeluj kao da sve ovisi o tebi, znajući da u stvari sve ovisi o Bogu. Ne treba se, dakle, brinuti tjeskobno ne samo za potrebe tijela (usp. Mt 6,25s), nego niti za rast Kraljevstva. Kad uradimo ono što smo bili dužni uraditi, treba reći: sluge smo beskorisne (Lk 17,10). Jer ono glavno dolazi od Gospodina, baš kao i kad je Izrael izlazio iz Egipta i kad je čuo riječ: budite mirni (Iz 14,14), makar se osjećao pritiješnjen egipatskim kolima i Crvenim morem.

Rijetko gdje u Svetom pismu izvor spasenja biva takvom odlučnošću i isključivošću položen u Gospodina kao u ovoj prispodobi. I Pavao je ustvrdio da je Evanđelje snaga Božja na spasenje svakomu (Rim 1,16). Ipak, možda nam se samo čini da je to rijetko izrečeno. Možda taj dojam ovisi i o načinu na koji čitamo npr. Stari zavjet. Možda nam u svjetlu ove istine počnu drugačije zvučati riječi: pazi da ne zaboraviš Gospodina koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva (Pnz 6,12). Paziti da ne zaboravimo da je on taj koji je izveo, izvodi i izvest će jer Gospodin je jedan (Pnz 6,4) i jedini Bog! Ne zaboraviti i ne misliti da bi uspostava njegovog Kraljevstva ovisila o nama koji se zapravo – bez dara njegove milosti – ne bismo mogli niti nadati da ćemo u nj moći ući!

Težak je ovo govor (usp. Iv 6,60). A kad se tomu još doda da će to oko čega se sijač ne treba truditi izrasti u iznenađujuće veliko stablo! Teško je ovo za shvatiti, za živjeti a onda i za propovijedati. Za nas koji gotovo neprestano živimo u kompromisima između čiste religije, u kojoj nas Gospodin Isus spašava (nadjenut ćeš mu ime Isus jer će on spasiti narod svoj.., usp. Mt 1,21), i između sklonosti ka uznositosti (otvorit će vam se oči i bit ćete kao bogovi.., Post 3,5) ova prispodoba je veoma teška. Manjka nam jednostavnosti i radosti, trebamo se učiti molitvi Bartimeja, slijepog prosjaka: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se (usp. Mk 10,47). Čovjeku je teško prihvatiti da ga Bog spašava samo svojom slavom, samo svojom ljubavlju – spavao ili bdio (usp. 4,27)! Umjesto da prestane mjeriti svoj uloženi trud i napor – jer tada je u napasti popustiti svojoj oholosti – treba se pitati o moći ljudske slobode. Ako su slušatelji pred skrivenošću prispodoba koje govore o kraljevstvu već po sebi „slijepi“, bilo bi spasonosno da su kao Bartimej uz to – slobodnom odlukom – i prosjaci: samo prihvaćajući darovano spasenje koje Bog daje u Isusu (a koje čovjek nikako ne može proizvesti-izraditi), mogu postati nositelji toga spasenja.

Ovim prispodobama Gospodin izriče nešto definitivno. One unaprijed u evanđeosko pripovijedanje unose duh uskrsnuća iz kojega će kasnije izrasti zajednica vjernika: u tlu naše Zemlje već je na definitivni način prisutan Uskrsli Krist! On je u utrobi naše stvarnosti kao sjeme koje je položeno u zemlju. Mnogi ga ne primjećuju, no za njega znade Otac i oni koji vjeruju. On je tu. Tu je uza sve naše poraze, žalosti, napasti i gorčine ili unatoč njima. Isus je u svijetu kao sjeme Riječi i Euharistije, u otajstvima Crkve. I zato možemo gledati na svijet i na povijest mirna oka, sretni poput sijača koji gleda svoju zasijanu zemlju. Bez obzira što se na njoj još ne vidi da je išta niklo. Treba se prepustiti radosti kontemplacije. Iz njezinih dubina rodit će se u nama nova snaga koja ne dolazi od naše sigurnosti i sposobnosti obrađivati zemlju, nego iz svijesti da je u Kristu dobro već izvojevalo pobjedu (usp. Iv 16,33)! I upravo u mjeri u kojoj takva vjera nadahnjuje naše djelovanje, događat će se preko nas obećano spasenje. Postat ćemo aktivni suradnici i nositelji Isusova djelovanja u svijetu.