₁₄A zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. ₁₅Nato ih Isus opomenu: “Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!” ₁₅Oni, zamišljeni, među sobom govorahu: “Kruha nemamo.”

₁₇Zamijetio to Isus pa im reče: “Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto?

        ₁₈Oči imate, a ne vidite;

            uši imate, a ne čujete?

Zar se ne sjećate? ₁₉Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko punih košara ulomaka odnijeste?” Kažu mu: “Dvanaest.” ₂₀“A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko punih košara ulomaka odnijeste?” Odgovore: “Sedam.” ₂₁ A on će njima: “I još ne razumijete?”

I

Nakon rasprave s farizejima o znaku s neba u prethodnom odlomku (8,10-13), Isus s učenicima posljednji puta tijekom evanđeoskoga pripovijedanja odlučuje prijeći na drugu stranu Galilejskog jezera. Kao i prigodom prethodna dva (4,35-41; 6,45-52), i prigodom ovog prelaska s njima vodi značajan razgovor. Nekoliko do sada neriješenih pitanja, koja su se provlačila kroz prethodna poglavlja, u ovom odlomku izbijaju u krupni plan i dobijaju svoj epilog.

Evanđelist Marko materijal za ovaj odlomak po svoj prilici preuzeo je iz ranijih predaja, dodao mu svoje tipične naglaske (problem gledanja, slušanja, shvaćanja, otvrdlog srca itd.) da bi mu – u skladu s vlastitim potrebama – dao konačni ton poučne zgode.

A zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi… Već prvom, uvodnom rečenicom evanđelist Marko pažljivom čitatelju daje do znanja o kakvom će se problemu ovdje raditi i u kojem pravcu se nalazi njegovo rješenje. Činjenica da su Isus i učenici sobom na lađu ponijeli samo jedan kruh (8,14) kao i da će ih zbog toga obuzeti zabrinutost, o čemu se govori dva retka kasnije (usp. 8,16), jasno podsjeća na dva prethodna događaja kada su događaji počinjali također nedostatnom količinom raspoloživa kruha. Naime, povod za oba umnoženja kruha bile su upravo neprilike uzrokovane nesrazmjernom količinom kruha koje su bile na raspolaganju za hranjenje mnoštva ljudi u pustom kraju (u 6,30-44 imali su pet kruhova i dvije ribe za mnoštvo u kojemu je bilo pet tisuća muškaraca, a u 8,1-9 raspolagali su sa sedam kruhova i malo ribica na četiri tisuće ljudi). Sada se u lađi po treći puta događa situacija u kojoj nedostaje kruha jer jedan kojeg su imali po iskustvenoj procjeni apostola nije bio dovoljan za Isusa i njih dvanaestoricu. Bi li se učenici, nakon svega što su iskusili, po treći puta u relativno kratkom vremenu trebali dati u brigu zbog nedovoljno raspoloživoga kruha? Ne bi li jedan kruh mogao ponovo postati polaznom točkom za novo iskustvo Božjega zahvata?

Nato ih Isus opomenu: Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova… Isus je, očito, pratio njihova razmišljanja nad kruhom i odlučuje progovoriti im. Međutim, njegov govor o kruhu ne ostaje na doslovnoj razini tj. nije izravno usmjeren na samo jedan kruh poradi kojega su se zabrinuli učenici (8,16). Gospodin će otvoriti raspravu u vezi s kruhom, ali na drugoj razini. U ovom retku svoje učenike upozorava na kvasac farizejski i kvasac Herodov.

Za razliku od Marka, drugi sinoptici tumače ovaj na prvi pogled zagonetni izraz pa je korisno pogledati što oni kažu. Evanđelist Matej govori o kvascu farizejskom i saducejskom (Mt 16,6) te na koncu zgode tumači da je Isus govorio o nauku farizeja i saduceja (Mt 16,12); kod Luke, naprotiv, Gospodin nakon što je spomenuo kvasac farizejski odmah sâm tumači da je mislio na licemjerje farizeja (Lk 12,1). U kontekstu Evanđelja po Marku možemo poći još nekoliko koraka dalje u preciziranju ovog izričaja. Poradi neposredne blizine s tek završenim susretom s farizejima (8,10-13), govor o kvascu farizejskom neizbježno priziva njihov stav kojeg su tom prilikom ispoljili. Linija koju su farizeji zastupali od najranijih faza Isusova javnog djelovanja – očitovana u odluci da ga ubiju (3,6) i optužbom da pomoću poglavice đavolskoga izgoni đavle (3,22) – u tek minulom razgovoru dovedena je do vrhunca: ni nakon svih Isusovih djela, oni u njima ne nalaze nikakvu naznaku odnosa s Bogom te su zatražili znak s neba. Dok im govori neka se čuvaju kvasca farizejskoga, Sin Božji svoje učenike zapravo upozorava da bi i oni mogli podleći kušnji kojoj su podlegli i farizeji. Iz ovoga je razvidno da liniju njihove problematične vjere i shvaćanja Učitelj još uvijek ne vidi dovoljno uznapredovalom. Naprotiv, smatra kako ni njegovi najbliži poput farizeja još uvijek ne dohvaćaju ono bitno u njegovoj pojavi i djelovanju.

Kvasac Herodov u svom blažem obliku može se odnositi na kraljevu ovisnost o raznim površnim mišljenjima o Isusu, zbog čega nije izgradio svoj vlastiti stav (usp. 6,14-16). Herodovci, kao oni koji su bliži vlasti, pri odluci da se Gospodina ubije (3,6), očituju sklonost pribjegavanju nasilju za kojega pretpostavljajuju da će ostati nekažnjeno. To će kasnije potvrditi kralj Herod kada bude dao pogubiti Ivana Krstitelja, Isusova preteču (6,17-29). Uz to, ne može se isključiti ni mogućnost da Gospodin ovdje smjera na stav koji je zajednički farizejima i Herodu a motiviran je nacionalističkim aspiracijama. Kroz dosadašnjih tijek javnog djelovanja Sina Božjega postalo je jasno da ih ne namjerava zadovoljiti; poradi toga ga – i tu je moguća nit podudarnosti farizeja i herodovaca – odbijaju prihvatiti kao Izraelova Mesiju.

Upozorenje neka se klone takvih stavova dodatno je podvučena inzistiranjem da se klone kvasca. Naime, Izraelci nisu blagovali kvasac tijekom izlaska iz Egipta (usp. Izl 12.1-20.37-39; 13,3-10) i stoga kasnije tijekom slavljenja Pashe (usp. Pnz 16,1-8). Zbog toga je odsustvo kvasca motiv koji priziva napuštanje starog rasporeda te iskorak u slobodu. U ovom kontekstu Gospodin poziva svoje učenike neka se ne uzdaju u institucije, u mišljenje suvremenika, u snagu moći korištene bilo na legalan ili nelegalan način, nego neka budu spremni prihvatiti Božju inicijativu oslobođenja koja je već zaživjela prodorom kraljevstva Božjega u našu povijest (1,14-15). Bilo stari mentalitet, bilo oslanjanje na postojeće institucije ili moć nisu adekvatni stavovi kada se radi o raspoloživosti za primanje i slijeđenje Božjeg zahvata koji je već sada u tijeku – novo vino trebi ići u nove mješine (usp. 2,22)

Oni, zamišljeni, među sobom govorahu: Kruha nemamo… F. J. Moloney primjećuje: učenici su olako prešli preko Isusova upozorenja o kvascu farizejskom i kvascu Herodovom. Ukoliko se – kao što smo maločas vidjeli – kvasac farizejski odnosi na neprihvaćanje Isusove osobe i djelovanja, učenici prelaze preko crvene linije koju im je Učitelj naznačio. Da njihov prijestup nije slučajna omaška te da ih je Gospodin s ozbiljnim razlogom upozorio, vidi se iz sadržaja onoga što govore. Oni su zamišljeni nad spoznajom da sa sobom na lađi imaju samo jedan kruh. Očigledno je da u njihovu pamćenju ne strše kao događaji od izuzetnog značenja dva čudesna umnoženja kruha koji su također počeli spoznajom nedostatka kruha (6,37-38; 8,4-5). Njihova vjera, dakle, ne prebire po iskustvu i ne hrani se pamćenjem; nemaju razvijenu memoria fidei – pamćenje vjere, odnosno njihova vjera ne živi od pamćenja proživljenog iskustva. Izrael kao narod Božji, naprotiv, svoju vjeru hranio je razmatranjem prijeđenog hoda s Bogom. Isusovi apostoli poradi neukorijenjenosti svoje vjere neće biti u stanju skupiti u jednu sliku ono što su iskusili od identiteta i djelovanja Sina Božjega. I neće moći iz toga izvući zaključke kakve bi trebali izvući. Iz svega proizlazi da su u velikoj opasnosti promašiti, ne ostvariti se kao apostoli koji su izabrani biti s Isusom te da ih šalje propovijedati i izgoniti đavle (3,14-15). Trebali bi postati svjedoci kraljevstva Božjega prisutnog u Isusu, ali mu se nisu otvorili i ne shvaćaju temeljne stvari! U pitanje je došla misija za koju ih Gospodin priprema. Stoga neće izostati njegova reakcija. U tom svjetlu treba promatrati njegov energičan nastup u sljedećim recima.

Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto… Isus počinje niz od čak osam pitanja što će ih zaredom postaviti svojim apostolima. Po tome je ovo jedinstvena sekvenca u Evanđelju po Marku. Ponajprije ih pita zbog čega su zamišljeni nad činjenicom da imaju samo jedan kruh? Njegovo pitanje otkriva dvije stvari. Prvo, uočio je neposluh jer umjesto da razmišljaju od njegovu upozorenju na kvasac farizejski i kvasac Herodov (8,15), oni su se koncentrirali na ono što je manje bitno. Drugo, izbor teme kojoj posvećuju svoju pažnju otkriva još teži promašaj negoli je odbijanje da razmišljaju nad porukom o kvascu. Naime, zamišljenost nad činjenicom da posjeduju samo jedan kruh otkriva da nisu razumjeli suštinu dva čudesna umnoženja kruha kojima su nazočili (6,30-44; 8,1-9). Poradi ove spoznaje, koja je i samom Sinu Božjemu očito bila neprihvatljiva, njegov nastup u nastavku poprima neuobičajen tijek. Stoga je ovaj drugi dio odlomka u potpunosti obilježen Gospodinovim pitanjima. Ona su daleko od znatiželje ili traganja za neutralnim činjenicama. Iz njih je jasno da se Učitelj ne može pomiriti s duhovnim postignućem svojih učenika. Stoga, dok postavlja pitanja, obraća im se obraća u izvanredno kritičkom tonu.

S druge strane, ovdje treba biti pažljiv i uočiti bitne nijanse koje komunicira grčki izvornik. Iako Gospodin uz učenike – doduše na upitni način – veže osobine kojima se odlikuju oni vani (koji ne razumiju, 4,11-12); usp. 6,52; 7,12) ili tvrdoću srca (koji su pokazali farizeji i herodovci neposredno pred odluku da Isusa ubiju, usp. 3,1-6), ovdje ipak nije riječ o tome da bi odustao od apostola koje je sebi izabrao. Naime, Isusova pitanja počinju grč. upitnom česticom ou koja naznačuje da od njih očekuje pozitivan odgovor (8,17.18.21). Ali za sada ga oni još uvijek ne mogu dati.

Oči imate, a ne vidite; uši imate, a ne čujete? Zar se ne sjećate … Na način pitanja apostolima stavlja pred oči riječi proroka Jeremije 5,21 (usp. Ez 12,2). Ako je apostolimo srce stvrdnuto, to će za posljedicu imati da ono što čuju ili vide ne može u njihovoj nutrini ostaviti dostojnog traga. Jer srce koje nije otvrdnulo – nakon što oči i uši zapaze Božje djelovanje – prikupljat će i pamtiti sve bitne elemente proživljenog iskustva i čuvati ih kao najveću dragocjenost jer mu govore o blizini Svevišnjega i njegovoj naklonosti. Naprotiv, ako je srce otvrdnulo, uzalud će oči gledati ili uši slušati Božje izravno djelovanje jer srcu ono nije važno. Ono se neće nad primljenim spoznajama zadržati, neće nad njima razmatrati i izvući odgovarajuće zaključke. Poradi toga što ni apostoli nisu prispjeli adekvatnim zaključcima, Isus ih pitanjem suočava s mogućnošću da i sami budu svrstani uz bok naroda ludog i nerazumnog, kako prorok u drugom dijelu retka (Jer 5,21a) kvalificira narod koji oči ima a ne vidi, uši ima a ne čuje. Apostoli trebaju ozbiljno razmisliti u kojoj mjeri i sami pripadaju ovom naraštaju, na čiji negativni karakter je Isus aludirao kada je s njim poistovjetio farizeje u prethodnoj zgodi (8,12c).

Potom ih pita: zar se ne sjećate? Sjećati se već je u Staromu zavjetu shvaćano preduvjetom vjere jer Izraelci su trebali pamtiti i prepričavati Božja djela kako bi o njima razmišljali i tako rasli u njegovoj spoznaji (usp. Izl 13,3-10; 17,14; Br 15,39-40; Pnz 8,2-3 itd). Jasno je da pamćenje mnoštva pojedinosti o pojedinom događaju, ali bez izvlačenja dublje poruke, neće dati odgovarajući učinak. Upravo na to aludira Isus ovim pitanjem. Sljedeći reci pokazat će da se apostoli sjećaju pojedinosti o dva umnoženja kruha kojima su svjedočili (Mk 6,30-44; (8,1-9). S obzirom da temeljem toga sjećanja nisu stigli do dubljeg shvaćanja (8,21), očito je da nešto s njihovim srcem nije u redu. Jer ono je trebalo prebirati po sjećanjima (usp. Lk 2,19) te, izvlačeći zaključke, otvoriti se novoj stvarnosti Božjeg djelovanja u Isusu iz Nazareta. Upravo će taj suptilni moment Gospodin prizvati u krupni plan sljedećim pitanjima.

Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća…sedam na četiri tisuće… koliko punih košara ulomaka odnijeste… Nastavljajući niz, Isus u šestom i sedmom pitanju svoje učenike pita o onome što su doživjeli tijekom dva umnoženja kruha. Stoga su ova dva pitanja identično formulirana, a jedino što varira među njima jest broj kruhova koji je podijeljen na različit broj ljudi.

Imaju li navedeni brojevi ovdje simboličnu vrijednost? Predstavili smo ih u njihovoj simboličnoj vrijednosti kada smo komentirali prvo i drugo umnoženje kruha (6,30-44; 8,1-9). Stoga neki komentatori smatraju da i u ovom odlomku zadržavaju simboličko značenje, dok drugi odriču bilo kakav temelj za tu mogućnost. S obzirom da nije razvidno u kojem bi smjeru Marko u ovom odlomku (kao ni u kasnijem razvoju naracije) koristio eventualnu simboličku vrijednost ovih brojeva, smatramo uputnim držati ih brojčanim informacijama o dva umnoženja kruha o kojima Isus ispituje apostole. Ako su spomenuti brojevi prigodom umnoženja kruha na simboličan način označavali sastav mnoštva koje je pribivalo pojedinom umnoženju (12 – izraelski narod; 7 – poganski narodi), ovdje njihovim navođenjem apostoli svome Učitelju pokazuju da se sjećaju tih događaja. Druge konotacije ovdje nisu jasno zasvjedočene.

Na oba Isusova pitanja učenici pružaju točan odgovor. Iz toga se može zaključiti da su bili potpuno svjesni svih bitnih momenata prigodom oba umnoženja kruha. Korektno su zapamtili koliko je kruhova ušlo u umnoženje, na koji broj ljudi su potom podijeljeni i koliko su preostalih ulomaka prikupili. Na taj način potvrdno su odgovorili na Isusovo peto pitanje zar se ne sjećate? (8,18c). No, upravo činjenica da se sjećaju pojedinosti, temelj je problema u kome se nalaze: sjećaju se, ali ne shvaćaju u pravom svjetlu ono što gledaju. Stoga za njih još uvijek vrijede prorokove riječi kojima ih Isus opisuje: oči imate a ne vidite (Jer 5,21; Mk 8,18a).

A on će njima: I još ne razumijete… Posljednje Isusovo pitanje ponavlja dio drugog pitanja (8,17c). Pri tom je izostavljen grč. glagol noeō,  shvatiti a ovdje se ponavlja glagol syniēmi, razumjeti. Gospodin, dakle, po drugi puta pita svoje apostole je li još ne razumiju? U ovom pitanju uočljiva su dva naglaska. Prvo, unatoč svemu što su vidjeli – a i korektno zapamtili, što se vidjelo iz njihovih odgovora (8,19-20) – ipak ne shvaćaju dubinu stvari, što Učitelj otvoreno i jasno konstatira. Drugo, prva riječ u njegovu pitanju jest još (grč. oupō, ne još): dakle, Sin Božji razlikuje sadašnji period u kojemu učenici još ne shvaćaju od časa kada će konačno shvaćati. U tom smislu, iako se može shvatiti kao kritika, ovo posljednje pitanje ujedno je izraz nade: učenici za sada ne razumiju, ali to neće ostati zauvijek tako.

Što su trebali razumjeti? Na temelju svega što su iskusili i točno upamtili, trebala bi im biti jasna veza između Isusovih moćnih djela i nastupa kraljevstva Božjega koje je najavio odmah na početku svog djelovanja (1,14-15). Svaki doživljeni događaj trebao je u njima podizati uvjerenje da se u Isusovoj osobi i djelima uprisutnjuje Kraljevstvo – dakle, Isus je Izraelov Mesija, Pomazanik.  Štoviše, ona djela koja može činiti samo Bog – opraštanje grijeha (2,1-12) te vladanje morem (4,35-41; 6,47-52) – trebali su doživjeti u njihovu epifanijskom naboju i sukladno tome, pa makar i bojažljivo ići prema delikatnom pitanju: ne nastupa li Isus božanskim autoritetom? Oni su, naprotiv, u pronicanju suštine  onoga što se događa davno zastali: zabrinutost nad posjedovanjem samo jednog kruha pokazuje da su zaostali svakako u fazi prije umnoženja kruha.

II

Ovaj nam odlomak na specfičan, markovski način ponavlja motive koji su obilježili završetke prethodnih odsjeka. U posljednjem odlomku prvog odsjeka (3,1-6) Isus je ražalošćen tvrdoćom srca koju prema njemu ispoljavaju predstavnci religiozne elite (3,5). Pri završetku drugog odsjeka (3,7 – 6,6a), prigodom posjeta Nazaretu (6,1-6a), njegovi ga ne prihvaćaju te se čudio njihovoj nevjeri (6,6a). Ovdje, pri završetku trećeg odsjeka (6,6b – 8,26), Sin Božji suočen je opet s tvrdoćom srca i neshvaćanjem, ovaj puta čak i vlastitih učenika. Dosadašnji tijek Evanđelja po Marku, naročito prigodom tri plovidbe u lađi, očitovao je silaznu putanju vjere njegovih učenika. Po utišanju oluje, Gospodin konstatira da nemaju vjere, a oni se pitaju tko li je ovaj (4,40-41). Nakon prvog umnoženja kruha, tijekom plovidbe lađom, ne prepoznaju Isusa jer ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto (6,52). Ova, treća zgoda u lađi, ponovo u krupni plan stavlja tvrdoću srca i neshvaćanje učenika. Nakon nje motiv lađe iščezava, a Isus će se u sljedećoj etapi evanđeoske naracije (Mk 8,27 – 10,52) više baviti svojim izabranicima. Njegova moćna djela, umjesto da su ih potpomogla u shvaćanju njegova identiteta, postaju otegotna okolnost koja pojačava negativnu kvalifikaciju njihova učeničkog stava – ni sve što su vidjeli i čuli nije moglo pokrenuti njihovo otvrdnulo srce.

Ovakav razvoj situacije posebice je dramatičan ako se ima u vidu da je Gospodin izabranoj dvanaestorici učenika posvetio posebnu pažnju. Nakon što ih je pozvao (1,16-20) i postavio za apostole (3,13-19), prvi značajan gest u njihovu korist kojeg nam bilježi evanđelist Marko jest pažnja koju im poklanja u kontekstu govora u prispodobama – Isus ih tumači samo njima (4,10-20.21-25.33-34; 7,17-23). Oni su mu najbliži suradnici prigodom dva čudesna hranjenja mnoštva u pustom kraju (6,35-44; 8,1-9). Samo oni su imali prigodu iskusiti kako zapovijeda vjetrom i uzburkanim valovljem (4,35-41) kako hodi po vodi uz epifanijski Ja sam (6,45-52). Osam pitanja koje im upravlja u ovoj zgodi također su izraz posebne brige koju im Isus posvećuje. Iz cjeline ovih postupaka je jasno kako mu je posebice važno da prije svih drugih upravo oni razumiju stvari. Međutim, već prigodom slušanja prispodoba pokazuju nerazumijevanje (4,13), a ono se nastavlja za noćnog susreta na lađi (6,52), u kontekstu rasprave o čistom i nečistom (7,17-18) da bi kulminiralo u ovoj zgodi nakon drugog umnoženja kruhova (8,14-21). Za razliku od neshvaćanja prispodoba, nerazumijevanje dva čudesna umnoženja kruha i hranjenja mnoštva u pustinji ima posebno tešku kvalifikaciju. Naime, to su jedina dva Isusova djela o kojima se u evanđelju po Marku naknadno vodi rasprava. To znači da im je posvećeno više pažnje negoli drugim djelima jer su od iznimne važnosti. Ona su posebna i po tome što ovdje Sin Božji ne zahvaća jednog pojedinca ili više njih nego iskazuje brigu za cio narod i kao takve su ključna za razumijevanje njegova stava prema Izraelu te svim drugim narodima. Koliko mu je bilo bitno njihovo razumijevanje stvari, vidi se i po tome što će ih sljedeće pitanje koje će im uputiti biti opet usmjereno na razumijevanje: tko sam ja (8,27.29)? Dakle, pitanje koje su postavili sami apostoli (tko je ovaj, 4,41) još uvijek stoji poput uključena alarma i čeka na prikladan odgovor. I sami apostoli su to osjećali, a i Gospodin. Kao pokazatelj svojeg neshvaćanja, nakon svih iskustava koja su proživjeli učenici su sada zabrinuti nad činjenicom da sa sobom imaju samo jedan kruh (8,14). Ovakav stav jasan je pokazatelj da su još uvijek u fazi neshvaćanja, još uvijek zatvoreni za ono što Isus čini pred njima i za njih. Koncizan i živopisan – a stoga i dramatičan stil kojim evanđelist Marko iznosi ove događaje – čitatelju daje uvid u dramu koju proživljava Sin Božji. Unatoč posvećenosti svojem poslanju i moćnim djelima koja otkrivaju njegov identitet, nemoćan je pred slobodom u kojoj se pojedini promatrači – a među njima i njegovi izabranici – mogu zatvoriti ili samo djelomično otvoriti za ono što on čini i što jest.

Koliko god na jednoj strani Isusovi apostoli po tvrdoći srca bili usporedivi s farizejima i drugom religioznom elitom, na drugoj strani oni nisu neprijateljski raspoloženi. Činjenica da se Gospodin trudi oko njih znači da njihov grijeh nije neoprostiv, kao što jest grijeh protiv Duha Svetoga kojega čine pripadnici religiozne elite (3,28-30). Iako ne razumiju značenje silnih djela koja čini njihov Učitelj, načelno smatraju da su od Boga. Stoga njihove oči mogu i trebaju biti otvorene, za razliku od pripadnika religiozne elite koji svojim kategoričnim stavom spriječavaju da Isus zahvati u njihov život. Iako učenici svojim neshvaćanjem i tvrdoćom srca pokazuju bliskost s kvascem farizejskim i kvascem Herodovim (8,15), njihova sljepoća odnosno neshvaćanje nisu trajni. Nakon etape u kojoj još nisu vidjeli, čuli i shvaćali (8,17-18.21), nastupit će etapa u kojoj će shvaćati a najavljena je dvama izvještajima o ozdravljenju slijepaca (7,31-37; 8,22-26). Iz toga razloga su Isusova pitanja izrečena u ovom razgovoru usmjerena k osvjetljavanju njihove situacije, a ne k osudi. Glavni naglasak zapretan je između redaka i nije otvoreno iznesen. Gospodinova pitanja na obziran a ipak energičan način potiču učenike neka ne odustanu – neka ustrajno produbljuju pitanje koje ih je već ranije zaokupilo: tko li je ovaj (4,41)? Tko je ovaj koji izgoni zloduhe, liječi, utišava oluju i hodi po moru, čudesno hrani mnoštvo u pustinji..? Nije li Isus iz Nazareta zapravo Krist i Sin Božji (usp. Mk 1,1)?

F. J. Moloney ovaj izvještaj čita u širem kontekstu, kako Evanđelja po Marku tako i u kontekstu zbivanja u ranoj Crkvi sredinom 1. st. Ovim odlomkom evanđelist završava odsjek koji je snažno obilježen temom kruha (6,31 – 8,21). Štoviše, ptigodom opisa umnoženja kruha, Marko je napravio poveznicu s euharistijskom praksom svoje zajednice (6,41; 8,6). Učenicima je Isus naredio nek oni daju gladnima jesti (6,37), oni su odgovorni za podjelu hrane prigodom oba umnoženja (6,41; 8,6). Dakle, već su prvi, povijesni učenici bili zaduženi hraniti i Židove i pogane. Pri tom su opisi umnoženja kruha stavljeni u kontekst misije koju su apostoli primili od Gospodina (6,6b-30), u kontekst njegova energičnog odbijanja načina na koji Izrael prakticira zajedništvo kod stola (7,1-23) te njegova susljednog ulaska među pogane (7,25-37). Međutim, srca učenika su otvrdnula i ne razumiju (6,52; 8,17), skloni otpustiit mnoštvo neka se samo pobrine za sebe (6,35-36; 8,3-4). Nabrojani elementi trag su iskustva markovske crkvene zajednice koja je bila svjesna da ima poslanje sudjelovati u Isusovim misijama među poganima, bez obzira koliku cijenu zbog toga trebalo platiti (usp. 6,14-19). Važna stavka u tom poslanju bilo je zajedništvovanje kod stola, koje je u uskoj vezi s euharistijskim zajedništvom. U njemu su se trebali naći i Židovi i učenici proistekli iz poganskih naroda. Pojedine struje u ranoj Crkvi nastojale su iz ovog zajedništva isključiti pogansku komponentu. Zbog takvog stava i za njih vrijedi kvalifikacija kojom su kvalificirani prvi učenici: tvrdoća srca (6,52; 8,17-18; usp. Dj 10 – 11; 15; Gal 2,11-21). Zbog linije tvrdoće srca koja ide od prvih, povijesnih učenika te živi u nekim krugovima rane Crkve, evanđelist Marko naglašava Isusovo pitanje: sjećate li se…razumijete li? (8,18c.21).

III

Učenici su zabrinuti zbog toga što sobom u lađi imaju samo jedan kruh. Ne shvaćaju da i od tog jednog kruha mogu živjeti. Kao što je veliko mnoštvo živjelo od puno manje raspoloživog kruha po osobi prije negoli ga je Isus čudesno umnožio. Za njih trinaest u lađici jedan kruh nipošto nije nedostatan. Naprotiv! Stoga im Isus svojim nastupom jasno daje do znanja da problem u kruhu: zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? On problem vidi u nečemu drugom: pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova! Očito je kako Gospodin više od skromne količine raspoloživih resursa u njegovoj lađici – koja je slika Crkve – njihovu pažnju usmjerava prema problemu na duhovnom planu. Da bi jedan kruh u lađi mogao biti dostatan svima, potrebno je da bude slobodan od kvasca farizejskog i kvasca Herodova! Da bi se oslobodili svi njegovi potencijali, mora se dogoditi oslobođenje kruha. Mora biti oslobođen od kvasca ekonomsko-političke korupcije i od korupcije uzrokovane željom za moću. Naime, farizejsko oslanjanje na predaje starih (7,5), odnosno na Zakon shvaćen po ljudsku, u namjeri druge držati u pokornosti izravno se protivi poruci Evanđelja. Kvasac Herodov, koji se očituje u želji za moću, također sprječava oslobađenje kruha. Jer moć se gotovo uvijek koristi za dominaciju nad drugima, nad braćom i stoga se protivi najvećoj zapovijedi ljubavi (12,29ss). Dakle, dok se kvasac farizejski protivi Evanđelju na ideološkoj razini, kvasac Herodov to čini na praktičnoj. Nije slučajno da su se već zarana udružili protiv Sina Božjega (3,6), a i tijekom događaja njegove osude i muke također će mu se nastaviti opirati. Zbog toga su kvasac farizejski i kvasac Herodov realna opasnost koje učenici trebaju biti svjesni i odlučno joj se suprotstaviti. Poradi želje ubiti Krista te gospodariti njime i njegovom zajednicom, oni su živa opasnost za Crkvu. I najmanje količine ovih stavova – kao kod svakog kvasca – mogu postupno prožeti cjelinu njezina života i tako spriječiti življenje najveće zapovijedi (Iv 13,34). To bi značilo onemogućiti oslobođenje kruha među braćom i sestrama. Učenici imaju na lađi samo jedan kruh od kojega će živjeti: to je Duh Isusa Krista, Ljubav Božja koju će umnažati i dijeliti među sobom. Da bi taj jedini kruh oslobodio svoje potencijale i obnovio lice zemlje, nužno je da bude čist od dvaju kvasaca koji potiho razaraju ono što Evanđelje želi izgraditi u srcima učenika. Niz Isusovih energičnih pitanja učenicima uzrokovan je dramom: oni ne shvaćaju snagu jednog kruha kojeg posjeduju niti na koje kvasce ih upozorava. Zbog otvrdnulog srca (usp. 6,52), iako su unutar lađe ipak ne shvaćaju kao ni oni vani (4,11b-12).

Isusov nastup govori koliko je čovjeku teško prodrijeti u otajstvo kruha. Očito je kako bez njegove aktivne uključenosti oni neće uspjeti prijeći crvenu liniju shvaćanja. Sljedeći odlomak, koji prikazuje postupno ozdravljenje vida slijepca iz Betsaide (8,22-26), evanđelistova je naznaka u kom pravcu treba tražiti rješenje. Tu je znak nade: progledati – iako po etapama – bilo je moguće slijepcu iz Betsaide, bilo je kasnije moguće i apostolima a bit će, stoga, moguće i članovima Markove crkvene zajednice.

Razumjeti, shvaćati, sjećati se, vidjeti, čuti – to su preduvjeti i za nas, čitatelje Evanđelja po Marku, da bismo mogli postati dionicima oslobođenja kruha u svojoj crkvenoj zajednici. U protivnom neće nam biti moguće prepoznati se Isusovima u kontekstu življene ljubavi, u krugu bratstva obilježenoga lomljenjem kruha i nasićenjem na crkvenoj gozbi. Zato svaki član Crkve u svakom vremenu mora sebe ispitati u svjetlu onoga što se događa s učenicima u odsjeku o kruhovima, poglavito u svjetlu ovoga odlomka gdje se svodi bilanca cijelog odsjeka. Inače bi čitatelju moglo promaknuti u čemu se sastoji tvrdoća srca, iako zamjećuje da načelno nešto nije u redu. Bez obzira što se za sve to vrijeme zajednica uredno okuplja i naizgled normalno živi.

Iz primjera apostola u ovom odlomku, kršćani u svim vremenima – pa tako i mi danas – mogu uočiti važnu pouku. Apostoli su pored sebe u lađi (slika Crkve!) imali Isusa i jedan kruh – k tome su još bili zabrinuti. Smatrali su da je problem u tome što imaju samo jedan kruh. Nisu ni pomislili da bi problem mogao biti u njima. Upravo u tom smjeru je Gospodin vodio rješavanje njihove zabrinutosti. Njegova pitanja i njihovi odgovori na vidjelo su iznijeli dobro pamćenje, ali i duboko neshvaćanje. Dakle, problem nije bio u jednom kruhu nego u njima. Problem je bio u njima koji za novu situaciju u lađi ne računaju s Isusom niti računaju s oslobođenjem kruha. Zbog toga žive zabrinutost iako problema zbog samo jednog raspoloživog kruha još uvijek nema na vidiku niti će ih biti. No, problem su zapravo oni jer još nisu ušli u novi odnos i novo shvaćanje onoga o kruhovima (6,52). Loše su čitali događaje koje su doživjeli.

Crkva i mi kao njezini članovi čitamo Sveto pismo i na taj način ulazimo u kontakt s iskustvom Isusovih učenika. Stavljamo ga u odnos s našim iskustvom crkvenog života. Zasigurno uviđamo razlike i probleme. Poučenima primjerom apostola u ovomu odsjeku o kruhovima, ne preostaje nam drugo nego pitati se o svom osobnom udjelu u životu crkvene zajednice, o svom osobnom doprinosu oslobađanju kruha u njoj. „Tko bi započeo čitati ovu čudesnu knjigu s pozicije snažne sigurnosti u samog sebe, iz čitanja bi izišao većim grešnikom negoli je bio ranije (usp. farizeja i carinika u Lk 18,9-14)“. Jer Pismo polazi od sumnje u osobnu nepravednost čitatelja. Promatrajući Krista, u čitatelju ova sumnja prerasta u uvjerenost, što će uroditi raskajanošću da bi ga, na koncu, krenuo nasljedovati. Oni, pak, članovi Crkve koji su nepokolobeljivo uvjereni u vlastitu pravednost, očito su zaraženi kvascem farizejskim (8,15) i teško mogu biti spašeni. Spasenju se može nadati samo onaj tko – poput slijepca iz Betsaide u sljedećem odlomku (8,22-26) – smatra da svoje pravednosti nema. Stoga, želeći više od svega naći se u Kristu, nema drugog rješenja nego se izručiti posvema njegovu spasenju – vjerom (usp. Fil 3,8-9). Pred sviješću o neizrecivom daru pohranjenom u otajstvu kruha, na jednoj te na drugoj strani o vlastitoj nedostatnosti, razabiremo da je to jedini put kojim nam je poći.