U ono vrijeme ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan.

Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu.

Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali.

Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.

                                                                                                   (Iv 6,1-15)

Kao mali, čudio sam se zašto moj pokojni župnik i svećenik koji me je krstio, vlč. Marko Kolarević, na vjeronauku toliko često spominje kruh. Tih godina kad god sam ga se sjetio, već sam čuo kako izgovara: …kruh… kruh…

Sada mogu reći: imao je sve razloge za to! Naime, Sveto pismo nam o našem životu, odnosu s Bogom i bližnjima rijetko uspijeva toliko reći bilo kojom drugom slikom. Gotovo da bih se usudio reći: preko kruha nam uspijeva reći sve!

U Starom zavjetu Izraelci su imali isti korijen riječi kojom izgovaraju kruh i boriti se. Vjerojatno je u toj poveznici sadržano vjekovno iskustvo da kruha nema bez borbe. Međutim, ako su ga ljudi spremni dijeliti – kao što je Abraham podijelio plodnu zemlji s nećakom Lotom (Post 13) – kruh prestaje biti razlog borbe; blagovanje postaje prigoda za blizinu, zajedništvo i mir.

Ipak kruh nije samo slika, simbol. Kruh jest konkretni primjer, uzorak onoga što Bog čini čovjeku. Jer sve što čovjek ima – zemlju, sebe i život – dobiva od Boga. Njegov Stvoritelj mogao je ove divote zadržati samo za sebe, ali nije. Odlučio je započeti veliku gozbu i obdariti čovjeka – životom, kruhom i ljubavlju.

Sin Božji zato bi i u pustom kraju načinio gozbu.? Pita Filipa – gdje da nabavimo kruha za ovo mnoštvo. Puno oštrije je u Evanđelju po Marku: dajte im vi jesti! Za učenike to je bilo previše. Kako? Pomoću kojih postupaka, sredstava..? To bi bilo predivno, ali – ne ide! Čovjek misli da se to ne može.

Isusovi učenici do sada su mogli načiniti neke korake za Učiteljem, ali nisu htjeli. Sada barem imaju želju pomoći da se nahrani mnoštvo u pustom kraju. Učitelj neće propustiti priliku!

Isus je svjestan da je došao odlučni trenutak u kojem im treba pokazati kruh u njegovu pravom svjetlu. Kao i kod drugih znamenja, svojim će riječima i djelima pred zbunjene učenike staviti sav raspon onoga što kruh, kao znak Božje ljubavi, jest i može biti za čovjeka.

Ono što učenici ne mogu, što ne može čovjek čovjeku dati, pogotovo ne idući logikom uspjeha i fascinacije, dominacije – moći će kruh! Njegova priroda je takva da što ga se više dijeli, ima ga sve više (zapazimo, evanđelje ne spominje umnažanje nego samo dijeljenje!). On razlomljen i podijeljen, dostaje svima i još k tomu i pretječe. Ne treba ići po, ići nabaviti-kupiti: dostaje podijeliti ga!

Mi bismo problem gladi u svijetu rado riješili tako što ćemo se puno moliti da Isus umnoži hranu i da nasiti gladne. Naprotiv, kruha ima dovoljno, ali siti ga gladnima ne žele podijeliti. Očito bi i danas Sin Božji rekao: oni koji imaju trebaju početi dijeliti.

Zato kreće od onoga što učenici imaju da bi pokazao kako je tajna u dijeljenju. Ako ljudi krenu dijeliti ono što imaju kao braća, bilo bi čudo da izostane Božji blagoslov! Dijeljenje bi bio znak da su postali suodgovorni za brata i za svijet, kao što nas uči Knjiga Postanka. Da postaju više na sliku Božju. Došao je trenutak  da Isusovi učenici uđu u to iskustvo – u čudo dijeljenja i blagoslova koji ga nosi!

Uze kruh, izreče zahvalnicu pa dade… „Tri blagoslovljena glagola: uzeti, zahvaliti, dati. Isus nije gospodar kruha; On ga prima, a kruh preko njega samo prolazi. Kad se smatramo gospodarima stvari, njima onečišćujemo dušu, zagađujemo zrak, vodu, zemlju, kruh… Ništa nije naše, osim da primamo i dajemo jer kroz nas prolazi život koji je prije nas i koji će ići dalje preko nas. Izreče zahvalnicu – Ocu i dječaku bez imena, zemlji i jesenskoj kiši, žrvnju i vatri, majci i ocu kruha. Sve nam dolazi u susret, život nam pruža gostoprimstvo, dar koji dolazi „od božanskog labirinta uzroka i posljedica“ (M. Gualtieri). Koji život pretvara u sakrament zajedništva. I dade im – jer život je kao dah kojeg ne možeš zadržati niti pohraniti. On je kao mana u pustinji koju se ne može čuvati za sutra. dati znači živjeti.“ (E. M. Ronchi)

Dok opisuje čudesno hranjenje mnoštva, evanđelist Ivan u ovom 6. poglavlju obilno pravi uske veze s događajem izlaska Izraelaca iz Egipta. Želi reći: Mojsije je Izraelce vodio u Obećanu zemlju a Isus je novi vođa koji je došao donijeti novi život. Onaj život koji će promijeniti ljude, društvo i svijet – da u svemu i u svima vlada Bog. Nek’ bude kraljevstvo Božje!

Uzimanje raspoloživog kruha, blagoslov, lomljenje i dijeljenje okupljenima. Isto kao i tijekom posljednje večere kada će Sin Božji reći svojim učenicima da je to Njegovo tijelo i krv (Mk 14,22). Ovaj događaj, dakle, najavljuje ustanovu euraristije i s njom je usko povezan.

Ako to promatramo zajedno, proizlazi da je primanje euharistije uzimanje u sebe Isusovog života. Uzimanje je to Njegova Duha kojim kreće nahraniti gladne u pustom kraju. Isusov Duh ne ostaje ograničen na duhovnu sferu – kreće mijenjati srca učenika i preko njih cijeli svijet.

Kad učenici odu s ovog mjesta, nek zapamte da je čudo počelo kad je Isus počeo dijeliti kruh i ribice koje su imali. Put do čuda jest, dakle, dijeljenje. Srce koje prima euharistiju i spremno je na dijeljenje, u sebi ima živog Krista. Onoga koji nije samo s Ocem odlučio napraviti veliku gozbu i čovjeku podariti ovaj divni svijet, nego će – štoviše – u tu gozbu uložiti samoga sebe. Sebe će podijeliti družbi svoj!

Zato je dijeljenje čudo u koje svoje učenike zove Isus. Ostati izvan njega znači ne ući u najdublju tajnu života i cjelokupne stvarnosti. Ostati na rubovima, na mrvicama gozbe.