„Mir vama! Kao što mene šalje Otac, i ja šaljem vas“ (Iv 20,21)

Onome tko pažljivo promatra evanđelja Isusova uskrsnuća prije ili kasnije će zapeti za oko činjenica da ona ne pokušavaju „dokazati“ da je Isus sada živ. Naprotiv, ona to jednostavno pretpostavljaju i idu dalje.

I evanđelje druge vazmene nedjelje pripovijeda o susretima Uskrsloga sa svojim učenicima, ali na jedan možda mnogima ne toliko primjetan način i ono „ide dalje“.

Nakon što ih je pozdravio uobičajenim pozdravom ‘Mir vama’, Uskrsli je svojima pokazao ruke i bok. Da s uvjere u Njegove rane, da budu sigurni da je to njihov „stari Isus“, ali sada ipak novi – Uskrsli Gospodin! Obradovaše se. Kreće radost koju im nitko neće oduzeti (16,22). I to je sve o činjenici uskrsnuća. Uskrsli odmah ide dalje: kao što mene šalje Otac, i ja šaljem vas“ (Iv 20,21)!

Oni su u strahu pred Židovima, zabarikadirani. Misle da je najbolje ne pojavljivati se vani, ne provirivati van. A On na njih stavlja ni manje ni više nego ono što je do sada bila Njegova služba. Isto poslanje koje Mu je povjerio Otac nebeski sada predaje njima koji se boje izići na ulicu!

Kako će oni moći..? Nisu stigli ni upitati. Već im daje i objašnjenje i snagu – primite Duha Svetoga! On je bio svjetlo i snaga Isusova života, bit će i njima! Za Njega tu je priči kraj, nema se dalje što objašnjavati!

Mi ćemo ipak kazati još riječ dvije. Dar Duha Isus je popratio riječima: kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Katolici i pravoslavni kršćani smatraju da je ovdje Gospodin mislio na zaređene crkvene službenike i na sakrament pomirenja (tj. „sv. ispovijedi“). Reformirani kršćani su skloniji ići linijom evanđeoskog teksta i reći da Evanđelje po Ivanu ne govori o pojedinačnim grijesima, moralnim prekršajima i njihovu opraštanju itd. Ono, istina je, radije govori da je grijeh odbiti objavu Božju, ne prihvatiti Sina Božjega i ne vjerovati u nj je grijeh (16,9). Stoga zaključuju da otpustiti grijeh znači prihvatiti poslanje koje im daje Isus te svojim životom omogućiti ljudima da Boga upoznaju i uzvjeruju te na taj način sa sebe skinu breme grijeha.

Što ćemo reći na ovo? Smatram da se može i tako gledati, no jedno je potrebno razjasniti. Istina je da Ivan ne ide u potankosti govora o grijehu. On, na drugoj strani, govori o vjeri/prihvaćanju Sina Božjega koja daje novi život (1,12-13; 5,24; 20,31). Time je sve rečeno. Onaj tko po vjeri doživi da je počeo živjeti novim životom, doista je izišao iz zone grijeha jer je promijenio orijentaciju – od sada ne ide dalje od Boga nego sve bliže Njemu, sve mjeri njegovim mjerilima i živi u skladu s Njim. Onaj tko to doživi, osjećat će potrebu da mu zajednica preko ovlaštenih službenika ipak proglasi da su mu grijesi oprošteni. Ako je evanđelist Ivan, pišući ove retke mislio na doslovno ispovijedanje i odrješivanje grijehau crkvenoj zajednici, nije išao u nepoznatom pravcu nego je išao linijom kojom su išli i drugi novozavjetni autori (Mt 18,15-18; Jak 5,16). Zato je Tridentski Sabor ove Ivanove retke shvatio kao ustanovu sakramenta pomirenja (ispovijedi).

Dodatno svjetlo na važnost zajednice bacit će sljedeći reci. Apostol Toma nije bio nazočan pri prvom susretu s Uskrslim. Tražio je da i on pogleda rane, da se i on uvjeri je li Uskrsli identičan s njihovim „starim Isusom“. Je li tražio nešto posebno? Ne, nije jer to isto iskustvo su već uživali drugi učenici pri prvom susretu. Dakle, Isus mu ne govori o nevjernosti zato je je tražio nešto više od drugih. Ne. Ovdje je riječ nečem puno zahtjevnijem: Toma je trebao vjerovati drugim učenicima! Oni su primili Duha Svetoga, oni već vrše poslanje kojim ih Uskrsli šalje, kao što je Njega poslao Otac. Ne vjerovati njima znači biti nevjeran, po mjerilu Evanđelja po Ivanu! A to nadalje znači ostati pod bremenom grijeha! Dakle, situacija – i ako idemo linijom ivanovske teologije – nije nimalo relaksiranija. U svakom slučaju je na najvišu moguću razinu dignuto dostojanstvo i važnost djelovanja crkvene zajednice.

Tu istu liniju, na način vlastit Luki evanđelistu, vidimo i u čitanju iz Djela apostolskih. Gospodin znacima i čudesima podržava život i djelovanje prvote jeruzalemske crkvene zajednice. Ona su potvrda da se ostvario navještaj proroka Joela o eshatološkom izlijevanju Duha (3,1-5). Silna ozdravljenja – za koja je bilo dovoljno da Petrova sjena padne na nevoljnike – jasan su znak da je Crkva ovjerovljena od Boga. To je bilo važno kako pred židovskim vjerskim vlastima koje su se protivile i progonile apostole, ali ne manje važno ni pred narodom koji je na taj način iskusio potkrjepu crkvenog navještaja. Gledajući što se zbiva, imali su jasan dokaz da u toj zajednici prebiva Duh Sveti. Specijalni znak prisutnosti i vodstva Duha jest ono što se ne nalazi u našem prvom čitanju, ali jest neposredni kontekst ovog dijela Djela apostolskih. Naime, našem čitanju prethodi govor o zajedništvovanju u materijalnim dobrima. On započinje napomenom: „u mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko“ (4,32). I tu temu razvija sve do našeg čitanja. Ovdje postaje razvidno da veličina i snaga Pracrkve nije bila samo u čudesima i Božjoj podršci: ona je bila u njihovoj vjernosti vodstvu Duha! Bogu, koji je uvijek prvi vjeran, odgovorili su posvemašnjom vjernošću.

Vidimo da se događaj Uskrsa u ovim novozavjetnim tekstovima ne promatra kao čudo za sebe, povod za rasprave itd. Uskrs je dao novi život zajednici učenika i učinio je novim motorom povijesnih zbivanja. Oko kršćana nastaje novo nebo i nova zemlja zato što su oni počeli živjeti novim životom. Pavao bi rekao: u Kristu su postali nova stvorenja (2 Kor 5,17).

Drugo čitanje uzimamo iz Otkrivenja. Iako pripada sasvim drugačijoj knjiženo-teološkoj tradiciji negoli ostala čitanja, njezin tajnoviti apokaliptični izričaj također je zauzet oko Crkve i njezinog – SADA! Vidjelac dobiva spoznaje koji drugi nemaju, vidi i čuje što drugi ne mogu, ali sve je to zbog sadašnjeg trenutka života Crkve. Sadašnjeg u njegovu vremenu. Naravno, ono što je važilo za Crkvu tada, važi i za nas. Onaj koji mu se obraća, netko kao Sin Čovječji, priprema ga da prenese poruku sedmerim crkvenim zajednicama. Ali ona se neće ticati ni prošlosti ni budućnosti nego onoga što sada žive, odnosno ne žive a trebali bi. Tu se vječnost ulijeva u našu sadašnjost, tu Vječni i njegovi anđeli gledaju u naš SADA. Bitka za vječnost ne događa se u budućnosti nego u sadašnjosti. Jer vječnost je već po Uskrsu ušla u našu povijest. Kršćanin nema razloga gledati i pretraživati budućnost. Ako ne zadobije pobjedu u sadašnjosti, budućnosti za njega možda neće ni biti.

Tako nas čitanja druge vazmene nedjelje vraćaju i usmjeruju na našu stvarnost – život crkvene zajednice. U nj se ulijeva događaj Isusova uskrsnuća, k njemu streme nebeske stvarnosti Otkrivenja. Očito, u crkvenoj se stvarnosti vodi presudna bitka. Koju mnogi koji se smatraju vjernicima ne prepoznaju ili ne prepoznaju svoje mjesto i važnost onoga što već danas mogu početi za nju činiti.

U ovom svjetlu drugačije zvuči „ne budi nevjeran nego vjeran“, zar ne?