Današnja nas čitanja približavaju temi Duha Svetoga, čijoj svetkovini hitaju preostali dani vazmenog vremena.

Kad je Isus bio uhićen i kada su počeli događaji koji će završiti Njegovim razapinjanjem na križ, učenici nisu mogli shvatiti što se događa. Nisu mogli shvatiti zašto je Pravednik (Dj 3,14) osuđen i pogubljen, niti su mogli naslutiti kakve će posljedice ti događaji imati.

Stoga im nije bilo jasno zašto Isus govori: bolje je za vas da ja odem (Iv 16,7). No, On je te riječi govorio imajući u vidu da će se potom moći dogoditi izlijevanje Duha Svetoga. To jest ono što su i apostoli kao i drugi Izraelci iščekivali kao ostvarenje starozavjetnih obećanja o velikom Božjem daru.

Naša liturgija nas ovih dana upravlja prema slavljenju i aktualiziranju tog velikog otajstva.

U prvom čitanju vidimo trud đakona Filipa koji naviješta Krista, uz obilje znamenja. S obzirom da su Samarijanci kršteni u ime Gospodina Isusa, Filipov trud nadopunit će dolazak Petra i Ivana koji će im polaganjem ruku dati dar Duha Svetoga. Dakle, angažiran je đakon, angažiraju se apostoli kako bi ljudi primili Evanđelje i kako bi na njih sišao Duh Sveti.

U evanđeoskom odlomku Isus govori o istom. Njegove riječi ne spominju vremena, mjesta, osobe, njihove službe itd. Ide u srž, u srce stvari. On koji je došao među ljude i sve dao za njih, govori radosnu vijest: tu je Otac, gleda nas pun dobre volje; tu je Duh Sveti koji nam želi doći. Sva Sveta Trojica su tu za nas – idu nam u susret.

Što je potrebno za da bismo se susreli? U ovom tako kratkom odlomku, Isus i na početku i na koncu spominje čuvanje Njegovih zapovijedi. Primiti Njegove riječi kao svetinju i živjeti ih, to je sve.

Mi ne moramo puno toga znati, ne mora nam biti jasno kako će u našu dušu ući Duh Sveti a u Njemu i Otac i Sin. Ako živimo Isusove riječi, ovo će se događati mislili li mi o tome ili ne, razumjeli ili ne. Dogodit će se jer Isus nam je govorio ono što mu je Otac naredio, svoje riječi je izrekao u Duhu Svetomu – one su pune Duha. Ako ih primamo i čuvamo, u sebe stavljamo i počinjemo živjeti život kojeg nam pruža Presveto Trojstvo.

To je život u kojemu nije sve odmah jasno. Život u kojemu se raste, napreduje. Ide se ponizno, skromno i oprezno. Uči se! Nije lako čuti ni sebi staviti za program u današnje vrijeme kad svi misle da sve znaju.

Zašto učiti kad na internetu sve odmah pronađem? Mogu pronaći informacije i citate. Ali ne mogu pronaći život – moj život hranjen Isusovim mislima. Do toga ne mogu doći ni na koji drugi način nego svakodnevnim uzimanjem Njegove riječi. Nju pohranjujem u srce, povezujem je s onom od jučer…razmišljam, zaključujem. Iz svega toga ću oblikovati moj sljedeći korak.

To je riječ koje postala tijelom – to je Isusova riječ puna Duha koja se utjelovljuje u meni jer sam joj to dopustio…jer je čuvam! Tako Bog postaje MOJ BOG a ja postajem istinski Njegov. Jer – odlučio sam se za Njega, On je postao moj život.

Ako mi je to jasno, ništa mi drugo danas ne mora biti jasno. Ovo je dovoljno za prvi korak. To je nužno u svakom kasnijem danu i koraku. I to je ono što ću činiti i kao svoj posljednji korak koji će me odvesti u vječnost.

Nekomu će pri tome biti jasno više, nekome manje ili gotovo ništa. To nas ne smije niti uznijeti niti posramiti. Jer to nije bitno. Bitno je da je Njegova riječ postala moj život, da je moj život u sebe primio Oca i Sina i Duha Svetoga.

Jedino je to važno, jedino tu može početi spasenje.  Sve drugo može biti dobro ako je u skladu s tim. Sve drugo može biti pogrešno ako me u ovome ometa. Mudrost je ovo razumjeti i svoj korak upraviti prema životu kojeg nam Isus pruža. Tada ću u sebi imati temelj za mir, nadu i radost.

Da, dragi prijatelji, čuvati Isusovu riječ ne znači puno čitati nego usvajati i živjeti koliko god mogu. Njegov ne postajem jer puno čitam ili slušam, nego jer usvajam koliko god mogu.

Nek nam je svima sretan i blagoslovljen hod prema Duhu Svetomu koji već ide prema nama!