„Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“ (Iv 10,27)

Toliko znamo o pastiru i stadu. I iz života i iz propovijedi.

Zato sada nećemo ići ispočetka i ponavljati abecedu.

Što je ovci pastir? Pogotovo dobri pastir?

On je njezin život. Bez njega ne bi u ovomu svijetu mogla.

Evanđelje nam želi reći: ono što je ovci pastir, nama je Isus, Sin Božji.

Ali mnogi žive bez njega, zar ne?

Tako je bilo i u Isusovo vrijeme.

Ove riječi iz Evanđelja govori onima koji ga ne prihvaćaju.

Dakle, ako će danas većina onih koji čuju ove riječi biti oni koji život ne uzimaju iz ruku Dobroga Pastira – nikakvo čudo! Tako je bilo i u početku.

Od početka većina onih koji su slušali Isusa – bilo da su za Njim išli stalno ili samo povremeno – nije živjela od one hrane koju On daje.

Istina, Isus ove riječi govori o onima koji Mu se izričito protive.

No, svatko od nas kad stane pred njih treba sebi odgovoriti: kako slušam glas Dobroga Pastira? Mogu li Njegove riječi dobiti prostora u mom životu ili za sve sam imam bolja rješenja? On je tu kad više nemam kamo, kada se sve počne raspadati…kada više nemam paše jer sam završio u šikarju umjesto na Njegovoj paši?

Ovce moje slušaju moj glas, ja ih poznajem…

Isus kaže da poznaje svoje. Ne samo po imenu. Poznavati znači biti u zajedništvu. U jedinstvu. Biti sjedinjen. Tu je sve…početak i svršetak.

Mislim da se ovdje trebamo navratiti Psalmu 1.

On opisuje čovjeka koji stalno razmišlja o Božjoj riječi – sluša Njegov glas!

I stoga sve što radi, dobrim urodi.

Na kraju psalma kaže se: Gospodin poznaje put pravednika a propast će put opakih.

Hebrejska riječ za propast ne govori o kazni, katastrofi i sl. Jednostavno oni koji nisu slušali riječ Božju i nisu Ga htjeli upoznati, oni su se raspršili, iščezli. Gdje? Kamo?

Ovdje dolazimo do ruba našeg pogleda na svijet, dragi prijatelji. Mi mislimo da u svijetu u kojem živimo postoje sigurni principi. Ako ih poštujemo, možemo uspjeti i živjeti bez obzira u kakvom smo odnosu prema Bogu, dajemo li mu više ili manje svoje pažnje i poslušnosti. Jer žive i oni koji su nevjernici, čak su često uspješniji od vjernika.

Sveto pismo i u Psalmu 1 i ovdje u u govoru o Dobrom pastiru podrazumijeva da samo Bog ima stalnost. Jedino je on stabilan, nepromjenjiv, vječan. Sve drugo su prividi koji traju duže ili kraće. Sve brzo prolazi, ostari….jednostavno iščezne kao da nikad nije ni bilo (Ps 102,13.26-29). Jedini On Jest, jedini On postoji u potpunosti. Svi i sve drugo postoji djelomično, na kraći ili duži rok.

Ali ne samo u proteku vremena nego i u pitanju punine života, jedini On Jest potpun – Punina. Sva druga postojanja su manje ili više šuplja, manjkava. No, grešnik to ne vidi. Ne shvaća da nema puta, stabilnosti i punine osim u Bogu. Osim za one čiji su svoj put sjedinili s njim koji je Put (Iv 14,6). Svi drugi idu putem koji nije put nego lutanje prije pada u provaliju.

Gdje sam u toj priči ja, pitat ćete se?

Iako kratak, ovaj nam evanđeoski tekst daje dvije smjernice po kojima ćemo znati gdje smo.

Prvo, onaj tko sluša Pastirov glas – koji je učinio sve što može da Ga poznaje (10,14) – već jest u Njegovoj ruci i zato je siguran. Jer onomu tko Mu se posvema izruči, Bog ne može ne odazvati se…neopozivo…jer On jest ljubav (1 Iv 4,8). Mogli bismo reći da On ima silnu želju da nas poznaje, da se sjedini s nama, ali čeka naš mig. Čeka da Ga mi poželimo. On sigurno neće kasniti.

Drugo, Isus i Otac jedno su. Ne jedan nego – jedno. Ono što želi Otac želi i Sin, što čini Sin čini i Otac. Onaj tko u Isusovim djelima prepoznaje Boga, gleda Ga čistim srcem i ide prema međusobnom poznavanju. Isto tako, to je i onaj tko u običnosti života prepoznaje ruku Božju, ne sreću, bioritam, rođenost pod sretnom zvijezdom i tome slično. Onaj tko u svojoj svakodnevici vidi Boga na djelu i to mu je izvor raosti i zahvaljivanja, već je ozbiljno na putu poznavanja svoga Dobroga Pastira.

A što s onima koji ne žele biti ovca?

Izgubljenih je bilo oduvijek. To nije iznašašće modernih dana.

Sigurno je jedino da svatko od nas treba sebe preispitivati da bi pročistio svoj hod, da bi on zaista išao za Dobrim Pastirom. Inače neće moći za izgubljene učiniti baš ništa. Ne može jedna izgubljena ovca drugoj pokazati kako doći na pravi put.

Zato, dok čitamo o Dobrom Pastiru, zapravo trebamo razmišljati o sebi. Jer Dobri Pastir je tu, na svom mjestu. Jedini koji može ne biti na svom mjestu sam – ja! Zato i moja molitva ne treba ići za traženjem Boga kao da se On izgubio. Trebam tražiti sebe. Pa i kad bih sebe pronašao na debeloj stranputici, Radosna je vijest da će me – ako Ga zovem s pravom željom – uzeti na svoja ramena i ponijeti k stadu gdje je oduvijek moje mjesto.