U ono vrijeme: Učenici su Isusovi pripovijedali što se dogodilo na putu i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha. Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.«

Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ’Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«  (Lk 24,35-48)

Iz pera drugog evanđelista, Luke, stiže nam drugačiji izvještaj o susretu učenika s Uskrslim Isusom.

I on bilježi da većina učenika nije vjerovala dvojici kad su im pričali da su bili s Uskrslim Isusom. Ne vjerovati u uskrsnuće nije ništa čudno, nije nikakva novost. To je ono što će čovjek otprve učiniti. Normalno za čovjeka.

I kada se pojavio nevjerujućoj većini, to nije bilo dovoljno. Razum je zbunjen, ne može prihvatiti. I brzo nađe rješenje: to je utvara, sablast! Samo nam se pričinja! Ta nikako ne može biti stvarno… I čovjek bi tu stao. I ostao.

Uskrsli ne bi. On je ona brižna i nježna Prisutnost. Dolazi iako Ga ne očekuju. Ne dopuštaju da može doći. No, tu je! Na ranu njihova nerazumijevanja i odbijanja On stavlja svoju nježnost i brižnost. Pokazuje svoje tijelo, izranjeno za njih.

Kao vrhunac, čak će pojesti komad ribe! Blaguje s njima kao i nekad. Da, to je On, onaj isti njihov Isus. A opet drugačiji. Je li moguće da je život jači od smrti? Je li moguće da su najljepši snovi jači od hladne, okrutne stvarnosti?

Ako jest moguće, ako upravo sada vide da je to tako – kako da srce ne poskakuje od radosti? Kako gledati na život kao prije? Ne, od sada više ništa neće biti isto.

S takvima – uzbibanog, preporođenog srca – Uskrsli može računati. Vi ste tomu svjedoci! Bit ćete svjedoci od Jeruzalema pa po svem svijetu. Ići ćete pred one koji ne vjeruju i misle da je nemoguće vjerovati. I dat ćete svjedočanstvo.

Vidimo u prvom čitanju kako to čine. Prvo jasno kažu da je Isus uskrsnuo. To ne mogu prešutjeti jer ih je susret s Uskrslim podigao iz ništavila, dao im novi život. Oni o tome više nemaju nikakve dvojbe. Polaze upravo od toga.

I jasno kažu kako je bila zabluda odbaciti Isusa, i zemaljskoga i Uskrsloga. Oni koji to čine, čine iz neznanja. Neki to čine duže a neki kraće vrijeme. Koliko god odbijanje dugo trajalo, ono ne mora pobijediti. Postoji izlaz iz neznanja, iz tame beznađa.

Pokajati se i obratiti se. To je nešto što današnji mentalitet ne razumije. Pa ni mnogi koji se smatraju vjernicima ne pomišljaju krenuti u tom pravcu.

Prisutni je posvuda. Ide u susret svakom čovjeku. No, doći u dodir s Njim, ući u Njegovo svjetlo i spojiti se na Njegovu snagu nije moguće na bilo koji način. Bog je Duh, k Njemu se može samo u Duhu i Istini.

Treba dobro zapaziti kako se Uskrsli više ne pojavljuje javno. Prije muke Isus je išao među ljude. Svatko Mu je mogao prići, slušati…dodirnuti Ga. Sada više ne. Dolazi samo učenicima. Jedini izuzetak bit će Savao, ali on je bio progonitelj iz pobožnosti, iz gorljivosti za očuvanje vjere. I on je bio u neznanju. Čim je spoznao Uskrsloga, prihvatio Ga je i cio život mu stavio na raspolaganje.

Uskrsli dolazi onima koji su spremni svoj život potpuno otvoriti Njemu i krenuti za Njim.

Mi, koji dolazimo iz naše grešnosti, ne možemo je nijekati. Ne možemo se jednom riječju odreći grijeha kao da s njim nikada nismo ništa imali. Ali možemo barem zaželjeti živjeti u drugačijem duhu. To znači otvoriti se Prisutnomu.

Otvoriti se Prisutnosti znači pustiti Njezinog Duha u svoj život. Nek u njemu čini čuda. I ona će početi. Iako čudno zvuči, ali divna je istina: Bog ono što od nas traži, to i daje!

Tri puta Svetomu, koji je tajanstvena Prisutnost u našem životu, ne možemo se približiti ako nemamo barem želju za posvećivanjem. Jer svetost po sebi nemamo. Ali i sama pomisao na Višnju mudrost, mudrost je savršena. Sama želja za svetošću, već je otvaranje Prisutnom koji doziva. I želi doći. Stoji i kuca.

Bog bliski, koji ne želi biti daleko. Želi biti tu. Sa svojima. Svojima dođe…hoće li Ga Njegovi primiti?

Tu smo na pragu vjere, dragi prijatelji. Tu vjera počinje ili je nema. Što bi značilo „vjerovati“ ili „biti vjernik“, a ne učiniti sve da Prisutni postane najsvijetliji dio mog života, moje svakodnevice? Kakva bi to vjera bila ako Prisutnomu ne dozvoljavam da u mom životu čini svoja čuda?

Kako mu vjerujem ako sam nepovjerljiv prema Prisutnosti? Prema novom životu u koji me želi uvesti? Ako Ga ne smatram Dobrim Pastirom, ne slušam Njegov glas i ne idem za njim?

Apostoli su krenuli i ušli u veliku novost. Pred novinom Prisutnoga stojimo i mi. Ako vjerujemo, uskoro ćemo Mu biti svjedoci. Ja – svjedok?! Da, moguće je! Onaj tko nije postao svjedokom Uskrsloga, nije ni vjerovao. Nije Mu s vjerom otvorio svoj život. Nije počeo od Njega živjeti. I zato ne može reći da mu je Uskrsli Put, Istina i Život.

Jesmo li, dakle, u vjeri ili smo još uvijek u neznanju?

Odgovor zna naš život.