Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj:

»Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«

Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.« (Mk 12,38-44)

Isus sjedi i promatra. Ima volje promatrati ljude oko sebe. Gleda sve. Male, jednostavne i one siromašne. Sve gleda i prodire u dubinu. Vidi i ona naša nezgodna pitanja od kojih bježimo.

Toliko je puta susreo pismoznance. Vjersku elitu. Oni Božju riječ najviše poznaju. Zato su neobično važni, možda i najvažniji dio društva. Presudni su da bi narod čuo glas Božji i ostao na pravom putu. I Gospodin je svega toga svjestan. Nije protiv njih, njihova postojanja. Nije protiv da ih se poštuje jer su zaista važni.

Ali prodire u dubinu onoga što se događa. Rad pismoznanaca ne pobošljava stanje. Naprotiv! Zato što nisu činitelj promjena na bolje, oni su također uteg. Teret koji tlači. Produbljuje nepravdu. Satire najugroženije dijelove naroda. Stoga su upitne časti koje uživaju, dostojanstven tretman kojeg očekuju. Ako nisu u službi istine i pravde Božje, nije li u tom slučaju sve drugo farsa?

Osim krupnih igrača na društvenoj sceni, Gospodin gleda i na obične ljude. Vrijedno je promatrati i male, najmanje. Uboge. I evo! Evo nečega što Ga je uzbudilo. Brzo zove učenike! Mora im objaviti veliko otkriće! Čudo! Vrhunac!

Ništa oni ne vide. Tu hramom prolaze obični ljudi, vjerni i priprosti puk… Što tu ima velikoga? Nije im jasno. Pa čak i da su znali socio-ekonomsko stanje te žene, tko zna bi li uočili nešto neobično, vrijedno?

Ali Sin Božji vidi sve. Zna njezinu situaciju. I da su ona dva novčića što ih je ubacila zapravo njezina ušteđevina. Sav živi kapital što ga ima. Samo dva novčića – zahvaljući vladajućoj eliti. I pismoznancima koji ih podržavaju te skupa s njima proždiru kuće udovičke!

Ona ih daje oba. Nakon što se elita pobrinula da nema više od ta dva novčića, ona ih oba daje. Daje Bogu sve! Čudo je kad netko daje, ulaže sebe do kraja jer daje sve što ima!

U Božjoj matematici, to je najviše! Čudna matematika? Nije čudna nego jedina istinita. Moćnici svijeta u izgradnju mira ubacuju od suviška – ono što ostane nakon što ostvare svoje interese. Zato mira nikad nije bilo niti će ga biti. A Majka Terezija dala je sve što je imala, koliko god to na karti svijeta bilo malo. Ali Bog vidi da je dala najviše jer da svi tako daju, svijet bio odavno bio preobražen.

Svi su oni ubacili od svog suviška, a ona – ona daje sve! To je Isusova misao kojom zaključuje svoje javno djelovanje u Evanđelju po Marku. Provjerava čitam li, razumijem li i živim Evanđelje. I kako? A kako živim, vidi se po tome kako dajem, kako se dajem? Od svojih suvišaka, ili idem do kraja i dajem sve? Gdje dajem sve? Igdje? Nigdje? Što čuvam i za koga čuvam? Može li ne propasti ono što ne podijelim s Bogom, ne unesem u Njegovo svjetlo?