„Ljubiš li me?“ (Iv 21,16)

Današnje vrijeme voli da mu se stvari kažu kratko i jasno.

Ako se radi o onome što je Krist donio čovjeku, sv. Pavao bi rekao najkraće: tko je u Kristu, novi je stvor (2 Kor 5,17)!

Davanje Duha Svetoga, koga je Isus prošle nedjelje dahnuo svojim apostolima, upućuje na to da se za njih tu radi o početku novoga života. Tako je bilo i kada je Bog svoga duha udahnuo u prah zemaljski i stvorio čovjeka (Post 2). Ove nedjelje nam nedjeljna biblijska čitanja daju ući korak dublje u ovaj misterij.

Učenici su na ribarenju. Njihov stari posao kome su bili vični. Što će i kamo će čovjek ako ga Krist ne povede – kamo nego ići za onim što mu kaže njegovo dotadašnje iskustvo. Ne može sam izići iz svojih okvira.

Uskrsli dolazi. Novi. Neprepoznatljiv.

I očituje se.

Ne tako što je napisao blještavim svjetlilima svoje ime.

Očituje se djelom: bacite mreže na desnu stranu lađe i naći ćete!

Samo jedan od učenika shvaća. Samo jedan po ovom znaku prepoznaje: Gospodin je! Onaj koji počiva na Njegovu srcu. Koji se najviše približio svom Učitelju, trudio se ući u dubine Njegove Istine

Pripravlja im kruh i ribu. Kao što je bilo prigodom čudesnog umnoženja kruha (Iv 6). Nahranio je tada njihova tijela. I obećao novi život njihovim dušama:

Kao što je mene poslao živi Otac

        i ja živim po Ocu,

        tako i onaj koji mene blaguje

        živjet će po meni. (Iv 6,57)

Isus kao kruh… Kruh života vječnoga za njihova umorna i gladna srca.

I sad su gladni, umorni od cjelnoćnih uzaludnih napora. Umorni od pitanja: što ćemo jesti, čime nahraniti gladna usta onih koji čekaju na nas?

Ostali su gladni svega onoga što im je zasjalo u Učitelju Isusu, a prekinuto je Njegovom mukom i smrću. Ostali su umorni od svoje bijede, zatajenja kojim su mu se iznevjerili. I sada je ta bijeda na vrhuncu. Njih, nevjerne, hrani kruhom i ribom.

Razgovara s Petrom. Ono što se odnosi na njega, u velikoj mjeri se odnosi na sve.

Ljubiš li me više nego ovi? Da, eto novi udarac Petrovoj bijedi. Ali istina i pravednost – ako nisu progovorili pod Posljednjom večerom, progovorit će sad! Ne, ne može reći da ljubi Gospodina…nikako više nego ovi, kao što je te večeri tvrdio. Nikako… Ti znaš da te volim…običnom ljudskom, sebičnom i slabašnom ljubavlju.

A samo ljubiš li me? Jel to stoji? Da, ali ti znaš da te volim. Onako kako slab i ograničen čovjek voli. Ne mogu više od toga.

 Voliš li me? Na tri odreknuća sada trebaju doći tri Petrove izjave ljubavi. Pred sobom, pred drugima, pred Isusom i pred nebom, sa svim nebesnicima. Mora se čuti istina njegova srca.

A svaki puta Isus odgovara: pasi, pasi jaganjce, pasi ovce moje…

Sada kad Petar priznaje da ne ljubi više nego drugi, kad pokazuje da mu je teško slušati i odgovarati o svojoj ljubavi radi čije slabosti proživljava tešku nutarnju prazninu i bijedu – sada kada su sinuli istina i pravednost, sada Isus može započeti nešto novo.

Uzima onu Petrovu davnu želju da bude prvi i – kao nekoć kruhove i ribice – sada je uzdiže i blagoslivlja! Pasi, pasi jaganjce, pasi ovce moje! Bit ćeš prvi jer to i jesi! Kad su udarili Pastira, Njegovi učenici se razbježaše… A Petar je išao za Učiteljem. Pratio Ga. Želio je pomoći, želio je…ali nije mogao. Nije mogao ni barem priznati se Njegovim. Imao je volju, ali kada je došao čas, ipak nije imao snage. No, razliku od drugih, želja ga je nosila za Učiteljem.

Sada tu želju Isus uzima i uzdiže. I ona je ljubav, iako u njoj nije bilo dovoljne snage. Ali u njoj jest Petrovo srce. To je istina koju Isus vidi. Pasi ovce moje!

Kada snaga, ljubav i milina Sina Božjega tako takne čovjeka, kada ga k tome nadahne Duhom Svetim, onda kreće nešto novo! Novo i veliko!

Kao što oko ne može pratiti što se događa sa sjemenom u mračnu krilu zemlje – sve dok se preobraženo ne pojavi na svjetlu dana – tako je i sa srcem kojega Bog takne. Sada se u srcima učenika koji blaguju pouskrsni doručak kruha i ribe također događa nešto veliko.

Vidimo ih u prvom čitanju. Sada su na svjetlu dana, istupaju glasno i jasno. Ni zabrane ni šibanja – ništa ih neće zaustaviti. U nastavku Dj 5 gdje staje naše prvo čitanje kaže se da su bili radosni što mogu trpjeti za Gospodina (5,40-41).

U Isusovu trpljenju – nakon prvotnog užasa – konačno su prepoznali ljubav. Onu koja ih grije i nosi. Onu koja ih žarom Duha Svetoga privlači k sebi i daje im krila. Sada kada sve jasno vide i osjećaju, žele uzvratiti. Što su sve zemaljske sile spram žara Njegove ljubavi? Kako ne ljubiti, ne uzvratiti – to bi značilo početi umirati, tu bi srce ostalo bez života, bez punine. I zato će naglas jasno reći: treba se više pokoravati Bogu negoli ljudima!

Novi ljudi, novi stvor u Kristu!

Divno čudo za čista srca. A nekima sablazan jer ne žele razumjeti: što sada ovaj/ova priča – pa on je do jučer činio ovo i ono… Prijatelju, ne razumiješ, to više nije isti čovjek. Novi stvor u Kristu!

Sve činim novo, grmi Bog u Apokalipsi!

Vidjelac Ivan vidi gdje sve stvorenje slavi Boga. Novi stvorovi! Plodovi Božje pobjede.

Da, i u ovom času se bije bitka za novo nebo i novu zemlju, za nove stvorove. I u ovom času anđeli Božji u nama i oko nas pronose Njegovo svjetlo ne bi li njime raspršili tame srdaca.

Ne želim nam knjiga Otkrivenja reći kada će što biti. Ona prije svega želi reći da je Božja pobjeda tu, preda mnom i pred tobom, dragi prijatelju. Ona je pred nama i mi možemo biti njezini vinovnici. Želi nas pozvati da postojano trčimo u borbu koja je pred nama (Heb 12,1). Jer i mi smo ljubljeni i možemo ljubiti.