Kad sv. Jakov piše u svojoj poslanici vjernicima, govori im: Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlui pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama! Očistite ruke, grešnici! Očistite srca, dvoličnjaci (Jak 4,7-8)! Dvoličnjaci! Ima li među nama nekoga tko sebe smatra dvoličnjakom? Nije li ovo nezgodna tema! Itekako! No, ima još nezgodnijih!

Kad nam je držao nagovor za vrijeme duhovnih vježba pred đakonsko ređenje, blagopokojni kard. Kuharić rekao je: „rađamo se kao neprijatelji Božji“. I ne znajući, mogu živjeti kao neprijatelj Božji…a istovremeno misliti da je sve u redu.

Kako to?

U prvom čitanju vidimo kako Mojsije susreće Boga i On ga uzima u svoju službu. Uzvišena služba oslobađanja Izraelaca iz ropstva. Međutim, priča ne počinje tu. Počinje ranije kad je Mojsije već započeo borbu za svoj narod. Na svoj način. Koji nije Božji. Htio je oslobađati a započeo je ubojstvom. To je protivno Božjem načinu razmišljanja i djelovanja. I zato Bog nije podržao njegovo djelovanje. Pustio ga je da desetljećima sazrijeva.

I kad je započeo novi život, odustao od naopakih planova oslobađanja, Bog ga traži i pronalazi. I zove. Sada Mojsije prihvaća Božji način oslobađanja. Sada konačno idu zajedno u veliko djelo.

Zar nije šteta što oslobađanje nije počeo ranije? Koliki bi manje patili, koliko bi se ovoga ili onoga zla manje dogodilo. Točno. Samo je trebalo prihvatiti Božji način, ali nije bilo nikoga tko je spreman za to. Zbog toga se dugo čekalo. Ne utječe na povijest samo Bog. Utječe i čovjek.

Je li tu kraj nesporazumima? Ne, naravno da nije. Bilo bi dobro kad bi bio kraj, ali nije. Sv. Pavao u drugom čitanju poručuje Korinćanima: Braćo! Ne bih htio da budete u neznanju: oci naši svi bijahu pod oblakom, i svi prijeđoše kroz more, i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru, i svi su isto duhovno jelo jeli, i svi su isto duhovno piće pili. A pili su iz duhovne stijene koja ih je pratila; stijena bijaše Krist. Ali većina njih nije bila po volji Bogu: ta poubijani su po pustinji. To bijahu pralikovi naši: da ne žudimo za zlima kao što su žudjeli oni (1 Kor 10,1-6).

To su stvari o kojima nerado slušamo i razmišljamo, zar ne? To je istina s kojom se nije lako nositi: moguće je dobiti silne Božje darove, biti Njegov izabranik, uživati Njegovu brigu… A ipak na koncu drama – svi su poubijani u pustinji.

Očito taj lijepi početak – svi su kršteni na Mojsija – nije bio dovoljan. Jesu se na njega krstili, ali očito nisu kao on odustali od svojih i prihvatili Božja rješenja. Što je značilo nekome krštenje ako nakon toga svojim životom pokazuje da ne pripada onomu u koga je kršten? Ako je njihov život ovisio o njihovu krštenju – a oni do njega nisu držali – je li čudo što je s krštenjem pao i njihov život?

Da, teška i ozbiljna tema… U pravom smislu te riječi – životna! Toliko životna da se stvari lome oko života i smrti.

Gospodin Isus u evanđelju bez uvijanja i uljepšavanja, izravno govori kako stoje stvari: onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti (Lk 13,4-5).

Dobiva se dojam da je najlakše poginuti, zar ne? To je upravo ono što nam Isus želi reći. Mi ne živimo od svoje snage nego od Božjeg dara. Naš život i naša nadanja nemaju šanse ako ne stojimo u Gospodinu. Ako proturječimo izvoru svog života.

Mnogi ljudi gledaju na život kao na nešto na što imaju pravo oni i njihova djeca a Bog je  negdje kao neka treća strana. Isus jasno govori da to nije tako. Ne možemo uzeti od Boga život i potom ga odnijeti nekamo dalje od Njegova lica i živjeti kako nam se prohtije. Ne možemo biti kršteni u Njegovo ime a živjeti tako da sami dajemo temelj i pravac svom životu. Ne možemo u isto vrijeme misliti da smo zaslužili biti blagoslovljeni, obdareni svakim dobrom a mislima i stilom života pokazivati da s Bogom ne želimo imati puno posla.

Sve to može ići do jedne točke kad će raskorak u odnosu na izvor života postati prevelik a sam život neodrživ.

Teške Isusove riječi zato nisu prijetnja našoj sreći. One su poziv da sreću sačuvamo i unaprijedimo. Da joj ne podrežemo korijen.

Kad sv. Jakov govori svojim kršćanima da su dvoličnjaci, želi im pomoći da progledaju, razmotre i shvate da su kršteni u Isusa a u životu se ravnaju ne prema Njemu nego prema nekim drugim mjerilima.

I povijest svijeta i našu malu, osobnu povijest vodi Bog, ali ne bez nas. Mi odlučujemo idemo li s njim ili ne. Mi odlučujemo hoćemo li biti biti spojeni na izvor života i blagoslova ili nećemo. Hoćemo li Bogu, koji se oko nas trudi i nada nam se, reći DA ili NE. Umjest uljuljkanosti u naša viđenja, možemo se zagledati u ono što Isus vidi: siloamska kula već se nadvila nad nas.