U ono vrijeme kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.

                                                                                                   (Iv 6,24-35)

Narod hita za Isusom. Naizgled, idealna situacija za djelovanje Sina Božjega! Međutim, već prva Njegova rečenica izravno i bez uvijanja iznosi istinu na vidjelo. Nisu ti ljudi, iako su se nasitili podijeljenim i čudesno umnoženim kruhom, uspjeli u svoje srce pustiti najvažnije. U njihovim srcima je želja za kruhom, ali propadljivim. Običnim. Jer to je kruh bez motike!

Isus je onaj koji čini čudesa – ne samo da liječi i izganja zloduhe, On nas može hraniti na čudesan način! On je rješenje naših životnih briga! Hajdemo brzo za Njim da nam ne umakne! Takvom „praktičnom“ stavu, Isus se odmah i otvoreno suprotstavlja. Radite, ali ne za hranu propadljivu!

Radite za onu koja ostaje za život vječni! To je hrana koju učenici još ne poznaju, a sastoji se u vršenju volje Božje (Iv 4,32s), življenju po riječi Božjoj koja kaže: primjer sam vam dao: kao što ja učinih vama i vi činite jedan drugomu (Iv 13,15). On, kruh Života razlomio se i razdijelio – za život svijeta (Iv 6,51). Ako to znate, blago vama budete li tako i činili (Iv 13,17).

Ne zato što ćete tko zna kada dobiti tko zna što! Nego zato što ste već dobili jer ste mogli krenuti to činiti. I zato jer ovo međusobno lomljenje i davanje-udjeljivanje jedan drugomu jest ljubav – kruh koji dostaje svima jer lomljenjem i dijeljenjem ne nestaje i ne smanjuje se. Naprotiv, povećava se!

Takav se kruh ne može nabaviti ni kupiti, on je izvan kategorija ekonomije i pravednosti: dar je Isusove ljubavi svijetu i njega učenik može posjedovati samo dajući ga. Pjesnik reče: naše je samo ono što smo drugima dali (E. Kišević). Onomu tko ne uđe u ovo čudo, riječ Evanđelja ostaje samo riječ i neće postati hrana života – kruh jakih (usp. Ps 78,25).

Isus želi svoje slušatelje preko podijeljenog i čudesno umnoženog kruha podići na novu razinu. To čudo koje su doživjeli treba biti poticaj, „gorivo“ da se mislima i duhom usude uputiti u nove horizonte. Zato što su Njegovi, to im je obvezatni program. Bez toga ne mogu biti Gospodinovi učenici.

Sad ih Učitelj priprema jer uskoro će im progovoriti o sebi kao o Kruhu s Neba. Onomu koji se dijeli i daje život svijetu. Jer On će se doista predati za sve, da svi imaju život u izobilju. Učenike je čudom umnoženja doveo na sam rubu ove tajne, na rub ponora u kojeg trebaju skočiti! A to ne ide lako i bez otpora.

On, Učitelj ide prvi i otvara put svojima. A oni? Točnije, a mi? Tu dotičemo problem čovjeka koji je isti u svim vremenima, radilo se u učeniku prvog ili dvadeset prvog stoljeća. Razlike gotovo da nema.

Onaj tko ne osjeća da ga išta nosi, tjera prema dijeljenju, prema davanju, taj još nije ušao u bit euharistijskog kruha, nije mu se otvorio. Taj još uvijek jede samo hranu propadljivu, ali ne onu koja ostaje za život vječni (usp. Iv 6,27). Jer euharistijski kruh u čovjeka unosi Isusov život.

A kakav je to život! To je – eksplozija života. To je takva unutarnja snaga koja se stalno želi širiti, želi se dijeliti, pohađati druge! To je život koji se ne da ničim zaustaviti: ne uzmiče ni pred čim, ide i na križ, ali – jer je to život Isusov – ne ostaje na križu nego ide u slavu, u puninu radosti.

Sveci su to jako dobro razumjeli, oni su doista iz euharistijskog kruha primali život Isusov. Nisu čuda koja su počinili mogli učinili ljudskom snagom – mnogi od njih su bili po svojim ljudskim kvalitetama i kapacitetima u mnogočemu ispodprosječni – slabe svijeta izabra Bog da posrami jake…

Tu dotičemo jednu od najtananijih i najslađih tajni! Tajna božanskog života u čovjeku; Božjeg prebivanja u čovjeku! Kraljevstvo Božje nije jelo, piće, standard, ugled ili tko zna što, nego mir i radost u Duhu Svetome.

Isus će sljedećih nedjelja nastaviti govor o Kruhu Života. A mi, slušatelji ovog evanđeoskog odlomka, da bismo Ga doista mogli pratiti, moramo sa sobom raščistiti pitanje koje nam je sada postavio: kakav kruh ja blagujem? Samo hranu propadljivu ili sam se ipak odvažio koraknuti prema kruhu života vječnoga?

Prema onom ponoru koji mi nije jasan i plaši me. A ipak toliki svjedoče da je to neiscrpno vrelo života za one koji u nj uđu i prepuste se njegovoj neodoljivoj snazi.

Gospodine, daj nam uvijek toga kruha!