Sve više mi se čini da se evanđelje i kršćanstvo ne mogu razumjeti ako ne slažemo sve kockice jednu do druge. Tek kad se sve uzme u obzir, onda slika postaje potpuna. Nije stoga čudo da površno gledanje ne dovodi do punine. Nije čudo da živimo u vremenu kad je kršćanstvo bez radosti, umorno.

Ako se sve uzme u obzir, može se razumjeti zašto je sv. Augustin mogao reći: sretna li grijeha! Sretan je onaj tko zna da je grešnik i kao takav prihvaća Isusa. Jer On nije došao radi pravednika nego radi grešnika. Na drugoj strani onaj tko na Njega gleda kao pravednik, nema što doživjeti. Jer ide putem kojim su išli farizeji. Od Boga vidi premalo a sebe pravi prevelikim. Kršćanstvo prevelikih kršćana je u sebi nerealno, prenapuhano. Zato postaje umorno i sumorno.

Isus je nama umornima, opterećenima raznim zlima i lutanjima svih vrsta, došao pokazati Očevu ljubav. Put u Očev dom. Došao je reći da iza svih naših promašaja i razočaranja, iza svih umora postoji svjetlo, radost i Punina koju Otac čuva za nas. I primit ćemo je ako Mu se vratimo.

I tu počinje problem. Problem nije u tome hoće li nas primiti ako se odlučimo vratiti. Nego većina od nas ne smatra da bismo se trebali vratiti. Smatra sebe urednima, ispravnima. A Isus nam želi reći: sve dok se ne vratite, ne živite u punini…samo životarite.

Dok govori o rasipnom sinu, kao da misli i na nas, ljude našega vremena. Mlađi sin je uzeo svoje. Uzeti sva dobra koja možeš, to radimo i mi danas. Neki bi uzeli i više nego mogu pa se bore, razočaravaju, opet se bore za što više dobara… Nikada nije dosta. Poznato nam je, zar ne?

I otišao je. Dalje od očeva lica. Dalje iz svoje zemlje, obećane zemlje. I mi odlazimo. Umjesto da produbljujemo zajedništvo s Ocem, darovateljem svakog dobrog dara, mi razmišljamo i borimo se kako izvući još više dobara…kako ih sačuvati. Ne slutimo da bismo ono što smo primili trebali posjedovati pred Njegovim licem. U sjaju Njegova lica više bismo ih uživali i bolje koristili.

Rasipni sin otišao je toliko daleko da je stigao u zemlju gdje se gaje svinje. To je ono što je bilo zabranjeno u njegovoj zemlji. Stigao je „na drugi kraj svijeta“. I mnogi od nas lako su s primljenim dobrima stigli u duhovne predjele koji su sasvim oprečni od Obećane zemlje iz koje su primili Očeva dobra. Koliki žive, rekao bi sv. Pavao, kao neprijatelji Božji? „Velečasni, kako to da onima koji se na Boga ne osvrću ide bolje nego nama koji se trudimo živjeti po vjeri?“ – često se može čuti.

Pritisnut glađu, rasipni sin počeo je služiti – on, pripadnik Izabranog naroda, služi kod pogana! Uzgaja ono što u Obećanoj zemlji nije dozvoljeno. Mnogi radi lakšeg probitka, napuštaju ono što je Božje – način razmišljanja i djelovanja – i prelaze na druge sisteme. Štoviše, udružuju se u kojekakve zajednice da im bude bolje. I slušaju. Više sada slušaju i poštuju nego li su bili vjerni Ocu od koga dolazi svaki dobar dar. Koliko puta smo i sami bili u napasti zaključiti da su oni drugi sistemi učinkovitiji? Koliko puta smo odustali od evanđelja jer nam je drugačije bilo zgodnije i lakše?

Rasipni sin će doživjeti otrežnjenje kad shvati da služi sistemu kojemu su važnije svinje negoli on, čovjek. Jer o njemu i njegovu stanju nitko ne brine, ali o stanju svinja se itekako brine – plaćen je i on i drugi radnici da brinu o svinjama! Evo to je svijet udaljen od Očeva lica, od Obećane zemlje! Zar ne da smo to svi osjetili, bilo u ovom ili onom društvenom uređenju, bilo čak i u crkvenoj zajednici. Događa se da je ovo ili ono – bilo što – važnije od mene i od tebe.

Shvativši da je stigao u predjele koji su sušta suprotnost očevu domu, rasipni sin shvaća da je time ne samo povrijedio oca nego je naštetio sam sebi. Spasonosna spoznaja! Spoznao je da je izgubljen kao onaj novčić, kao izgubljena ovca – Isus za njegovu izgubljenost koristi isti izraz koji je koristio za novčić i ovčicu. I postaje spreman vratiti se!

Ali kako? Ne kao sin – primi me kao jednog od svojih slugu! Jer oni za razliku od njega barem imaju što jesti! Možda ćemo pomisliti da je na to spreman jer je pogriješio. Ali pri koncu zgode vidimo da i onaj stariji sin koji nije pogriješio također smatra da služi ocu, dok ga otac ispravlja i govori mu: sinko, pa sve moje tvoje je! Uzalud, ne shvaća. Ne osjeća. Dakle, u obojici sinova ista je napast: ne živjeti kao sin nego sebe shvaćati kao slugu. Ako netočno vidi sebe, kako će vidjeti oca? Tu je jedan od važnih okidača za zastranjenje, za pad.

I za naš povratak Ocu bitno je da dođemo k sebi, kao i rasipni sin. Da spoznam komu zaista služim (ako ne služim Bogu)? Je li to u mom interesu? Da sebi priznam koliko sebe gledam kao slugu a koliko kao sina? I koliko sve to utječe na sliku koju imam o Ocu nebeskom?

Vidimo, dragi prijatelji, duga je ovo priča koju nam otvara ova Isusova prispodoba. Možda ćemo ovoga puta pomoću nje uspjeti vidjeti sebe u pravom svjetlu. A možda će nam trebati i naredni pokušaji.

Kako god bilo, kad gledamo ozarenog oca koji trči pred rasipnog sina i ne dozvoljava mu ni da izgovori riječi kajanja, promatramo pravo lice Oca nebeskoga. Brzo, dajte novu haljinu, prsten na ruku, dajte gozbu – veselimo se! Sve dok ne stignemo do tog momenta, sve dok naše biće i naš život ne oboji boja ove radosti, nismo se još odlučili vratiti Ocu. Sve dok svoje dane ne provodim u čuđenju nad ovakvim Bogom, još uvijek više gledam u sebe negoli u Njega. Još uvijek Ga ne vidim kako treba. S tim trebam biti na čistu. To je znak da Mu se trebam vratiti, odnosno trebam se obratiti.

Sve dok ne shvatim da tek po povratku Ocu počinje život, još uvijek mi nije jasno što je to kršćanstvo. Prvo čitanje govori o narodu Božjemu koji nakon egipatskog ropstva i hoda pustinjom konačno ulazi u Obećanu zemlju i počinje jesti njezine plodove. Tako i mi, tek kad osjetim da je povratak Ocu zapravo ulazak u ono što je oduvijek moje – moju Obećanu zemlju koju mi je odvijeka namijenio – tek onda stvari mogu doći na svoje.

Onaj tko doživi ovu svjetlost spoznaje i radost duše, može početi živjeti novim životom – biti novi stvor, kao što kaže sv. Pavao u drugom čitanju. Kršćanstvo je hoditi u ovoj novini života. Da, bit će kušnja, borbi, ali onaj tko je okusio Očevu radost i zagrljaj zna gdje mu je dom. Kamo uvijek treba ići, uvijek se vratiti.

Zato obraćenje nije na prvom mjestu lekcija za propale učenike nego je pitanje ulaska u Obećanu zemlju, ulaska u Očevu svjetlost i radost. Ono nije za neke, loše, nego je za sve koji žele primiti ono što im je Bog odvijeka namijenio.

Zato ni korizma nije tu poradi naših grijeha nego je tu poradi našeg potpunog ostvarenja i radosti. U sjaju Očeva lica…