„Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama…“ (Lk 22,15)

Gospodin Isus je svom dušom čeznuo blagovati Pashu sa svojim učenicima. Želio je slaviti s njima sjećanje na Prijelaz iz egipatskog ropstva u slobodu. I iz ropstva grijehu i smrti u slobodu djece Božje kojeg će On uskoro ostvariti.

O tome ne znaju. Tek će kasnije će shvatiti da ih Gospodin oslobađa. Jer ne traži ništa za sebe nego daje njima.

On zna što je pred njim. Zna i koji su ovi pored Njega. I svi koji će biti na Njegovu križnu putu. I svi kojima će donijeti slobodu.

Učenici se ljute kad su čuli da će jedan od njih izdati Isusa. Drugi evanđelisti bilježe da su tada pale velike riječi. Jer svaki misli: to sigurno nisam ja! Ja nikada ne bih…

A već u sljedećem koraku prepirka: tko je od njih najveći! Eto, već na prvom koraku izdaja. Jer to znači ići u pravcu koji nije Isusov. To nije dostojno Njega koji se odriče svega zato što je ovu Pashu želio blagovati s njima…što ide prema tome da je zalije svojom krvlju.

Ne znaju oni to.

On ide prema onima koji će Ga uhvatiti, koji će nastojati popljuvati i u prašinu baciti sve dobro što ga je činio. A ne znaju da baš u tom bacanju počinje najveće djelo.

Njegovi učenici ne znaju što na to. Ali imaju dva mača! Još jedan moment izdaje…

Previše toga nije na svom mjestu.

Nije ni Sin Božji. Umjesto da bude na nebesima, silazi iz vječnosti. Silazi u u nered i bijede ovoga svijeta. Silazi doći u mjesta mnogih. Isplatiti cijenu njihovih nereda: zala za koje se odlučuju, grijeha pod kojim potom uzdišu i izdišu i drugi i oni sami.

To što je Jedini Ispravni morao napustiti svoje mjesto govori da u našem svijetu nitko nije na svom mjestu. Ništa nije u redu.

Svom dušom čeznuo je…

Dok On čezne za njima, njihove čežnje idu samo prema sebi. Rađaju borbe, nemire, neprijateljstva… Ne idu za nekim da ga podignu, operu, daju mu njegovo mjesto. One se neprestano bore za svoje mjesto. I milom i silom, i crnom i bijelom.

Gospodine, i s nama čezneš blagovati Pashu. Uzeti nas i ponijeti sobom u svoj Prijelaz.

Bole li Te i danas naše čežnje koje ne stavljaju stvari na svoje mjesto?

I danas mimo Tvoje čežnje idu naše kojima mi – robovi svoga ja i grijeha – svuda prvo vidimo sebe. I sve sebi želimo podložiti. Zato ne idemo s Tobom, kao ni prvi učenici, u Tvoj Prijelaz. U ono najbitnije.

Ti si već po prvim postupcima Tvojih pod posljednjom večerom znao da ih neće biti kad počneš djelo otkupljenja.

Što Ti govore moje čežnje?

Što vidiš u njima?

A što vidim ja?