Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Onda je ponovno došla i stajala vani kod groba i plakala. Zaplakana zaviri u grob i ugleda dva anđela u bjelini kako sjede na mjestu gdje je ležalo tijelo Isusovo – jedan kod glave, drugi kod nogu. Kažu joj oni: »Ženo, što plačeš?« Odgovori im: »Uzeše Gospodina mojega i ne znam gdje ga staviše.« Rekavši to, obazre se i ugleda Isusa gdje stoji, ali nije znala da je to Isus.
Kaže joj Isus: »Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš? « Misleći da je to vrtlar, reče mu ona: »Gospodine, ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio i ja ću ga uzeti.« Kaže joj Isus: »Marijo!« Ona se okrene te će mu hebrejski: »Rabbuni!« – što znači: »Učitelju!« Kaže joj Isus: »Ne zadržavaj se sa mnom, jer još ne uziđoh Ocu, nego idi mojoj braći i javi im: Uzlazim Ocu svomu i Ocu vašemu, Bogu svomu i Bogu vašemu.«
Ode dakle Marija Magdalena i navijesti učenicima: »Vidjela sam Gospodina i on mi je to rekao.« (Iv 20,1-2.11-18)
Čim je subota prošla i nestala zabrana kretanja, ljubav Magdalenu nosi ka Isusovom grobu. Poput ljubljenog učenika, bila je prisutna uz Gospodinov križ i sada, čim je mogla, odmah hiti njegovom grobu. Vidjevši otvoren grob, već hiti nazad po Petra i ljubljenog učenika (20,2). I opet hiti ka grobu i tamo susreće dva anđela. Ljubav je drži pored groba dok ne susretne Isusa.
Vidjevši da je kamen s groba odvaljen, Magdalena je otrčala Petru i ljubljenom učeniku i tako izgubila kontakt s drugim ženama. One su, vidjevši prazan grob i povoje, otišli kući, ali Magdalena nije! Ljubav je drži pored groba!
Isus je svojima navijestio žalost zbog rastanka, ali im je obećao i radost koju će osjetiti pri ponovnom susretu (16,16-23). Marija na grobu neutješno plače – evanđelist čak 4 puta spominje njezin plač, kako bi naznačio njezinu žalost i da je zaboravila Isusovo obećanje ponovnog susreta.
Iako vidi dva anđela u bjelini, Marija s njima priča kao sa svojim susjedama! U biblijskoj tradiciji čovjek je uplašen kad dođe u blizinu anđela, kad osjeti prisutnost bića koje ga nadilazi. Magdalena ne – ona je sva izvan sebe, sva je u ljubavi za njezinim Gospodinom. Toliko je jaka ljubav – jaka kao smrt (Pj 8,6), za trenutak će zaustaviti uzlaženje Sina k Ocu. Bog ima srca za čovjeka!
Ona tuguje i plače jer je izgubila oslonac na kojem je temeljila svoju pripadnost i odnos s Isusom. Onaj koji joj je omogućio novi život, vratio dostojanstvo i nadu, otvorio nova obzorja sada je otišao a s njime i sve ono što je podiglo njezin život i preobrazilo ga – otišao je život njezinog života! Petar i ljubljeni učenik vidjevši prazan grob idu nazad, ali ona ne! Još uvijek stoji pored groba jer on je posljednji trag koji je povezuje s umrlim Gospodinom.
Traži povezati se, nastaviti s Isusom kakvog je do sada poznavala. Međutim, prisustvo anđela nagoviješta da se ovdje događa Božji zahvat, da je ono božansko zahvatilo Isusov grob. Ući u područje božanskog, prodrijeti u tajnu uskrsnuća čovjek, pa ni Marija Magdalena koja je toliko ljubila, ne može svojim snagama. Taj pristup može samo primiti na dar.
Stoga ona još uvijek gleda u prazan grob misleći da je to jedina veza s njenim Gospodinom. I kad ga je ugledala da stoji, još uvijek ga ne prepoznaje jer za nju je smrt granica preko koje ne može ići, njome je kao čovjek definirana. Prekoračiti taj finitum čovjek može samo kad ga Bog ponese. Sva je zadubljena u misli o smrti, pokojniku, krađi leša…a njezin sugovornik govori o živima!
Naziva je Marijo! Onim istim riječima i glasom koji joj je već ušao u srce i izmijenio život. Isus kao Dobri Pastir istim neodoljivim glasom svoje ovce zove po imenu i onee ga prepoznaju (10,3-5)!
Iako Gospodin sada uzlazi i govori Magdaleni da ga ne zadržava, to je zato što njegovo uskrsnuće znači ujedno i njegov povratak nama, kao što je obećao (14,3.19-20; 16,16-20), da bi živio u nama i mi u njemu! Djelo Sina Čovječjega, koje se u njemu ostvarilo u punini, treba se nastaviti u svakom od nas. To znači kako će njegov povratak Ocu biti potpuno ostvaren tek kada svi prijeđemo taj put i prispijemo k Ocu. Tada će Bog biti sve u svemu (1 Kor 15,28).
Tada će nam se dogoditi prijelaz iz tuge u radost. Ona je znak susreta s Uskrslim. Bog je onaj koji daje radost – jedini on može dati radost koja nema nikakva posebnog razloga. Za razliku od obične ljudske radosti zbog nečeg, uslijed nečeg, radost koju on užiže nije zbog nečeg – to je čista radost jer Bog govori našem srcu; pred sebe ga je stavio kao jedno ti naprama svome ja. On ga svojom puninom ispunja i zato ništa drugo nije potrebno. Zato je radost, ta pratilja i kruna međusobne ljubavi, znak da je u nečijem srcu prisutan Bog. Čisto srce to može, srce koje nema ništa veće i vrednije od njega, koje shvaća kako sve što uistinu ima – može posjedovati samo u njemu! Takvo je srce otvoreno za susret njim, ono ga zove a Bog se takvom srcu kao ni Magdaleni neće oglušiti. On će se javiti i doći. Blago srcima koja su čista – očišćena ljubavlju – ona će Boga gledati (Mt 5,8)!