U ono vrijeme Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«

Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

                                                                                                   (Iv 6,41-51)

Nije bilo lako ni Isusovim slušateljima. Razumljivo je da su i oni koji gotovo ništa ne znaju bili začuđeni čudesno umnoženim kruhom i da su htjeli još i još… Tko bi im zamjerio? No, Isus je htio da vide i osjete više. Da s tog mjesta ponesu toliko da im omogući početak novog života. Ne samo pristojnu zalihu hrane.

Oni koji shvaćaju više, upregli su svoje znanje i razmišljaju: ovaj nas čudesno hrani kruhom u pustom kraju – kao što je nekoć Mojsije naše praoce u pustinji! Što sada misliti: je li Isus neka vrsta novog Mojsija? Smijemo li uopće toliko o njemu misliti? Nije li to grijeh?

I jednima i drugima Isus želi reći: jeli ste, nasitili se. Dobro. Ali to je tek početak! Mojsije vam je dao propadljivi kruh koji je trajao samo jedan dan. Ja vam dajem Kruh s neba – kruh života vječnoga. Štoviše – ja sam Kruh s neba!

Doista, nije bilo lako Njegovim slušateljima. Jer od njih je tražio veću otvorenost i vjeru negoli su mogli zamisliti da je mogu pokloniti bilo kome. Mi, kršćani, nakon stoljeća svjedočanstava o Isusu i presv. Euharistiji još uvijek imamo problema s vjerom u njih, zar ne? Kako li je tek bilo ovima koji su bili prvi koji čuju što On govori?

Znali su da je riječ Božja Staroga zavjeta predstavljena kao hrana i piće mudrosti (usp. Izr 9,1-6.13-18; Sir 15,3). Ali Isus govori o kruhu života vječnoga! Koji je s neba sišao! I povrh svega – On je taj kruh s neba! Što sada?

Jedni će reći ovako: jest, nahranio nas je čudesno, liječio, poučio – dao nam tolike izvanredne stvari. Ali, on je ipak samo čovjek, sin tesara Josipa i majke Marije, iz Nazareta. Tako misle mnogi i danas. Mislit će i sutra mnogi.

Jasno je da Isus traži više, neusporedivo više. Ne radi sebe nego radi njih, odnosno radi nas. Jer nije samo stvar u tome da riječima kažemo: on je ovaj ili on je onaj… Radi se o tome da onaj tko vjeruje može ući u takvo zajedništvo s Njim da u sebe prima Njegov život! Razlika, dakle, nije u mišljenju nego u životu koji će iz toga proizići.

Ako se čovjek može prevariti kad se radi o nekim stvarima pa su moguća različita mišljenja (sloboda mišljenja!), ovdje se radi o životu. Životu toliko različitom da se tu nitko ne može prevariti. „Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta“. Isus ne priča priče koje će lijepo zvučiti i nitko ne zna gdje su te stvari o kojima govori.

Ono što On jest, što govori i čini nema za cilj otvoriti dubokoumnu raspravu koja više nikada neće završiti jer ljudi ne mogu ustanoviti jesu li Njegove riječi s neba ili ne, jesu li istinite ili ne. Ono što On jest, što govori i čini ima za cilj novi život onih koji će Mu se otvoriti i povjerovati. A život je nešto drugo. O životu se već puno teže prevariti. Čovjek ne može ne primijetiti kad počne novi život!

Kako ući u ovu tajnu primanja novog života? Isus je jasno da k Njemu Nitko ne može doći ako ga ne povuče Otac. No, iako Otac privlači, čini što je u Njegovoj moći, potrebno je još nešto: dati se poučiti – tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.

Dati se poučiti, imati pažljivo uho…srce koje će strpljivo gledati, istraživati, zaključivati. I, kad spozna, donijeti odluku! Baš kao Marija koja je stvari prebirala u svomu srcu! To je onaj tko kuca i otvorit će mu se. To je onaj koji kopa na njivi i pronađe blago pa ode, sve proda da bi se domogao te njive i blaga kojega je pronašao (Mt 13,44-45).

Koliko god je tom čovjeku bilo važno pronaći, nije mu bilo manje važno sve prodati da bi se domogao te njive i blaga. Jer inače neće biti njegovi. Da, da bih prihvatio Isusa i život kojeg mi donosi, moram Mu napraviti mjesta. Moram ostaviti stari život da bih uzeo novi. Onaj tko osjeti taj novi, imat će dokaz da je Isus govorio istinu.

Evo Božje mudrosti: Isusove riječi traže vjeru, ali njihov plod pruža i dokaz. Ali ne svakomu! Samo onomu tko Boga smatra dostojnim svoje vjere i posvema Mu se izruči. Tko sve podredi primanju novog života od Isusa. U starija vremena to se kazalo: onomu tko je dostojan.

Dostojan je samo onaj tko Isusa smatra dostojnim svojeg povjerenja i sve će napraviti da izvrši ono što On traži. Tu gdje se susreću dva povjerenja, gdje se izmjenjuju i međusobno darivaju dvije slobode – tu čovjek može primiti novi život.

Jer primiti Isusovu riječ, taj kruh života vječnoga, znači svoj život upraviti u novom pravcu. Ali On nam ne daruje samo svoju riječ, nošenu snagom Duha Svetoga, tu mudrost veću od drugih mudrosti ovoga svijeta. Ne samo to!

Već od sljedećih redaka, koje čitamo sljedeće nedjelje, postaje jasno da primiti Isusovo tijelo nije samo stvar poduke, iako je ona silno važna i neizostavna. Isus će jasno reći da misli na svoj život, život vođen Duhom Svetim u potpunom zajedništvu s Ocem.

Onaj tko nije spreman Bogu sve podrediti, neće ući u ovaj dar. Dakle, nema pristupa raznim mudrijašima, ismjehivačima, podrugljivcima, komendijašima… Oni, pak, koji se žele Bogu posvema darovati doživjet će da se i On njima daruje! I kreće novi život! Isusovi vjerni iskusit će da je to život u izobilju (Iv 10,10).

Jesti jest pitanje života i smrti. Tako je i Bog – najdublje pitanje. Ono dotiče i naš život. Tajna, posljednji smisao u vremenu i vječnosti jest živjeti božanskim životom. Ne samo postati bolji nego imati u sebi Boga koji me preobražava u srcu, u tijelu, u duši – preobražava me u Sebe. „Uzeti udjela u Tijelu i Krvi Kristovoj ne smjera drugamo nego preobraziti nas u ono što primamo (sv. Leon Veliki, papa)” (E. M. Ronchi).