₂₂Dođu u Betsaidu, dovedu mu slijepca pa ga zamole da ga se dotakne. ₂₃On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela, pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: “Vidiš li što?” ₂₄Slijepac upilji pogled i reče: “Opažam ljude; vidim nešto kao drveće … hodaju.”

₂₅Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti. ₂₆Tada ga posla kući i reče mu: “Ne ulazi u selo.”

I

Već zbog same činjenice da opisuje ozdravljenje slijepca, ovaj kratki odlomak poprima specifičnu težinu. Naime, u Starom zavjetu zapisana su razna čudesa – čak i uskrsnuća (1 Kr 17,17-24; 2 Kr 4,8-37) – no nije zabilježeno da je netko nekome vratio vid; poradi toga se među židovskim učiteljima vjere smatralo najvećim čudom nekome vratiti očinji vid.

Čitatelj u ovu zgodu ulazi netom nakon što je u prethodnoj zgodi pratio Isusov dramatični razgovor s učenicima o kruhu (8,14-21). Iz pitanja koja je postavio i odgovora koje su davali jasno proizlazi da ne shvaćaju suštinu onoga čemu svjedoče (8,21), odnosno da su u duhovnom smislu slijepi – oči imaju a ne vide (8,18). S obzirom da je sljepoća smatrana najtežom dijagnozom, ozdravljenje opisano u ovoj zgodi čitatelj neizbježno povezuje sa „sljepoćom“ u prethodnoj zgodi. To ima značajni utjecaj na shvaćanje i tumačenje ove zgode.

I na razini detalja u opisu događaja a i na razini smještaja ove zgode postoji očita podudarnost s opisom izliječenja gluhonijemog mucavca (7,31-37). Podudarnosti u detaljima navodili smo komentirajući 7,31-37, a bit će riječi i ovdje. Kada se radi o položaju, treba reći da obje zgode, svaka na svoj način, zatvaraju prvi odnosno drugi ciklus o umnoženju kruha. Uz to, izliječenje slijepca iz Betsaide – za razliku od svih opisanih iscjeljenja u sinopticima – prikazuje kako Isusov zahvat nije u prvom pokušaju polučio uspjeh nego će biti potrebno produžiti ga dodavanjem još jedne etape terapijskog djelovanja. Činjenicu da drugi sinoptici ne preuzimaju od Marka ovaj izvještaj ne treba shvaćati kao znak da je njegovo izvještavanje o Isusovu neuspješnom prvom zahvatu Mateju i Luki bilo neprihvatljivo; radije ga treba promatrati u kontekstu strategije prvog evanđelista koji s jedne strane želi naglasiti ograničenu moć duhovnog gledanja apostola, pred kojima će u sljedećoj etapi evanđelja biti otvoren puni duhovni vidik (8,27-30).

Iz navedenoga jasno proizlazi kako je opis izliječenja slijepca iz Betsaide (8,22-26) puno više od izvještaja od jednom događaju. Naša analiza nastojat će istaknuti bitne pojedinosti, kako na razini samog događaja tako i njihove reperkusije na širem planu Evanđelja po Marku.

Dođu u Betsaidu, dovedu mu slijepca pa ga zamole da ga se dotakne… Isus je još u 6,45 – dok je prisiljavao učenike da napuste mjesto prvog umnoženja kruha – istaknuo Betsaidu kao destinaciju prema kojoj im je poći. Betsaida je bila grad kojeg je podigao tetrarh Herod Filip (4. g. pr. Kr. – 34.g.) i nazvao ga Julija. No, postoji mogućnost da se ovdje ipak ne radi o tom gradu, bilo zbog eventualne evanđelistove pogreške bilo zbog vjerojatnosti da je i neko od obližnjih sela narod također nazivao istim imenom. U prilog ovomu mišljenju idu dva elementa. Prvo, Marko navodi da se događaj zbio u okolici sela jer Gospodin je slijepca izveo iz sela (8,23) da bi mu na koncu zgode naredio neka ne ulazi u selo (8,26). Drugo, ne bi bilo nemoguće da je evanđelist pod Betsaidom doista mislio na selo jer na hebrejskom jeziku to ima znači Kuća ribara, što bi moglo pristajati bilo kojemu selu u blizini jezera u kojemu su ljudi živjeli poglavito od ribarenja.

U uvodu smo istaknuli mnogostruke podudarnosti između ovog izvještaja o ozdravljenju slijepca s izvještajem o ozdravljenju gluhog mucavca (7,31-37). Kao i ondje (7,32), ovdje također zgoda počinje inicijativom neimenovanih ljudi koji se pred Isusom zauzimaju za slijepa čovjeka. Evanđelist identičnim riječima opisuje njihovu inicijativu (…kai pherousin auto, dovedu mu…kai parakalousin auton hina…, pa ga zamole da…). Kao i u nekoliko prethodnih zgoda, zagovaratelji vjeruju kako će za slijepčevo ozravljenje biti dovoljan samo Gospodinov dodir (usp. 5,21-31; 7,32). Ovakav stav vjere, koji uvelike podsjeća na vjeru četvorice koja su kroz krov pred Isusa spustila uzetoga (2,1-12), ovdje je dodatno potenciran općim uvjerenjem da je od svih bolesti najteže izliječiti sljepoću. Na taj način evanđelist čitatelju odmah na početku zgode sugerira da je Sin Božji – nakon tegobnih razgovora s farizejima (8,10-13) i u prethodnoj zgodi sa svojim učenicima (8,14-21) – konačno u sredini u kojoj će susresti ljude koji imaju vjere.

On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela, pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: “Vidiš li što?”… Kao i u drugim prigodama, Marko i ovdje rado naglašava tendenciju čuvanja mesijanske tajne navodeći kako Isus izvodi slijepca izvan sela (usp. 1,40-45; 7,32-36).

Terapeutski zahvat u potpunosti je podudaran s praksom koju su u ono vrijeme primjenjivali poznati iscjelitelji. Korištenje pljuvačke u Isusovu djelovanju evanđelist je zabilježio do sada samo u 7,33 prigodom izliječenja gluhog mucavca. Ondje nije navodio detalje nego je samo neodređeno konstatirao Isus pljunu. Ovdje imamo naznaku da je pljunuo slijepcu u oči, što je u skladu sa stavom rabinskog židovstva koje je visoko cijenilo pljuvačku kao lijek protiv bolesti očiju. Potom je položio ruke na nj, što je u više slučajeva do sada bio znak iscjeliteljskog zahvata (usp. 1,41; 5,23; 6,2.5; 7,32). Iako je primijenio složeniju proceduru negoli je običavao činiti, ovaj zahvat ipak neće jednostavno polučiti uspjeh.

Znak da će ovdje posrijedi drugačiji slučaj od prethodnih jest pitanje koje Gospodin postavlja slijepcu. Naime, po prvi puta Sin Božji pita čovjeka kojega liječi opaža li znakove ozdravljenja! Čitatelju koji ne obraća pažnju na kontekst i poveznice kojima je Marko povezao ovu zgodu s poglavljima koja prethode i koja slijede, moglo bi se nametnuti logično pitanje: ako iscjeliteljski zahvat nije uspio, znači li to da Isus – Krist i Sin Božji (1,1) – ipak nije svemoćan? U nastavku ove analize te u odjeljku u kojemu kontekstualiziramo ovaj odlomak, postat će razvidno da evanđelist nije kanio otvarati pitanje Isusove moći nego je na umu imao druge probleme; u njih je i preko ove zgode želio pružiti novi uvid.

Slijepac upilji pogled i reče: Opažam ljude; vidim nešto kao drveće…hodaju… Kao odgovor na Isusovo pitanje, ozdravljenik je poduzeo radnju izraženu grč. participom aorista anablepsas. Ovaj glagol može značiti pogledati gore (6,41; 7,34), zadobiti vid (10,51-52) ili ponovno postati sposoban vidjeti. Prva mogućnost je isključena jer ništa u tekstu ne upućuje na to da je ozdravljenik pogledao uvis. Oko druge se u literaturi vodila rasprava. Jedni smatraju da je bivši slijepac jednostavno počeo vidjeti, dok drugi smatraju da nije rođen slijep jer je ranije već upoznao vizualnu razliku izneđu ljudi i stabala – sada kada ponovno zadobiva vid u stanju ih je prepoznati i jasno imenovati. Iako se druga opcija doima razložnom, u konačnici ovaj odlomak kasnije ne dodaje nikakvih elemenata koji bi bili povezani s mogućnošću da je slijepac ranije imao vid. U konačnici na razini ovog teksta nema praktične razlike shvatimo li da je slijepac sada prvi puta počeo zadobivati vid, ili ga sada ponovno zadobiva.

Specifičnost ovog izvještaja leži u činjenici da je on prvi i jedini u Evanđelju po Marku u kojemu Isus za ozdravljenje treba primijeniti više terapeutskih postupaka. S obzirom na uvriježeno mišljenje o tome da je sljepoću praktično nemoguće izliječiti, izliječenje u dvije faze moglo bi se promatrati kao potvrda da se doista radi o iznimno zahtjevnom zahvatu. No, s obzirom da i prije i poslije ove zgode evanđelist izvještava o Isusovim učenicima koji ne vide i ne razumiju (8,18.21) i koji će na Petrova usta uskoro izreći ispovijest vjere koju također ne razumiju (8,27-33), čitatelj će stupnjeviti put do ispravnog gledanja kojim ide slijepac u ovom odlomku neizbježno povezati s mukotrpnim hodom učenika k njihovu prosvjetljenju. Za to postoji više literarno-teoloških razloga pa ćemo o tome više u sljedećem odjeljku. U svakom slučaju, činjenica da slijepac nije odjednom zadobio vid u potpunosti zahtijeva susljedni Isusov zahvat.

Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti… Kratkoća izričaja kojima Marko opisuje događanja u drugoj etapi za posljedicu ima dvostruko brže odvijanje terapeutskog zahvata. U njegovu nastavku, Gospodin ponovo dotiče sljepčeve oči te dotični napokon u potpunosti progleda. Čak s tri izraza evanđelist opisuje promjenu njegova stanja. Prvo konstatira dieblepsen, njegove oči se širom otvoriše; apekatestē, vid mu je obnovljen te, naposljetku, eneblepen, sve je jasno vidio. Po svoj prilici ova tri izraza odražavaju uvjerenje onoga vremena da bića koja gledaju to čine uz pomoć snopova svjetla koji izlaze iz njihovih očiju. Prvi je, dakle, izraz označio da nakon Isusova zahvata može snop svjetla krenuti iz ozdravljenikovih očiju – odnosno progledao je – i time je ozdravio pa na koncu svjetlom koje emitira može sve jasno vidjeti. Naposljetku, Marko dodaje još i izraz tēlaugōs čime daje do znanja da je nadaleko jasno vidio. Na taj način evanđelist je čitatelju dao do znanja da je zadobivanje vida bilo potpuno. Osim doslovnog značenja koje se odnose na jasno gledanje očima, pridjev tēlaugōs koji na ovom mjestu dolazi u obliku priloga, može se koristiti i u smislu jasnog intelektualnog shvaćanja.

Tada ga posla kući i reče mu: Ne ulazi u selo. Ova zgoda ima znatno drugačiji završetak od izvještaja o ozdravljenju gluhog mucavca (7,31-37) i mnogih drugih koji završavaju reakcijom nazočnih, slavljenjem i sl. Ovdje toga nema a nedostaje čak i naredba neka ozdravljenik nikome ništa ne kazuje (usp. 1,43-44). Isus mu naređuje samo neka ide kući a ne u selo, što će u nekom smislu barem za prvo vrijeme spriječiti širenje vijesti o događaju. Kasnije će odsutnost slijepca s njegovog uobičajenog mjesta na kojemu je prosio i njegovo samostalno kretanje selom ipak cijeloj lokalnoj zajednici javno obznaniti njegovo ozdravljenje. Specifičan završetak u kome izostaje govor o reakcijama na slijepčevo zadobivanje vida u povratku pažnju čitatelja nastoji zadržati na samom događaju. Time se sugerira da ovaj izvještaj nije govor o jednom od mnogih ozdravljenja nego ima dublje značenje.

II

Izvještaj o ozdravljenju slijepca iz Betsaide ima specifičnu ulogu u Markovu rasporedu evanđeoskoga pripovijedanja. Ona proizlazi kako iz samog njegova položaja, tako i iz višestrukih narativnih veza kojima je evanđelist ovu zgodu povezao s drugima. U prvom redu, ovaj odlomak stoji na samom završetku prvoga dijela Evanđelja po Marku (1,1 – 8,26). Ukoliko su se u prvom dijelu Evanđelja manifestirali višestruko neshvaćanje i neprihvaćanje Sina Božjega, komplicirano zadobivanje vida ozdravljenoga slijepca služi kao svojevrsni komentar na prijeđeni hod učenika u dosadašnjem tijeku naracije. Uz to, ova zgoda zatvara ciklus drugog umnoženja kruha (8,1-26), stoji u paru s izvještajem o ozdravljenju gluhog mucavca (7,31-37) te, s druge strane, predstavlja prvo izliječenje slijepca, koje će dobiti svoju dopunu u ozdravljenju slijepca Bartimeja, neposredno pred Isusov ulazak u Jeruzalem (10,46-52). Svaki od odsjeka u prvom dijelu Evanđelja po Marku završava opisom odbačenja: u prvom odsjeku Gospodina su odbacili farizeji i herodovci (3,1-6), u drugom njegovi Nazarećani (6,1-6a) a u trećem su učenici prikazani kao oni koji ne vide i ne shvaćaju (8,14-21). S obzirom da je njihovo neshvaćanje više puta do sada spominjano (usp. 6,52; 7,17-18) te da će se njime intenzivnije baviti prvi odsjek u drugom dijelu Evanđelja (8,27-52), izvještaj o vraćanju vida slijepcu ne može se promatrati izolirano. Poput slijepca koji je nakon Isusova zahvata počeo vidjeti iako ne sasvim jasno, učenici su također opisani kao oni koji ne vide (8,18), a kasnije će kroz Petrovu vjeroispovijest pokazati da ipak vide (8,27-29), ali još uvijek ne sasvim jasno.

Osim ovih podudarnosti na širem planu naracije Evanđelja po Marku, preciznija analiza povezanosti izvještaja o ozdravljenju slijepca iz Betsaide s njegovim kontekstom upućuje na veze koje ne bi trebalo zanemariti. Pripovijedajući zgodu s postupnim zadobivanjem vida slijepca iz Betsaide, evanđelist upotrebljava čak osam različitih izraza na devet mjesta na kojima govori o gledanju. Ovo obilje izraza – zapravo njihova redundantnost – podudara se s obiljem izraza kojima Isus kritizira manjak uvida tj. gledanja i shvaćanja svojih apostola u prethodnoj zgodi (8,14-21). Štoviše, osam Učiteljevih pitanja u odlomku koji prethodi podudarni su s osam izraza pomoću kojih se ovoj zgodi govori o vidu slijepca iz Betsaide. Za razliku od drugih zgoda izliječenja u kojima Isus daje naredbe, samo ovdje nakon zahvata postavlja pitanje vidiš li što? (8,23) koje se podudara s pitanjem o vidu njegovih apostola – oči imate, a ne vidite? (8,18).

Više je pokazatelja koji upućuju da je evanđelist Marko hotimično povezao ovaj izvještaj s prethodnim u kojemu Isus kori svoje učenike jer ne vide i ne shvaćaju stvarnost na duhovnoj razini (8,14-21). Sin Božji ih je izabrao za apostole (3,13-19) i kasnije poslao na misijsko putovanje (6,7-13), što govori o želji da se u toj mjeri približe njegovoj osobi da mogu aktivno sudjelovati u poslanju koje vrši. Iz toga proizlazi da ih vidi sposobnima za duhovno shvaćanje odnosno poniranje u dinamiku kraljevstva Božjega kojega bi trebali skupa s njim uprisutnjivati. No, njihovo ponašanje – na koje Učitelj reagira u osjetno kritičkom tonu u prethodnom izvještaju (8,14-21) – daju do znanja da su apostoli pali značajno ispod prihvatljive razine. Čitatelj dobiva dojam da se Isus oko njih uzalud trudio, baš kao što napori prigodom tretmana slijepca u ovog zgodi nisu odmah polučili željeni učinak. Kao što izostanak potpunog uspjeha pri vraćanju vida slijepcu ne znači da je iscrpio svu svoju moć, tako ni neuspjeh u formaciji apostola ne znači da za učenike nema nade i da im Učitelj neće pomoći da progledaju i dođu do ispravnog shvaćanja. Ako je vladalo uvjerenje da je najteže slijepcu otvoriti oči, očito nije lakše pripremiti apostole da se otvore otajstvu Kraljevstva i svjedoče ga pred ljudima. Štoviše, slijepac je u svojoj slobodi dopustio da bude liječen i nije iscjelitelju postavljao prepreke, a apostoli u svojoj slobodi nisu slijedili Isusovu riječ i djelovanje. No, kao što je slijepac iskusio da Isus nije odustao nakon nepotpunog uspjeha, tako i apostoli mogu računati na njegov ustrajan angažman oko njihova napretka sve do potpunog uspjeha. Stoga ono što je Sin Božji učinio za slijepca, na širem planu Evanđelja po Marku funkcionira kao najava onoga što će činiti za svoje učenike: posvetit će im se još intenzivnije. Kao konačni ishod najavljeno je njihovo „gledanje“: pri koncu evanđeoske naracije apostoli primaju najavu da će vidjeti uskrslog Gospodina (16,7).

Prve naznake novoga, iako još ne potpunoga „vida“ učenika, susrećemo već u sljedećoj zgodi (8,27-29). Tada će učenici na Petrova usta ispovijediti da Isus iz Nazareta jest Krist, Pomazanik Božji. No, već u susljednim recima postaje jasno da apostoli još uvijek ne „vide“ ispravno: ne prihvaćaju Gospodinovu najavu da ima biti osuđen, mučen, ubijen i uskrsnuti (8,31-33). Ne možemo ovdje isključiti niti možebitnu evanđelistovu nakanu da upozori čitatelja: kao što čovjek koji ne vidi jasno još nije izliječen ako mu se ljudi pričinjaju kao drveće, isto tako doći do spoznaje da Isus jest Krist, ali ga htjeti vidjeti bez patnje, muke i smrti isto tako znači na duhovnom planu ne vidjeti jasno i biti potreban daljnjeg čišćenja pogleda duha. U tom smislu Markova naracija obojena je obećanjem: ako je Sin Božji uspio polučiti promjenu i izliječiti slijepca, čitatelj je ohrabren neka čeka napredak apostola oko kojih je Isus zauzet od samoga početka Evanđelja po Marku (1,17). Zbog svega što je u njih do sada uložio, čitatelj ima sve razloge s nadom pratiti daljnji razvoj situacije na planu njihova duhovnog sazrijevanja. Ostaje nejasnim u kojoj su etapi apostoli zadobili potpuni vid na duhovnom planu – koncem prvog odsjeka u drugom dijelu Evanđelja (8,27-52), koncem evanđeoske naracije (16,8), ili će to biti tek o času paruzije (13,26)?

III

U prethodnom odlomku Isus je, navodeći riječi proroka Jeremije, pitao svoje učenike vide li svojim očima i čuju li svojim ušima (8,18; usp. Jer 5,21). Neprijemčivost apostola za objavu Isusa Krista koja se događa pred njima tako je dostigla vrhunac. No, evanđelist Marko dok piše o prvim povijesnim učenicima, pred očima ima i članove crkvene zajednice kojoj upućuje svoje retke. I prvi, povijesni učenici a i svi kasniji – pored svih razlika koje ih dijele – ipak stoje pred jednim zajedničkim izazovom: prepoznati Isusa pod prilikama kruha. Inače će njegovu prisutnost u stvarnosti biti skloni držati za utvaru (6,49). Život učenika suočava se s mnogim pitanjima i izazovima, no razumjeti ono o kruhovima i prepoznavati Gospodina prisutnog u stvarnosti, u braći, očito je od elementarne važnosti. Zbog toga je Isus s apostolima u prethodnoj zgodi vodio do sada najteži razgovor. Sada, nakon što je na vidjelo iznesen problem, kao poruku njima koji su u dubokoj krizi a i učenicima svih vremena koji kreću uhvatiti se u koštac s ovim sudbonosnim izazovom, evanđelist Marko izvještava o ozdravljenju slijepca iz Betsaide.

Događaj ozdravljenja ovog slijepca predstavljen je tako da u prvi plan – uz Isusovu iscjeliteljsku moć – stavlja postupni prijelaz od sljepoće k zadobivanju vida. To što se dogodilo na tjelesnoj razini slijepcu, na duhovnoj razini treba se dogoditi apostolima i učenicima svih vremena, svakoj kršćanskoj zajednici. Potreba da Gospodin treba dva puta zahvati u slijepe oči ukazuje da sljepoća može biti teži problem od istjerivanja čitave legije zloduha (usp. 5,1-20) ili uskrišenja mrtvaca (usp. 5,21-24.35-43). U povratku, učeniku je stavljena pred oči ozbiljnost situacije. Stoga pred pitanje koje je čuo slijepac vidiš li što (8,23), treba stati svaki učenik. Već se u prvim desetljećima kršćanstva pokazalo da nedostatak duhovnog vida, odnosno nerazabiranje Krista prisutnog pod prilikama kruha i u braći (1 Kor 11,28-29), dovodi do ozbiljnih poremećaja u životu crkvene zajednice. Vidjeti ljude, ali ne vidjeti u njima braću u kojoj je prisutan Uskrsli (usp. Dj 9,1-5), jest stadij koji se podudara sa slijepčevim odgovorom da vidi ljude, nešto kao drveće (Mk 8,24), što će se promijeniti kada bude potpuno progledao i mogao sve jasno na daleko vidjeti (8,25). Bez ovog prosvjetljenja učenik – i povijesni a i učenik svih vremena – neće moći stati pred zahtjeve drugoga dijela Evanđelja po Marku. Ondje će Isus govoriti o križevnom putu prema slavi. To je put koji je i pred Sinom Čovječjim i pred svakim njegovim učenikom – onaj tko ne uzme svoga križa i ne ide za njim nije ga dostojan (8,31-38).

Vidiš li što? Razabirem li Krista u lomljenju kruha, u braći – razabirem li Tijela (1 Kor 11,29)? Umorno kršćanstvo, beznađe, nedostatak radosti i međusobne ljubavi – sve su to pokazatelji da malo vidimo, jako malo razabiremo. Možda nešto vidimo, ali to je puno puta slično ovom slijepcu koji ljude zamjenjuje za drveće. Ne vidimo ih u njihovu dostojanstvu djeteta Božjega nego ih vidimo kao stvari, pojave, objekte ovih ili onih akcija, mjera itd. Vidimo ih i kao konkurente, takmace s kojima trebamo izići na kraj… Umjesto da su bića koja nose prisutnost Božju, jer na njegovu su sliku, mi naginjemo onoj čovjek je čovjeku vuk i zato se borimo jedni protiv drugih. Jer ako u njima ne vidimo ljude, onda možemo njima raspolagati, služiti se njima, iskoristiti ih ovako ili onako, gospodariti nad njima… Sve su to znakovi da je potrebno prosvjetljenje, da nam s očiju Isus treba skinuti taloge moći i zakona da bismo mogli gledati i hoditi u duhu njegova siromaštva i slobode. Jer bez toga duha nemoguće je prihvatiti svoj križ i nositi ga. Nemoguće je ljubiti druge.

Koliko god teškom doživjeli osobnu ili situaciju svoje zajednice, iskustvo slijepca iz Betsaide koje je imao s Isusom uči nas da imamo razloga za optimizam. Jer Gospodin je onaj koji daje život i oslobađa od svega što život sputava. Stoga bi nova razina sljepoće bila ne uočiti Božje bilo vidljivo bilo skriveno djelovanje na promociji života i svega onoga što je dobro. Istina je, i na crkvenom i na društvenom planu događaju se mnoge pojave i procesi. Nisu sve istoznačne. Ne može se uz sve njih staviti pozitivan predznak. Mnoge su u sebi dvo- ili višeznačne. Mnoge negativne će po logici naknadne pameti tek nakon određenog vremena pružiti iskustvo iz kojega će ljudi izvući zaključke o pogreškama. Sve to, „obogaćeno“ strepnjom zbog nedostatka pouzdanih orijentira za sigurno prosuđivanje i djelovanje, može u čovjeku buditi sklonost strahu i pesimizmu. No, ne odgovara li takav zaključni stav više rezultatu prve etape izliječenja slijepca iz Betsaide, nego onoj konačnoj u kojoj vidi sve jasno i nadaleko. Iako ne možemo zanijekati da u našoj stvarnost djeluje zlo, isto je tako istina da djeluje i Gospodin Samo je potrebno pročistiti vid da bi se moglo pratiti njegove korake, djela koja čini u naše dane.

Ako je vraćanje vida slijepcu u Isusovo vrijeme smatrano najtežim čudom, onda je zadobivanje duhovnog vida, odnosno prosvjetljenja, najljepše od svih čuda. Jer on je svjetlo svijeta (Iv 8,12) i u naš svijet unosi Boga. Početi ga motriti, upijati njegovu svjetlost jest najljepše što se čovjeku može dogoditi. No, ova zgoda o ozdravljenju slijepca – jer je povezana s pitanjem duhovnog vida učenika – govori o Božjem naporu potrebnom za ovo čudo. Na prvi pogled može zvučati čudno, ali Sveto pismo nam i o tome govori. Stvoritelj je gotovo samo u jednom poglavlju stvorio svijet (Post 1,1 – 2,4a), ali mu je trebalo četrnaest poglavlja da oslobodi izraelski narod iz Egipta (Izl 2 – 14); kolika će tek poglavlja, dani, godine i vjekovi napora biti potrebni da od tog naroda načini svoj narod? Isus je smirio oluju na jezeru jenom riječju (4,39), jednom riječju uskrisio Jairovu kćerku (5,41-42), ali sa sljepoćom nije išlo jednostavno. Ni s ovom slijepca iz Betsaide, a pogotovo ne s duhovnom sljepoćom apostola (8,18) koja neće završiti do samoga konca evanđeoske naracije. Iz svega što smo susreli razmatrajući ovu zgodu, stoga proizlaze dva bitna poučka. U duhovnom životu, umjesto bavljenja s bezbroj tema i poduhvata, treba se poglavito usredotočiti na pitanje tvrdoće srca (8,17) jer dok se s njom ne raščisti, nemoguć je stvarni napredak na bilo kojem području hoda s Bogom. O tome jasno govori hod Isusovih apostola kroz odsjek o kruhovima. Drugi poučak poziva pouzdati se prije svega u Gospodina, u njegovo djelovanje koje se događa kada se učenik otvori čudu oslobođenja kruha u ozračju njegova dijeljenja s braćom i sestrama. To je pothvat u kojem se stvar ne rješava pomoću učenikove dobre volje, a pogotovo ne nekom jakom voljom punom sebe. Bolan je to proces u kome učenik, prepuštajući se Božjemu vodstvu, proživljava korake oslobođenja, ali istovremeno osjeća da je još uvijek rob (usp. Iv 9,39ss).

***

Samo jedno upozorenje, Gospodine!

Bolesnik sam, posebne vrste…imaj strpljenja.

Možda sam ti u stanju reći da vidim sasvim dobro, ali samo zbog toga što nemam pojma o tome što znači jasno vidjeti. Miješam konfuziju i sklad. Dopuštam da me se dojmi ono što svjetluca, ono što blista…kao da sam dijete, neiskusan.

Ne oslanjaj se na ono što ti ja govorim da bi sagledao moj položaj.

Bolje je da budemo sigurni, Gospodine.

Ne osjećam da sam u stanju prosuditi kakvoću moga vida.

Tako ću pitanje, ako dopustiš, postaviti ja tebi. Možda ću ti ga ponoviti više puta.

Da, ovaj puta će bolesnik upitati liječnika o stanju svoga zdravlja:

kako sam? Jesam li doista dobro?

Štoviše:

osjećam li se dobro?

Ti mi reci vidim li ispravno. Funkcionira li moj vid.