U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.

Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«         (Lk 1,39-45)

Advent je na vrhuncu.

Sin Božji je tu…

Elizabeti je čedo zaigralo u utrobi na Marijin pozdrav.

Kakav je to bio pozdrav?

U to vrijeme svi su se pozdravljali „mir s tobom“, „mir s vama“.

Nema razloga sumnjati da je i Marija tako oslovila Elizabetu.

Isti pozdrav kao toliki drugi.

A opet nije isti.

Svi drugi kad su ga izgovarali, izricali su želju, molitvu – nek’ si obaren svakim dobrom. Jer mir je u Svetom pismu ukupnost svih dobara.

Marijin „mir s tobom“ nije bio želja a ni molitva.

Njezin pozdrav ne govori o miru kojeg nema.

Njezine riječi kažu: sad i ovdje Mir je s tobom, Elizabeta!

Jer On je Mir naš!

Pred vratima Marijine slobode Bog je stajao i čekao. I pustila Ga je u svoj život, u naš svijet. U našu povijest.

Kroz nju nam Božja prisutnost dolazi neizrecivo blizu.

Elizabeta je to prva osjetila.

Tada je počelo. A traje i danas.

On je s nama u sve dane do svršetka svijeta…

Isus je u Mariji bio prisutan kao dijete u majci.

U nama je prisutan po pomazanju Duhom Svetim u krštenju, prisutan po primanju sv. Euharistije.

I nas Bog vidi kao nositelje neizrecive blizine Njegove prisutnosti.

Ako je ne zamjećujemo, to nije zato što Bog nije prisutan nego zato što mi nismo prisutni. Naše su misli u našim brigama, željama, ambicijama, strahovima…

No, kad bismo znali ušutjeti, kad bismo odlučili osloboditi prostor da i u nama Isus može slobodno postojati i iz nas djelovati – i u našim pohodima i susretima s drugima događalo bi se nešto od ovoga što čitamo u ovom evanđeoskom odlomku.

Jedina brana, jedina prepreka koja priječi ovakva iskustva smo mi sami. Gospodin neće protiv naše slobode.

Čeka da Ga tražimo, da čeznemo za Njegovom blizinom, da mu pravimo mjesta u sebi, u našemu životu, u radnom i slobodnom vremenu… Želi da s Njim ozbiljno računamo i stoga mu oslobađamo prostor.

Da Ga nosimo sobom.

Kao Marija Isusa.

Da smo pred Njim neznatni jer On je Bog naš!

Da mu otvorimo svoj život, svoje pohode i susrete… kao Marija.

Da, čudo adventa – tog čudesnog Božjeg dolaska – nije iščezlo Njegovim rođenjem od Marije.

Svaki dan mi dolaziš, Božansko Dijete…svakog časa stojiš i kucaš na vratima moje slobode…želiš ući i blagovati sa mnom.

Zato nam je Marija Majka vjere, učiteljica hoda s Bogom. Mi teologiju znamo bolje od nje, ali… Najteži nauk – kako svoj život otvoriti, predati ga i dijeliti s Bogom – to nas ne može nitko bolje učiti od nje.

Da misterij bude veći, ona to čini gotovo bez riječi. Nauk bez riječi – čudo! Eto božićnog dara što nam ga ona priprema!

Božić nisu običaji. Marija ga nije slavila kao običaj. Njezin Božić bio je njezin život posve otvoren Bogu… I On u nj ulazi. U nj se smješta kao u najudobnije jaslice. Ona Ga osluškuje, nosi i sve s Njim dijeli. To je njezin novi život.

Bog svuda oko mene, Bog koji čeka moju slobodu – moj „neka mi bude“. Eto božićnog otajstva za mene i za tebe… Jesam li ikada slavio takvo božićno slavlje? Božić kao dodir Božjeg života…nakon čega ništa više nije isto. Božić koji se iz običaja prelijeva u život…moj i tvoj…