U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče im stoga Isus:

»Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

                                                                                                   (Iv 6,51-58)

U Svetom pismu glagol živjeti o kojemu Isus govori u ovom odlomku ne pridaje se biljkama, ne upotrebljava se za životinje nego samo za čovjeka. Istina, žive biljke, žive i životinje, ali čovjek živi drugačije…ili bi barem mogao živjeti drugačije. Iako i životinja inače može jesti od istog komada kruha od kojeg i čovjek, nikad to nije isti kruh a ni isti život koji iz tog kruha proizlazi! Nikad životinja ne može jesti kao čovjek jer nikad u svom kruhu ne može pronaći ono što može čovjek.

Čovjek u svom kruhu može naći ne samo život za danas i sutra, nego može ići prema izvoru života. Čovjek se preko svoga kruha može susresti s Onim od kojeg mu dolazi život, može mu reći neku riječ, može mu reći: hvala. Može ako svoj kruh jede, ako ga blaguje onako kako to samo čovjek može činiti.

Isus danas u evanđelju nastavlja narodu govoriti o kruhu. I dok se on sprema reći im da je umnoženi kruh poučan primjer da shvate gdje je izvor života čovjeku. Iz Božje riječi čovjeku će doći život u izobilju baš kao što je toga dana kruha oko njih bilo u izobilju. Međutim, njih ne zanima što On želi reći, oni bi kruha u izobilju i to uvijek…da ne moraju više gledati ni u zemlju, ni u motiku a ni u nebo.

Pri kraju govora o evanđelju prethodne nedjelje istaknuli smo kako riječi koje je Isus tada izgovorio zapravo pripremaju za ono što slijedi u ovom odlomku. Stoga naš današnji odlomak preuzima posljednji redak od prošle nedjelje i nastavlja prenositi Gospodinove riječi kako bi jasno naznačio prijelaz.

Gospodin je prethodne nedjelje govorio kako Njegove riječi vode u vječni život. U tom smislu On je vrhunac i ispunjenje onoga što je predstavljala Mudrost u Staromu zavjetu. Tada je ona pokazivala put bogugodnog i uspješnog života. Isusove riječi, pak, svojim vjernim slušateljima otvaraju put u vječni život.

Već je i to bilo previše. Takav kruh, takvu mudrost da im može dati sin Josipa tesara i Marije iz Nazareta? Umjesto da uspori i potrudi se ublažiti njihovo iznenađenje, Isus pritišće papučicu gasa do kraja: ne samo primiti riječi, nego treba blagovati moje tijelo, piti moju krv!

Za one koji su i do ovog trena vrtjeli glavom i trljali bradu, sada je svakako previše! I tu su u pravu. Previše je jer ovoliko čovjek pa ni najodaniji vjernik Staroga zavjeta nije mogao očekivati. Krv se nije smjelo konzumirati (Lev 7,26-27). U njoj je život, a on pripada Bogu.

Isus upravo tu smjera. Blagovati, piti – ne bilo čije tijelo i krv nego Presveto Tijelo i Predragocjenu Krv Božjega Sina!

Kroz Stari zavjet Bog je postupno prilazio čovjeku, sve bliže i bliže. Kucnuo je čas da mu priđe što je najbliže moguće – do potpunog sjedinjenja. Da, previše je to bilo za očekivati! Tko bi se tomu mogao nadati? Tko na to može biti spreman?

Bog uvijek želi uvijek ići dalje. Želi čovjeka povesti u nove predjele gdje još nije bio…po svojoj riječi koju će ostaviti apostolima, biskupima i svećenicima: oni će tom riječju pretvarati kruh zemaljski u kruh nebeski, u Presveto Tijelo i Krv Spasiteljevu. Sve im to Isus želi reći, ali čut ćemo sljedeće nedjelje da će mu većina slušatelja okrenuti leđa. Bilo im je previše…

Isusove riječi otkrivaju tko je u ovoj priči tko. Bog stoji i nudi samog sebe, najviše i najbolje što čovjeku može dati. Između redaka izbija, vrišti pitanje: što su uopće htjeli ovi oko Isusa, što je njih zanimalo – zar samo besplatni kruh? Što nas danas okupljene oko Isusa zanima? Druženje, ugled, zdravlje, ispunjenje nekih želja, potreba..? Radite, ali ne za hranu propadljivu, opominje nas Isus.

Oni tko odluči krenuti na Isusovu riječ, iskusit će neizrecivi Božji dar:

„Tko blaguje moje tijelo u meni ostaje i ja u njemu“. Jako je lijepo ovo međusobno prebivanje. Ljudi, kad nekoga vole, kažu: dodi živjeti kod mene – moj dom je i tvoj. Bog to kaže nama. I mi kažemo Njemu jer naše srce je kod kuće samo kada je pored Njegovoga. U činu zavjetovanja drevni armenski monah, umjesto zavjetovanja na tri klasična zavjeta, posvećuje se Bogu ovim riječima: ‘želim biti jedno s Tobom’! Jedno s Tobom! A to je svrha života. Jedno s Tobom! I puštam neka te moje srce upija, puštam da Ti upijaš moje srce…da od dva konačno postajemo Jedno. Tu je dohodište povijesti: Bog je postao čovjekom upravo za to da čovjek postaje kao Bog. Isus Krist ulazi u nas da bi nas stubokom izmijenio, da bi se dogodila kristifikacija: da u meni ostane nešto Božjega da bih ja postao djelić Boga u svijetu.“ (E. M. Ronchi)