U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati.

Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.

A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.« (Mk 13,24-32)

    Knjiga Danijelova spominje „vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi“. I sada je tjeskoba. Mnogi su uplašeni. Boje se i ne vjeruju nikome. Neki tvrde da su ovo posljednji dani koje najavljuje Sveto pismo.

    Isus u Evanđelju svojima govori da će se nešto od strahota ostvariti još za „ovoga naraštaja“, ali o danu Njegova drugog dolaska nitko ne zna. Dakle, ne možemo znati je li pred vratima ili je još daleko.

    No, nešto vidimo. Za naše dane suštinski važno. Ljudi se u naše dane boje krize, ratova, katastrofa, epidemije… Do nedavno smo se bojali rizika vezanih za dilemu cijepiti se ili ne? Ipak, malo tko spominje sud Božji. Jer Isus će doći po svoje izabranike. Da ih izbavi. Dakle, nevolje su neizbježne, za sve. Ali spas je u onom: biti Njegov izabranik. Bez obzira kad će biti sud, važno je biti Njegov izabranik!

    Isusovi izabranici! Možemo li to biti mi, pripadnici jednog od najbrže propadajućih naroda na svijetu? Prva Božja zapovijed nalaže „ploditi se, množiti i napuniti zemlju“ (Post 1,28), a naša Hrvatska je sve pustija i praznija. A prazna je i jer su mnogi svoje potomke uklanjali na krvavi način pobačajem. Na koju slobodu i dostojanstvo se može pozivati takav narod? Možemo li biti Isusovi izabranici ako već godinama u našem narodu ni polovica onih koji ulaze u brak ne želi se vjenčati u crkvi? U kojem će duhu odgajati svoju djecu? Imamo li kao takvi uopće pravo na život? Koliko je onih koji izbiljno shvaćaju život po vjeri, dužnost rađanja i odgajanja mladih generacija u tom duhu?

    Neće nas Isus pitati: jeste li se cijepili protiv Covida-19 ili niste? Jer zna da smo u tim stvarima bili u velikoj nesigurnosti i neznanju. I jer bilo koji odabir nas običnih ljudi – ako je vođen iskrenim nastojanjem za očuvanjem svog i tuđeg života – ne može biti grešan. Drugo su oni koji su pravili pripravke – oni su znali i zato imaju punu odgovornost.

    Ali živjeti sebično, ubijati svoje potomstvo, ubijati u sebi ono što je Božje – dar vjere i zajedništva s Njim – ne graditi nego zanemarivati Crkvu i mjesto koje sam u njoj trebao zauzeti, biti hladan prema tolikima koji u potresom pogođenim krajevima i ovu zimu dočekuju u kontejnerima – neki čak i njih pljačkaju! – itd. itd. – to su ponašanja posvema suprotna od onoga što priliči narodu Božjemu.

    Štoviše, čini mi se krajnje licemjerno kukanje onih koji govore o umanjivanju sloboda u epidemiji, a na ove grozne grijehe zbog kojih propadamo i biološki i kao narod Božji nisu se osvrtali. Nisu nikome vapili. Nisu nikoga prozivali i pozivali na odgovornost. A tu smo odgovorni svi, svatko na svom položaju i u svojoj mjeri.

    Ako Crkva treba progovoriti, onda prije svega treba ovo staviti pred oči svima i pitati svoj narod može li se ovakav kakav jest još uvijek smatrati narodom Božjim? Nije li krajnji trenutak da krenemo putem obraćenja? Inače dospijevamo u tragikomičan položaj – sami sebe uništavamo na svim poljima, a Bogu i državi vapijemo da nam se umanjuje sloboda. Imamo mi slobodu, ali smo oštricu okrenuli prema sebi, umjesto da mačeve prekujemo u plugove (Iz 2,1-5) i krenemo raditi kako valja.

    Zato su i ova „teška vremena“ (kao da su ikada bila lagana?!) prigoda priznati da smo tolikima oduzeli život i svaku nadu. Treba priznati da smo sami sebe pred Njim doveli u puno veću pogibelj negoli je bila nedavna epidemija – jer ona može pogoditi samo tijelo, a mi smo u dobroj mjeri u duši prestali biti narod Božji.

    Ne pitamo se ljubimo li Boga svim srcem, dajemo li se kao siromašna udovica..? Zaobilazeći ta pitanja, promašujemo i cijelo Evanđelje.

    Vrijeme je za zaokret da bismo se smjeli nadati biti među izabranicima Božjim. Gospodine, smiluj nam se!