Neupućeni, a takvih je mnogo, mogu samo s čuđenjem pratiti Božju riječ na blagdan Krštenja Gospodnjega. Čuđenje je ponajprije zbog toga što tu dodirujemo svjetlo onoga svijeta za kojim čeznemo i kojega ne razumijemo do kraja. No, nepoznavanje i teško prodiranje u Božju poruku drugi je razlog osjećaju da ovdje ima puno toga čudnog – takav osjećaj nipošto ne vara!

    Ne možemo govoriti o svim detaljima pa ćemo izabrati neke. One koji daju naznačavaju glavnu liniju poruke.

      Uzmimo iz Izaijinih riječi u prvom čitanju ovo: govorite srcu Jeruzalema, podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča. Kada se ropstvo dokonča, počinje sloboda. Taj dar Bog je namijenio svojemu narodu. Ali, gdje je sloboda ako su oni pod rimskom vlašću i ostat će tako još dugo? Bog je Izraelcima dao kraljevstvo, ali prošla su stoljeća otkako je ono propalo a Izraelci su okupirani…nema izgleda da se to izmijeni. O kakvoj slobodi se ovdje radi?

Bog je davno dao Izraelcma slobodu kad ih je oslobodio iz egipatskog ropstva. Dao im je i kraljevstvo da budu slobodan i siguran narod. No, postavši slobodni od drugih, nisu ostali slobodnima. Počeli su jedni druge porobljavati, iskorištavati… Tada su naučili da je jedna stvar bti slobodan od drugih, a druga stvar jest biti slobodan u sebi..slobodan za dobro, za ono najbolje. Naučili su da ako čovjek nije u sebi, u svom srcu slobodan za dobro, počinju teška vremena kao i kada je rob nekomu drugomu.

 I nakon mnogo stoljeća Bog dolazi upravo radi slobode. Iako može biti iznad sviju, Njegov Sin silazi u najdublje dubine Zemlje (jer krstio se ondje gdje je jedna od najdubljih točki na kugli zemaljskoj). Slobodan je od svega – pa i od onoga „uživati božanske pogodnosti“ – da bi prošao zemljom čineći dobro. Slobodan je od sebe da bi živio za tebe i za mene! Da bi nas oslobodio od zla oko nas i u nama. da bismo bili slobodni za dobro. Za Boga.

Isus je slobodan od svih planova a prionuo je samo uz jedan: svoj narod s puta smrti pozvati na put u život. umjesto da pazi na svoj ugled pred ljudima, Njemu je važnije kako kako će ljudi izgledati pred Bogom. Hoće li u njihovim srcima biti mjesta da Bog dođe i u njima se nastani.

Slobodan je pogledati isitni u oči i živjeti sa spoznajom: meni će se protiviti mnogi, nastojat će uništiti i moj Put i mene. Ali neću odustati, sav ću se uložiti u moj Put.

Slobodan je sav se uroniti  svijet ljudi i njihova zla, u njihove grijehe kako bi razorio njihovu silu i užasan im plod – smrt. To uranjanje grčki izvornik evanđelja naziva krštenjem. Ta uronjenost želi reći: ovo moje jest neopozivo. Zauvijek!

Zato mi, dragi prijatelji, dok promatramo Gospodina Isusa u Njegovoj odluci stati među grešnike, uz slobodu uočimo i predanje. Sav se izručio u to kao da Sin Božji ne bi mogao imati važnijeg posla!

Što ako Sin Božji nema ništa važnije od toga da čovjeka povede na put oproštenja, obraćenja i oslobođenja? Ako je Njemu to najvažnije, kakvom li će predanošću to uroditi?

Njemu, tako predanomu Očevom planu, On će reći: u tebi mi sva milina! Tu se susreću sloboda, predanost i susreću Očevu ljubav koja ih prihvaća i blagoslivlje. U toj ljubav Očeva je sloboda i predanost Njegovu Sinu. I svima nama koji postajemo „sinovi u Sinu“.

Dok naša liturgija slavi Oca i Sina koje veže vez Duha Svetoga, pita nas i o našemu krštenju. Koliko ono ima od Isusove slobode i predanosti? Koliko me ono čini „sinom u Sinu“? Ono što je započeo u krštenju, bilo je kasnije cio Isusov život. Koliko moje krštenje oživljava moj život? Koliko je on uopće živ?

Bogu hvala da naše krštenje nije naš osobni projekt, naše vlastito djelo. Hvala Bogu da nas ono spaja, sljubljuje s Kristom. Da može biti oživljeno njegovim krštenjem.