Prošle nedjelje Isusu je Očev glas s neba rekao da je u Njemu sva Očeva milina ove nedjelje preko proroka Izaija Bog sve članove svojeg naroda naziva milinom. Koliko to govori o Bogu…o tome kako ide prema čovjeku…kako gleda čovjeka.

    Najstarije evanđelje, ono po Marku, kaže da je Isus nakon kušnje u pustinji boravio sa zvijerima…i s anđelima. Trenuci raja. Anđeli mu služe a zvijeri uživaju blizinu svoga Stvoritelja. A što će biti kada dođe milini Božjoj – Njegovu narodu? Neće biti gotovo ničega lijepoga, dostojnog Sina Božjega. Većina Ga neće prihvatiti.

    U nedjeljnom evanđelju slušamo kako je Isus pretvorio vodu u vino u Kani. Svake godine nakon božićnih blagdana i krštenja Gospodinova slušamo ovo evanđelje. O Božiću Stvoritelj svijetu dolazi kao dijete. Budi nježnost, radost… A kada je odrastao i krstio se, svoje javno djelovanje započinje prvim znamenjem – vinom koje razvedruje srce čovječje.

    I mali i veliki Isus čovjeku dolaze s radošću i bude radost.

    Gdje je problem? Zbog čega mi, milina Gospodnja, ne pucamo i ne iskrimo od radosti? Ivan će više puta o tome govoriti. Prvi puta govori da će Isus biti podignut na križ da bismo mi ozdravili od svojih otrova nevjere, nepovjerenja…od pogrešnog načina kako sebi zamišljamo Boga i onda se od Njega udaljavamo (Iv 3,14-16).

    Drugi puta da će Sin Božji trpjeti na križu da nas sve uzdigne, privuče k sebi. On ide od radosti do trpljenja…a sve radujući se što nam dolazi i pruža život.

    Zar ne da je previše? Čovjek ne može vjerovati da ga Bog tako gleda, da mu dolazi takav. Tu počinje naš problem s Bogom.

    Izabravši baš odlomak o čudu pretvaranja vode u vino u Kani Galilejskoj, Crkva nas pita: hoćeš li ove godine vjerovati da ti Bog dolazi u želji da te obraduje, usreći? Ili ćeš opet biti ravnodušan, skeptičan, toliko nepovjerljiv da nećeš krenuti prema Njemu?

    Vidjevši što se dogodilo u Kani, povjerovaše u Isusa Njegovi učenici. To je stav kojeg treba imati da bi se moglo sa Sinom Božjim krenuti i otkrivate nove darove, čuda Božja koja ima za nas.

    Koliko je odlučan Isus, koliko je snažna Njegova radost vidjet će se kada spremno bude na sebe primio to što ga ljudi odbacuju. I još k tome spreman ići na križ da nam pokaže istinsko lice Boga – Boga koji ljubi do kraja…ljubi i u radosti i u muci. Jer ljubav nikada ne prestaje (1 Kor 13,8). Njegova ne prestaje i ne staje.

    Gdje počinje vjera? Može početi pred ovim nedjeljnim evanđeljem ako sebi mogu reći: svi načini kako gledam na Isusa pogrešni su ako ne shvaćam da je glavni ton kojeg On donosi: radost. Jedino tako mogu razumjeti sve ono što će reći i činiti.

    Da, to nije jednostavno ni lako. Štoviše, teško je. Može se ponekad činiti da je nedostižno teško. Ali to nije pred nas stavljeno zato da se uplašimo. Tu imamo zapakiran jedan mali dar! Upravo to što je teško i čini se nemoguće – to je znak da stojimo pred pravim Isusom. Ne pred onim kojeg sami sebi stvaramo, fantaziramo i zbog toga griješimo.

    Činjenica da je jako teško govori mi: sada znaš tvoja vjera nije plod tvojih obmana, lijepih želja. Ona je susret s Bogom koji jest drugačiji, nepredvidljiv… On je nedokučiv u svim smjerovima pa i u ovom kad nam dolazi hoteći pobuditi radost, onoliko i onako kako nitko od nas ne bi pomislio.