Petnaeste godine vladanja cara Tiberija, dok je upravitelj Judeje bio Poncije Pilat, tetrarh Galileje Herod, a njegov brat Filip tetrarh Itureje i zemlje trahonitidske, i Lizanije tetrarh Abilene, za velikog svećenika Ane i Kajfe, dođe riječ Božja Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu okolicu jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha kao što je pisano u Knjizi besjeda Izaije proroka:

»Glas viče u pustinji:

’Pripravite put Gospodinu,

poravnite mu staze!

Svaka dolina neka se ispuni,

svaka gora i brežuljak neka se slegne!

Što je krivudavo, neka se izravna,

a hrapavi putovi neka se izglade!

I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.’« (Lk 3,1-6)

    Prorok Baruh u prvom čitanju, dok kiti raskošnim slikama Jeruzalem, zapravo govori o narodu Božjemu – Izraelu. I mi, kršćani, narod smo Božji – u Kristu! Gospodin svomu narodu priprema vrhunske darove. Želi mu dati ono najbolje!

    Baruhove riječi jedan su od vrhunaca Staroga zavjeta. Čak pet puta kaže da će Jeruzalem biti ovjenčan slavom Božjom, tri puta pravednošću… Slava Božja jest ižaravanje Njegova bića, svjetlost i snaga koja iz Njega izviru. Može li biti višeg zagrljaja?

    Gospodin naređuje da se pred Njegovim narodm snize sve visoke gore i vječne klisure; nek se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje.

    Iz Evanđelja po Luki slušamo kako riječ Gospodnja poručuje po Ivanu Krstitelju: pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade.

    Da bismo bili obgrljeni slavom, da bismo vidjeli spasenje Božje – trebamo Mu pripraviti put. Da bi On nama pripremio ono što mi ne možemo, mi Njemu i Njegovoj dobroti trebamo pripraviti put koji možemo!

    Dakle, pobožnost znači misliti na Gospodina, znači tražiti Ga u svemu. Tražiti Njegove putove jer na njima ćemo Ga najprije naći.

    Zvuči jednostavno. Ali nije. Pokazuje život. Najteže je ostati pred Gospodinom u tišini i slušati Njegov glas. Najteže je poravniti Mu put tako što ću u sebi utišati sve druge glasove i slike da bi Njegova riječ odzvanjala mojim bićem. Da bi on posvema obojila i preoblikovala moj život.

    Lakše je da ja biram svoje molitve, koje su mi ljepše i zgodnije. Lakše je da ja biram ciljeve svoje molitve, da Mu nabrajam što mi treba uslišiti. Puno je teže reći: budi volja Tvoja. Zato ljudi traže neke „jače molitve“ jer im se Očenaš  – molitva koji nas je naučio Sin Božji – ne čini zgodna.

    I tako, malo po malo, neprimjetno, čovjek je sve pobožniji, a sve više se vrti sam oko sebe. Pobožnost koja nije usmjerena Bogu nego sebi i svojim željama, potrebama itd. Zato nije popularan Očenaš, zato teško osluškujemo Božju volju i teško idemo za njom.

    Kako ući u kraljevstvo Božje s takvom pobožnošću – jer tu Bog kraljuje? Kako će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15,28) ako u meni ne kraljuje On nego moje vizije, moji recepti koji su bolji, zgodniji?

    Zato je u adventskom hodu neobično važna ova slika: Bog ravna put meni a ja ja pripremam put Njemu. Ona pita kamo gledamo i poziva izići iz začaranog kurga vrtnje oko sebe samoga te poći u susret Gospodinu. Jer inače ljubav ostaje samo misaona imenica, Bog ostaje samo beživotna ideja; religija doista postaje opijum za narod. Takav molitelj prije ili kasnije završava u razočaranju, frustraciji. Jer je Bogu nizao svoje želje, a nije Ga pustio u svoj život.

    Predivna slika – Bog i čovjek jedan drugomu pripravljaju put, jedna ruka ide drugoj koja je traži. Srce srcu…život koji se otvara Životu. Da nakon životarenja konačno počne živjeti.