Opjevajmo slavne muževe, pretke naše po njihovim pokoljenjima…ne briše se dika njihova! (Sir 44,1.13)

Čudno je to: ne briše se dika njihova, iako o njima ništa ne znamo; nisu zapisani ni u Starom niti u Novom zavjetu nego tek u nekom pismu skoro 150 godina nakon što su živjeli. Nisu spomenuti od pisaca kanoniziranih spisa, kod pjesnika kršćanske starine…(evanđelisti su zabilježili čak i Isusove prijatelje, je li bilo ili nije trave, miris u kući, za sv. Josipa znamo samo ime oca a Isusovu baku i djedu nitko ne spominje).

Ipak, iza njih ostade ono što nitko ne može poreći, ostade ono neosporno i to im je najbolji spomen, živ i uzoran: ostade i to zauvijek Gospa, zaogrnuta suncem, ovjenčana zvijezdama, mjesec joj pod nogama, ostade Kraljica nebeska (Otk 12).

Kraljica, ali ne kao kraljevska svita ovoga svijeta: zemaljski kraljevi moraju se roditi od kraljevske loze, pa kakvi god kao ljudi bili. Nebeska kraljica nije od zemaljske kraljevske loze, njezini roditelji bili su jednostavni ljudi. Pa makar im pobožne legende pridavale mnogo toga, sve to nije razlog da postanu kraljičini roditelji. Samo jedno je bilo presudno i to je Bog prepoznao kao kraljevsko…

Što je bilo kraljevsko kod njih? Što je to po čemu će njihov spomen trajati vječno, zašto se ne briše dika njihova?

Evanđeoski odlomak otkriva: mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali ne vidješe, i čuti što vi slušate ali ne čuše.

Dok sam na ovoj rečenici zastao samo nekoliko trenutaka, činilo mi se da je razumijem. No, kad sam počeo o njoj razmišljati, vidio sam da je zapravo ne razumijem. Ona otvara nove vidike. Početak je jedne velike priče.

Željeli su čuti… vidjeti… Željeti. Kako mi želimo? Nešto nam se svidi ili nam treba i onda želimo…mislimo o tome…e da mi je, kada ću…kako ću…I često naiđe nešto još bolje pa ostavimo prvu želju…ili svoju potrebu drugačije riješimo… A ponekad se vremenom umorimo od željenja…želimo, želimo i na kraju nemamo više volje i snage željeti…

Zar ne da su rijetki oni koji od svoje želje ne odustaju ni po koju cijenu…pa makar naišlo nešto primamljivije, bez obzira što su već riješili svoj problem…ili iako je proteklo već puno vremena i čini se da nema nikakvih izgleda.

Kako su rijetki oni koji tako žele…u kojima gori takva i tolika vatra! A još su rjeđi oni koji gore takvom vatrom da užižu i druge…koji svoju želju žive tako da drugi pokraj njih ne mogu ostati ravnodušni… Koji tako žele da u i drugima bude apetit…da se i u drugima rađa želja…

Takvi su ljudi bili sv. Joakim i Ana. Oni su bili pravednici koji željahu…željahu vidjeti…željahu čuti…ali ne vidješe i ne čuše… No, njihova želja nije stala u trenutku kad je stao njihov život…ne, ona je nastavila gorjeti u njihovom djetetu – u njihovoj Mariji!

Navikli smo o njoj govoriti kao o Bogorodici, Blaženoj Djevici, Uzdignutoj i na nebu Proslavljenoj, Nebeskoj Kraljici! Ali dok nižemo te naslove Marija nam možda postaje još dalja, još nebeskija. Ona jest sve to, ali ipak Njezin životni put ima svoje skromne početke. I Njezin život trebalo je strpljivo, ciglicu po ciglicu graditi.

Zar Marija nije bila bez grijeha začeta, upitat će netko? Bila je, ali to ne znači da je živjela bez svoje volje i sve radila automatski po Božjem diktatu…da je morala baš postati takva kakvom je postala. Nisu li se i mnogi anđeli pobunili i otpali? Pa i najsjajniji, najsvjetliji među njima – Svjetlonoša-Lucifer!

I za Mariju je život bio dugačak put s mnogim raskršćima na kojima nije uvijek bilo lako nastaviti ravno. Pa ako je imala dug i težak put pred sobom, imala je roditelje pravednike koji su željeli. U kojima je tako gorjela želja vidjeti, čuti Obećanog Spasitelja da je zaživjela i u njoj, Mariji. Rado slikari uzimaju motiv iz njihovog obiteljskog života: sv. Ana ima na svom krilu otvoreno sv. Pismo a mala Marija stoji pred njom i uči. Evo gdje se događao dodir te njihove želje i njihovog djeteta, evo gdje njihova želja išla dalje i grijala i srce njihove kćeri. Da u životu nisu ništa drugo uradili, da ništa drugo iza njih nije ostalo, ovo što su dali Mariji je neizmjerno vrijedno!

Evo na djelu, dragi prijatelji, mudrosti Božje: ako dobro pogledamo, oni Mariji zapravo ništa konkretno nisu dali, jer što je želja ako ne dokaz da nešto nemam, da mi nešto nedostaje i da se tome tek nadam? Ali ovdje se radi o želji o Bogu, o upoznavanju Njegovih Obećanja zapisanih u Sv. Pismu. Stoga je Bog u životu sv. Joakima i Ane pokazao da želja za njim nije ništica – ona nije prije svega neimanje, nego da je izvor blagoslova. Kada se radi o Bogu, onda i ono što po sebi nije, počinje biti i postaje čudo! Baš kao što će nas učiti sv. Pavao: Bog uzima i ono što nije da uništi ono što jest (1 Kor 1,28)! Eto Nebeske Kraljice koja nije od kraljevske loze, ali ju je Bog zauvijek ovjenčao krunom.

Gledajući te sjajne primjere ljudi koji su željeli, čeznuli, moramo se okrenuti i onim Isusovim riječima koje se odnose na nas: Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju… Jer mi smo oni koji su dočekali Obećanog Spasitelja, mi smo oni koji imaju Njegovu riječ i po njoj Njegovog Svetoga Duha: ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i moj Otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.

Koliko mi znači to što sam dočekao? Koliko mi je blago to što moje uši čuju, oči čitaju riječ Evanđelja? Onomu tko nije gorio svetom željom iščekivanja, ovaj dar neće značiti puno. Ako nije želio poput sv. Joakima i Ane, i kada dobije ne može osjećati da mu je blago. Jer njemu je blago negdje dalje…gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.

Da li nam je zaista blago? Imamo li ga u sebi? Ili nam je srce propeto za tko zna kojim blagom, a nije razapeto za ovim kojeg sigurno možemo postići i koje jedino daje blagoslov, mir i radost?

Zato nam sv. Joakim i Ana mogu biti učitelji života. Pitaju nas je li sve u redu našom željom da bismo mogli uživati radost primljenog dara – da nam zaista bude blago!

Zato vrijedi zagledati se u krilo sv. Ane i na njemu rašireno sv. Pismo, vrijedi ići tragom želje koja gori i obasjava dijete – Mariju. Tu nastaje veličina života!

To je put blagoslova. Drugog nema. Ni za pojedinca, a ni za sve nas kao zajednicu vjernika.