U ono vrijeme reče Isus:

»Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca. Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.« (Iv 10,11-18)

Krist Dobri Pastir!

Dobri Pastir je na rastanku rekao Petru: pasi ovce moje!

Petar i svi koji nastavljaju njegovu službu – danas je i njihov dan!

Ali u naše vrijeme taj dan umjesto slavnjeničke, nosi boju brige…čak i zebnje.

Sve je manje svećeničkih i redovničkih zvanja…stalno se o tome govori.

Molite za zvanja – tako nas uče. Ne zvuči loše, ali može i bolje:

čeznite za duhovnim zvanjima!

Jer samo ako za njima čeznemo, možemo za njih moliti kako treba.

Jer tada su nam važna, tada ih stvarno želimo. Cijenimo. Volimo.

Voljeti, ljubiti – tu je ključ!

A gdje bi dalje i mogao biti?

Upravo ova kriza pokazuje ispraznost one krilatice da nitko ne živi tako dobro kao svećenici, uživaju! Da je tako, onda bi oni koji to pričaju ili barem njihova djeca uzeli to zvanje u kojemu se toliko uživa. Ali nisu i neće….

Nisu puno bolji ni oni koji daju beskrajne savjete kako svećenik treba živjeti, kako je sve to jako, jako uzvišeno. Ni oni ni njihova djeca neće ući u tu uzvišenost.

A stvarnost je sasvim drugačija. Svećenik je čovjek koji je svima dužan. Dužan je poslušnost onima gore – biskupu, višim strukturama – dužan je poslušnost odnosno služenje narodu. Svatko mu može reći da ne služi dobro, da nije smio kupiti sebe ovo ili ono jer „živi od naših novaca, od nas“!

Bilo bi najbolje da nema ni svojeg vremena, svojih želja, potreba, svojih prava. Bilo bi najbolje da je stalno pružen svima na uslugu. I da se nikad ne umori, ne posustane, da nema primjedbe ni prema biskupu ni prema narodu. Jer ako ima, onda će dobiti preko nosa da nije dobar svećenik. Iz tog se podrazumijeva da su biskup i narod uvijek u pravu.

Podrazumijeva se da biskup nikad prema njemu ne griješi i da je narod prema njemu onakav kakav teba biti: stado koje cijeni to što njihov pastir daje za njih svoj život. Sve se to podrazumijeva.

A ako i nije tako, kako to svećenik može dokazati? I kome? Može samo šutjeti. To mu je najpametnije. Što bi neki rekli: „ti si tako odabrao i sada šuti i guraj do kraja“!

Mnogi šute. Toliko šute da na koncu nestanu. I osobe… a nestaje i cio stalež svećenika. Topi se kao snijeg na suncu.

Mora li biti tako? Niti mora niti smije biti. Nikako!

I tu nam je svjetlo Gospodin Isus.

Kaže u evanđelju Dobri Pastir da polaže svoj život za ovce jer takvu je zapovijed je dobio od Oca. Da, Isus je dobio zapovijed. Vršio je volju Očevu.

ALI…

Da, sada ide veliko ALI… Isus nije samo primio zapovijed. Isus je primio ljubav.

On nije bio samo poslušan. Prije negoli poslušan, On je bio Ljubljen. Otac ljubi Sina i sve je predao u ruke Njegove. Otac je toliko otvoren i predan Sinu da Isus može reći kako su Sin i Otac Jedno.

Prije svega je ova ljubav, ovo jedinstvo. I kada bude osjetio da Otac želi nek Sin ide i nas, ljude, učini braćom, sinovima Oca nebeskoga, kako ne bi krenuo onamo gdje i Njega ljubav zove?

A koliko svećenik prima ljubavi, vidi se po tome što će ušutjeti i nestati.

I zato, dragi prijatelji, prije molitve za zvanja stanimo i pitajemo se. Priznajmo si trebamo li svećenika? Trebamo li pastira, nekoga tko će živjeti za nas? Jesmo li ga u stanju prihvatiti? Svi – od biskupa do običnih vjernika?

Ako ne možemo prema njemu ići čežnjom, ako mu ne možemo ići s ljubavlju, njegova misija neće uspjeti. Ni on neće uspjeti biti poslušan ako nije prihvaćen kao dar Božji. Ako kao takav nije ljubljen.

I zato će uzaludne biti i molitve za zvanja.

Prije negoli krenemo moliti, trebamo za zvanjima čeznuti.

Trebamo Boga moliti da budemo kadri ljubiti…ljubiti i tako čekati zvanja.

Ljubavlju i čežnjom poduprijeti svoje molitve. Da ne ostanu prazne.

I treba Bogu zahvaliti za ova zvanja koja ipak imamo.

Prije negoli i ona ušute i nestanu.

Amen!