Prvo čitanje vraća nas u daleku prošlost…na početke. Ondje gdje su jasni temelji svega. I onoga što danas jest i što će biti u vijeke.

Nakon što se zemlja napunila zlom i Gospodin je općim potopom izbrisao sve živo, iz Noina potomstva kreće novo čovječanstvo. Ali i ono je griješno. Preživio je čovjek, preživio i grijeh! No, Bog se ne predaje. Kreće pružiti ruke ranjenom svijetu.

Uzima Abrama jer s njim će započeti velike svari. Izvodi ga iz sigurnosti njegova zavičaja. Djeteta nije imao a sada više nema ni svoje zemlje. Često se u početku hoda s Bogom čini kao da će čovjek propasti. Tako je i sada s Abramom. No, Gospodin mu obećava i zemlju i brojno potomstvo. Čini se da je problem riješen. Ali…

Vrijeme je prolazilo, prošla je i životna dob Abramu i njegovoj Saraji u kojoj mogu začeti dijete. Što sada? Sad više nema nade? Bog mu obećava: Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti…Toliko će biti tvoje potomstvo…Potomstvu tvome dajem zemlju ovu od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata.

Neće dobiti bilo kakvog nasljednika nego sina, brojno potomstvo. Zato što je otišao iz očinskog doma, neće biti lutalica – dobit će svoju zemlju. Nju će Bog štiti i blagoslivljati plodnošću. Za razliku od prethodnih Božjih obećanja, ovo će biti zapečaćeno sklapanjem saveza.

U ono vrijeme se savez „rasijecao“: rasijeku se životinje i kroz njihove razdvojene polovice prolaze oni koji se njime obvezuju. Želi se reći: nek me snaše ono što je snašlo ove životinje ako se iznevjerim preuzetim obvezama. Abram je rasijekao životinje, ali nije prošao između polovica. Kao Adam kad je dobivao Evu, on je sada u duboku snu. A između polovica prolazi – Bog!

On na sebe preuzima obveze. Abramu želi reći: svojim životom jamčim za ostvarenje ovih obećanja. Tko bi se tome mogao nadati? Tko bi mogao pomisliti da će Abram, koji mu je povjerovao i krenuo za njegovom riječju, ovo doživjeti? Tko bi se usudio pomisliti da će ovime Bog najaviti svoj ulazak u našu stvarnost koja će tražiti žrtvu Njegova života? Do te mjere je zauzet oko čovjeka.

Evanđelje ide još dalje. Učenici Sina Božjega su zbunjeni. S jedne strane od Njega vide i čuju izvanredne stvari. S druge strane, mnogi Mu se protive. S treće strane, Isus od njih traži puno, više negoli uspijevaju misliti i živjeti. Traži obraćenje, promjenu i misli i života.

Zbunjeni i umorni, dobit će veliki dar – duhovnu hranu za predstojeće teške, krvave dane. Na gori ih obavija nebesko svjetlo! Njihov Učitelj i Gospodin zasjao je u svom nebeskom svjetlu. O, dobro nam je ovdje biti – kažu! Da, bez sumnje, tu je najbolje biti. To je jedini dom po mjeri srca. Jedino dom Božji može zadovoljiti čovjeka. Jedino tu je svaka želja ispunjena.

Njima koji će uskoro utonuti u tamu Golgote, njima treba svjetlost. Njima izgubljenima na zemaljskim putevima na kojima ne uspijevaju udomiti svoje srce, njima treba zagrljaj i toplina doma pravoga, Božjega.

Mogu li ponijeti u svom srcu taj doživljaj? Uspijevamo li mi skupljati i živjeti od naših trenutaka svjetla kada se sve oko nas preobražavalo?

Sv. Pavao kršćane grčkoga grada Filipa poziva da se odluče. Filipi su, iako u Grčkoj, bili su grad koi je uživao carske povlastice i stoga pod snažnim utjecajem Rima jer u tom su gradu naseljavani rimski vojni veterani. Ondje su našli svoj dom.

Kršćani koji su ondje živjeli trebali su odlučiti koji je njihov dom: grčki polis Filipi, romanizirana kolonija Filipi koja se trudi upiti duh Rima ili..? Pavao im kaže: vaš je građanstvo, vaš dom je na nebesima! Jer vi ste Kristovi, Njegovo tijelo. Ako ste Njegovi, trebate živjeti Njegovim Duhom!

Umjesto napora živjeti po zemaljskim mjerilima, vi u svoje dane unosite ono što upijate od Krista. U Njemu je naša Slava, s Njim je naš dom. Ako smo Njegovi.

Prošle nedjelje smo rekli da vjerovati znači dati sve. Danas vidimo zašto: jer Stvoritelj daje sve! I sebe i sve što posjeduje otvara, dijeli s nama. I svoj dom.

Odomaćiti se u domu Božjemu znači na zemlju unositi Nebo. Do posljednjeg dah…do posljednjeg časa kada će On preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu. Zato Filipljani trebaju – a i mi isto tako – odlučiti kojem domu pripadaju. Jer dom daje sve, ali i traži sve. Imati dom znači biti tu cio, cijelim srcem. Jer srce ima samo jedan dom.