„U ono vrijeme:

Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«

On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.«

Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?«

Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«

Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«

I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.«

I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.

                                                                                              (Lk 3,10-18)

Božićna bajka!

Postoji li uopće?

Vidimo da već  adventu a i prije njega sija na sve strane. Sijaju sijalice.

Za oči je to krasno.

Ali ako prođu advent i božićni blagdani a ne pojavi se sjaj u srcu, bitće loše. Mnogi kažu da ih zbog toga hvata depresivno raspoloženje. Jer prevelik je jaz između onoga što se nudi našim očima – i stomacima – u odnosu na ono što će kroz te dane dobilo srce.

Božićna bajka – kako do sjaja u srcu?

Kada se radi o sjaju, tu može pomoći cipela. Pogotovo prljava, čestito blatna cipela. Htjeli bismo da se i ona sija. Može i to biti, ali… Ne postoji takav sjaj koji možemo staviti na nju i – riješena stvar! Znamo, ne ide tako. Može sijati, ali prvo moramo do kraja sastrugati blato, moramo ukloniti sve ono što smeta. Tada će već i sama od sebe koža na cipeli zasjati. Pa kad tome dodamo još sve ono što treba ići na nju…

U našem hodu prema sjaju Božićne noći zato nam je od velike važnosti sv. Ivan Krstitelj. Već nas je pozvao da Gospodinu pripremamo put. A sad nam govori i kako se to radi djelima.

Onima koji su dublje u vjeri kaže da onaj tko ima treba dijeliti svoja dobra s drugima. Onima koji su tanki u vjeri ili su tuđinci kaže neka postupaju pravedno, po propisima i to će biti dosta – za njih je dovoljno da krenu živjeti pošteno.

Mnogi ove riječi preskoče, ne smatraju ih važnima. Misle da su samo priprema za Isusov pojavak. Nešto uvodno i stoga manje bitno – kao predgrupa na koncertu. No, to je velika greška!

Ove Ivanove riječi nisu nešto prije Božića. One su početak Božića, njegovi prvi koraci. Tko ne napravi prve, neće napraviti ni sljedeće. Zašto? Ovdje Ivan, dok navodi riječi proroka, govori o onome što je za Izraelca srž jubilejske godine. Jer prorok Izaija upravo na to misli dok poziva na pripremanje puta Gospodinu. Stari zavjet je najavio da kada kraljevstvo Božje bude nastupilo, ljudi će jedni drugima davati slobodu, oprostiti dugove i uvrede, dijelit će dobra oni koji imaju onima koji nemaju…

Luka evanđelist nam želi reći: to je stvarnost koja se događa u noći rođenja Božjega Sina. Tada je nebo podijelilo sa zemljom svoje najveće dobro: Bog se do kraja daje čovjeku! Započinje velika godina milosti Gospodnje.

Ne može ući u snagu božićne noći onaj tko ne upije ovoga duha. Ne može osjetiti njezine boje i ne može iskusiti njezine blagoslove i njezin sjaj onaj tko za ovoga duha dijeljenja i dobrote ostaje zatvoren. Nužno će ostati izvan njezine suštine, nedodirnut od njezine snage. Jer svoj život upravlja u nekom drugom smjeru.

To se dogodilo mnogima još u Isusovo vrijeme. Slušamo među adventskim evanđeljima i ovo: „dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ali opravda se Mudrost djelima svojim“!

Važne i prevažne Isusove riječi jer govore gdje kod mnogih počinje problem – počinje u srcu koje naopako gleda, naopako mjeri ljude oko sebe. Pa čak i Sina Čovječjega. I zato su promašili i čaroliju božićne noći, i Isusovu odraslu dob i veliku godinu milosti Gospodnje koju je otvorio.

Jer o drugima loše misle, neće im uputiti dobru riječ, neće dati, oproštenje, novu priliku. A kamoli da će svoja dobra krenuti dijeliti s drugima. Možda će od viškova ubaciti neki sitniš da prođe red jer – „sad je vrijeme darivanja“. Ali duhu dijeljenja kojim Nebo pohađa zemlju u božićnoj noći neće se otvoriti.

Što dobivamo? Dobivamo mnoštvo ljudi koji će ostati zatvoreni u svojim srcima, u svojim sobama. I kritizirat će sve – ovaj je ovakav, onaj je onakav – i nitko neće zavrijediti njihovu pažnju, njihovu dobrotu. Jer svi su – „nekakvi“ tj. neprihvatljivi.

Takvi ljudi ostaju zatvoreni, trajno ogorčeni. Njima je nedostupan sjaj i čarolija božićne noći koju su doživjeli pastiri kada su pohitali prema Betlehemu i čuli kako anđeli pjevaju pjesmu radosti: slava Bogu na visini, mir na zemlji ljudima dobre volje. Ovi zatvoreni u svoje sobe, oni koji su za sebe jedini pravedni – oni ne mogu do mira i radosti. Jer su se zatvorili duhu kojim odiše božićna noć. Tako postaju žrtve vlastite „mudrosti“ – umjesto da sačuvaju život, izgubit će ga. Ostat će im samo otužni sjaj koji zabavlja oči, možda puni i prepuni stomaci, ali prazna srca.

Postoji božićna bajka. Postoji sjaj od neba i zemlje stariji (kako kaže naš crkveni himan), ali njega se ne može nalijepiti izvana kao naljepnicu, ne može ga se namazati odozgor kao što na isti način ne možemo usjajiti ni blatnjavu cipelu.

Zato je pruženi prst sv. Ivana Krstitelja velika pomoć i orijentir. On kazuje što treba sastrugati, gdje su na srcu talozi koji Isusova učenika zatvaraju od duha dijeljenja, od bajke i sjaja božićne noći. I godine milosti Gospodnje koja treba osvijetliti cio naš život.