„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku…“ (Iz 9,1).

Čudo je koliko božićna noć budi srca.

Koliko najnježnijih sjećanja i nadanja, poput mnoštva malih plamičaka svijetli u dušama na svim stranama svijeta.

To je jedna od tajni našega vremena koju je teško objasniti.

Možemo se ljutiti na preuranjeno božićovanje već od početka studenoga, možemo govoriti protiv adventa koji je više sajamski mjesec negoli duhovnost iščekivanja Boga Djeteta.

Ali tiha, sveta noć i u onim ljudima koji malo polažu na vjeru ipak nešto pokreće. I oni nešto osjećaju, nečemu bi se željeli nadati…

„Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku…“ – obećava prorok.

Koji je to narod?

Svaki je u tmini.

Svi smo ovako ili onako u tami.

Čak i Bezgrešna Djevica Marija, najbliža Bogu od svih nas ljudi.

Kad prihvaća riječi anđela Gabrijela da će začeti Sina Božjega, pita se kako se to ima zbiti? Kako začeti prije vjenčanja s Josipom? Što će on misliti? Što će reći roditelji, rodbina, njezina vjerska zajednica..?

Anđeo joj je objasnio i – idu dani. Sve ih je više. Je li ono bio san – pa ništa se ne događa! Nema ničega na svjetlu dana. Trebaš vjerovati. Kroz tamu nejasnoća i neznanja ideš samo svjetlom vjere.

Pohod rođakinji Elizabeti bio je događaj svjetla, milosni dani.

A onda put u Betlehem. Marija u visokoj trudnoći. Kilometri su pred njima. Kilometri za nju preteškog putovanja. Čak i danas uz sva komforna prometna sredstva za trudnicu bi opet bilo jako naporno. No, ona strpljivo ide kroz svoje tmine.

Pred njima je velika gužva u negdašnjem kraljevskom gradu. Za njih nema mjesta… Hajde u staju!

Previše dana u tami, tegobama u odnosu na trenutke svjetla.

I onda – rođenje Božjeg sina! Onda svjetlo s visina. Anđeoski korovi pjevaju. Tminu obasjava sjaj od neba i zemlje stariji!

Prebirat će Marija ove događaje u svom srcu. Slagat će sliku složenu od tamnih i bolnih momenata uz koje ide sveta noć. Dugo, dugo će još njezino svjetlo obasjavati dane i godine u kojima će ponovno hoditi u tami. Jer njezin će sin biti osporavan, lažno tužen, suđen…

Kroz Njegovu i svoju muku, kroz tmine tih žalosnih događaja, svijetlit će svjetlo ove noći. Vodit će je sjaj kojeg je pohranila i prebirala u svome srcu.

Čudesna je snaga ove noći!

Donijela je život Sinu Božjemu. I naše živote može nositi. Može ih pokrijepiti. Njeno svjetlo može rasvijetliti svaku tminu.

Ali, pazimo: nisu one svete noći svi vidjeli svjetlo, nisu svi čuli anđeosku pjesmu radosti! Dar svjetla, mira i radosti ušao je samo u srca onoliko koliko su se otvorila Djetetu.

Jer postoji Božić koji to jest i toliki božići koji to nisu. Božić, susret Boga i čovjeka, traži dići pogled prema Drugom, iskoračiti Mu u susret. Napustiti svoje mjesto i prići Njemu. Ostaviti svoje vrijeme, planove i toliko toga da bih čuo i primio Njega, zašutjeti da bi On govorio…

      Pravi Božić tako počinje. Kako inače protumačiti činjenicu da se to slavlje uglavnom slavi u ponajbolje stojećim narodima ovoga svijeta koji ujedno izumiru?! Kako to da oni koji slave rođenje Djeteta sami ne žele djecu rađati? Čudna li slavljenja!

      Nije li čudno da upravo u onim narodima od kojih su drugi vidjeli i učili slaviti Božić, ima ponajviše usamljenih, oboljelih od depresije, otuđenih dubokim individualizmom, opterećenih pesimizmom itd? To je moguće jedino ako njihovoslavljenje Božića nema veze sa duhovnošću susreta i dijeljenja.

Divan je dar Božji da tajna božićne noći svakoga barem malko dira. Daje se svakome. I onima koji o Bogu ne misle ozbiljno i predano. Koji imaju važnijih stvari – i njih Gospodin doziva u ovu tihu, svetu noć. I oni nešto osjete.

Sve nas doziva da bismo – kad se jednom više otvorimo – možda već sljedećeg Božića doživjeli da nam još jača – „jarka svjetlost osvanu“ (Iz 9,1). Ona koja obasjava sve dane. Kao što su obasjani Mariji i Josipovi. Sretan Vam i blagoslovljen Božić, dragi prijatelji!