„U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ (Lk 4,14-21).

      U sklopu tzv. zakona svetosti (Lev 17 – 26) govori se o jubilejskoj godini (Lev 25,8-17.23-55). Svake sedme godine nije se obrađivalo zemlju nego je ostavljena da odmara a narod je te godine s nje uzimao ono što samo urodi. Što je radio „kad ništa ne radi“? Ljudi su te sedme godine učili – svećenici su ih poučavali Zakonu tj. upoznavali su Božju riječ i kako živjeti po njoj (Pnz 31,10s). Uz odmor zemlje, te godine su također i robovi dobivali slobodu (Izl 21; Pnz 15,15).

   Lev 25,8-12 kaže: “Nabroj sedam sedmica takvih godina, sedam puta sedam godina. Sedam sedmica godina iznosit će ti četrdeset devet godina. ₉A onda zaori u trubu! U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja, zatrubite u trubu širom svoje zemlje. ₁₀Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu!

Vidimo, kao i svaka sedma godina, uz odmaranje zemlje i otpuštanje robova, ove godine svatko se vraćao na svoju očevinu. Zemljišta i kuće vraćale su se prvim vlasnicima. Time se spriječava trajno socio-ekonomsko raslojavanje stanovništva – da neki zauvijek (možda krivnjom rasipnih roditelja) ostanu sluge i siromasi. Osim čuvanja imanja kroz generacije, na ovaj način su se i obitelji držale skupa. Ako su vremenom neki osiromašili i morali krenuti trbuhom za kruhom pa se nastanili kod oni koji će im dati posao, svake pedesete godine se vraćaju na svoju očevinu i tako se obitelj okuplja i kreće iznova – dar novog početka! Slaviti jubilej značilo je biti spreman na velike promjene u životu – promjene koje su mijenjale lice zemlje. Oni koji su izgubili od prošlog Jubileja sada su dobivali, oni koji su napredovali sada su se nekih stečenih dobara odricali – da bi druge obitelji dobile mogućnost novog početka.

Jesam li se zabunio pa govorim o jubileju a ne o nedjelji Božje riječi? Ovisi kako se gleda.

Slavlja mogu biti radna i paradna.

Kako na radni način slaviti riječ Božju?

Evo konkretnog slučaja!

Isus u nazaretskoj sinagogi čita Izaiju 61,1-2, uz manje izmjene. Radno slaviti nedjelju riječi Božje znači reći da ovo što Isus govori dok navodi Izaijine riječi priziva jubilej o kojem smo maločas govorili. Njega je Mojsijev zakon nalagao Izraelcima kao pripremu za Božji zahvat. Čini solidarnosti koji su vršeni u jubilejskoj godini izravna su priprema za nastup kraljevstva Božjega. Ljudski doprinos njegovoj pojavi. Na taj način Izrael kaže svom Bogu: Gospodine, evo pripremamo se…želimo biti spremni za tebe. Kad je Isus rekao da su se ispunile te riječi, želi reći: sada ulazimo u veliki jubilej. Sada ćemo živjeti ono što je propisano za jubilejsku godinu a Bog će nam dati svoju milost – to će ujedno biti godina milosti Gospodnje! Na naše napore Bog će pogledati i udijeliti svoju milost.

No, treba reći da Izraelci uglavnom nisu živjeli ove propise o jubilejskoj godini. To su ostali neostvareni ideali.

Mi danas imamo u prvom čitanju izvještaj o poslijesužanjskoj obnovi. Zašto obnova? Izraelci su shvatili da ih je neizvršavanje riječi Božje koštalo velike tragedije. I počeli su je slaviti, kako nam govore reci iz knjige Nehemijine. Hoće li to značiti da će od sada vršiti propise o jubilejskoj godini? Nažalost, opet neće značiti, barem ne za većinu.

Mi danas slavimo riječ Božju, ali kako? Ako je slavimo radno, to će reći da idemo u srž stvari i nećemo se izmaći zahtjevima koje pred nas stavlja, onda ćemo stati pred zahtjeve jubileja o kojima govori Isus dok navodi Izaiju.

No, možemo slaviti i paradno: govorit ćemo o riječi Božjoj, slaviti je, ali nećemo dospjeti do ozbiljnih zahtjeva jer – slavimo Božju riječ a ne jubilej!

A kad se budemo bavili našom jubilejskom godinom, hoćemo li se tada suočiti s ovim zahtjevima? Vjerojatno nećemo jer su oni stavljeni kao jedan od više mogućih načina da se postigne oprost. Uhodano je da se vjernik ispovijedi, izvrši pokoru, pohodi sveta vrata crkve koja je označena za dobivanje oprosta, pomoli se ondje i – gotovo!

I time smo ono što je govorio zakon svetosti, o čemu govore Izaija i Isus – to smo stavili negdje među neobavezne mogućnosti. Od prioriteta smo napravili opciju, neobaveznu. Ali sebe ćemo uvjeriti da slavimo riječ Božju. To je ono što se može nazvati paradno slavljenje. Slavljenje pri kojemu se tu istu riječ koju slavimo zaobiđe i smjesti je se u neki drugi kontekst. I sve to ide fino, samo po sebi razumljivo…kao podmazano.

Jedini problem ostaje u onoj gore istaknutoj istini: ako je vršenje jubilejskih propisa naše pripremanje terena za nastup kraljevstva Božjega, a mi te pripreme ne vršimo – hoće li nam nastupiti godina milosti Gospodnje? Što u tom slučaju biva s našom molitvom koja između ostaloga kaže: …dođi Kraljevstvo tvoje..?

Da, dragi moji prijatelji, trebamo slaviti riječ Božju! Slavimo je, ali ne tako da je zaobiđemo nego da se suočimo s njom. I onda tražimo pomoć Božju kako da je najbolje razumijemo i živimo. Ako toga nema, ostat ćemo u najboljem slučaju na paradnom slavljenju…a onda nismo daleko da od nje napravimo ideologiju i demagogiju.

To je ono što ne treba nikome, ni Bogu ni čovjeku.