Dragi prijatelji,

ovih dana započinjemo nešto novo.

Naime, pokušat ćemo biblijske tekstove (npr. evanđelje od sljedeće nedjelje) čitati drevnom metodom “lectio divina”.

Radi se o takvom poniranju u Božju riječ tijekom koje u prvom koraku upoznajemo Sveto pismo kao takvo, a potom ga primamo kao živu Božju riječ koju nam Stvoritelj izgovara sada i ovdje.

U nastavku donosim skraćenu verziju opisa tog načina pristupa biblijskom tekstu. I ovom prigodom zahvaljujem prof. dr. Božidaru Mrakovčiću koji ga je objavio pa se i mi njime možemo poslužiti (o izvorniku imate podatke na dnu).

Lectio divina – metoda duhovnog čitanja Sv. pisma

1. Lectio, ili čitanje svetoga teksta

U prvom dijelu božanskog čitanja koji se zove lectio, ili čitanje Pisma tražimo odgovor na sljedeće pitanje: što kaže biblijski tekst u sebi? Cilj ovog koraka je dakle doći do autentičnog poznavanja sadržaja teksta.

Kardinal Martini koji je zajedno sa svojim vjernicima prakticirao lectio divina u milanskoj katedrali, piše: Pod čitanjem (lectio) misli se na čitanje i ponovno čitanje određenog biblijskog odlomka (najbolje ako se uzme čitanje od dana) pokušavajući otkriti njegovu strukturu, ključne riječi, osobe, radnje i njihove kvalifikacije, smještajući odlomak u kontekst biblijske knjige iz koje je uzeto kao i čitave Biblije, ali i vlastitog vremena, jer mi ga čitamo danas. Ovaj dio lectio divina često biva zapostavljen jer imamo dojam da poznajemo tekst i da smo ga čuli već toliko puta. Međutim biblijski tekst valja uvijek čitati kao da ga čitamo po prvi put. Jednostavna analiza će otkriti neke aspekte koji su do sada bili sakriveni. Zapravo prvi dio molitvenog čitanja želi odgovoriti na pitanje: Što ovaj tekst kaže?

Martini smatra da i u ruke treba uzeti olovku i evanđeoski tekst. Evanđelje se čita s olovkom, ne samo očima. Lectio znači pročitati i ponovno čitati tekst podcrtavajući kako bi bitne stvari izašle na vidjelo. Treba podcrtati glagole, zaokružiti glavni subjekt, tako da postanu što uočljiviji. Uskličnik se stavlja kod riječi koje me pogađaju. Ono što ne shvaćam treba označiti upitnikom. Ovo služi da budu uočljive radnje, njezin subjekt i objekt, kao i ambijent u kojem se radnja događa. Dio odlomka koji izgleda najvažniji, centralni, treba podcrtati dvostrukom linijom. Ova operacija se čini jednostavnom, ali treba je činiti pismeno. Samo tako možemo otkriti elemente koje pri običnom čitanju nismo opazili, naći stvari koje nismo očekivali u odlomku koji znamo možda već napamet.

Biblijski tekst treba čitati biblijski polagano, pažljivo i uvijek ponovno sa ciljem da se shvati njegov literarni i povijesni smisao. Što je doista sveti pisac htio reći ondašnjim svojim čitateljima? Ako čitamo tekst nedjeljnog evanđelja možemo se u ovoj etapi poslužiti komentarima nedjeljnih čitanja naših bibličara (B. Dude, M. Zovkića, A. Rebića, I. Dugandžića). Ti komentari će nam pomoći da pronađemo odgovor na pitanje što biblijski tekst kaže u sebi, koja je njegova poruka.

2. Razmatranje (meditatio)

Ova druga etapa božanskog čitanja traži odgovor na sljedeće pitanje: Što biblijski tekst kaže meni, nama? Svatko osobno, ali i kao zajednica, treba dopustiti da bude dodirnut i preispitan porukom riječi. Nije riječ o razmatranju riječi izgovorenih u prošlosti, nego u sadašnjosti. Riječ Božja nama danas govori.

Kartuzijanac Guigo naglašava da se meditacijom ili razmatranjem od površnog pristupa ili čitanja prelazi u dubinu: „Razmatranje treba sići sve do srca Riječi koju se sluša. Čitanje je ono što primjećuje oko, uho i razum. Međutim prava destinacija Riječi je srce koju se postiže razmatranjem. A srce je čovjekova nutrina, nutarnje središte u kojem razmišlja, odlučuje, osjeća. Kroz meditaciju Pisma Božje srce govori ljudskome srcu.“ Guigo poziva svoga prijatelja Teodora: „Nauči upoznavati Božje srce u Božjim Riječima.“ Da bi se to dogodilo treba „probaviti“ riječ Božju koja je prava hrana Duha“.

Kako se to konkretno čini uči nas kardinal Martini: „Meditacija je razmišljanje nad porukom teksta, nad osjećajima i vrjednotama sadržanima u tekstu. Meditacijom nastojimo razumjeti koje vrijednosti ili sudove sadrže riječi, stavovi, ponašanja, djelovanja sadržani u biblijskom tekstu. Taj cilj se postiže tražeći odgovore na sljedeća pitanja: Kako se ponašaju likovi u tekstu? Kakav je njihov stav prema Isusu? Kakve osjećaje prema njima gaji Isus? Kako se prema njima odnosi? Zašto je neka riječ izrečena ili gesta napravljena?

Na taj način izranjaju osjećaji i vrijednosti zajednički ljudima svih vrjemena kao što su divljenje, radost, nada ili strah, sumnja, samoća; stavovi koje Bog ima prema nama kao dobrota, oproštenje, milosrđe, strpljivost. Razmišljanje o osjećajima i vrijednostima sadržanima u tekstu postaje izvor usporedbe sa osobnom situacijom i iskustvom onoga koji čita. U kojem liku se ja nalazim? S kojim se mogu identificirati? Imam li želju Zakeja da vidim Gospodina? Jesam li potreban spasenja kao Magdalena? Tržim li da Bog umnoži moju vjeru kao otac opsjednutog mladića? Ili sam sličan liku koji misli da je pravedan, ne prima Isusa, poziva ga da bi ga kritizirao i zlonamjerno ispitivao? Primam li Božje oproštenje? Da li me Isusova riječ plaši, možda jer je nezgodna ili me tjera da promijenim život?

Meditacija je dakle razmišljanje nad vrijednostima sadržanima u tekstu i to detaljno. Kad smo shvatili duboki smisao odlomka pokušavamo ga primijeniti na vlastiti život. Ova etapa može završiti sa zajedničkim razgovorom (collatio) koji ima za cilj međusobno podijeliti iskustvo susreta s Riječju Božjom koje onda prelazi u zajedničku molitvu (oratio).

3. Molitva (oratio)

Treći dio molitvenog čitanja Svetog pisma daje odgovor na sljedeće pitanje: Što ja imam reći Gospodinu kao odgovor na njegovu Riječ? Kakav je moj molitveni odgovor na Božju riječ koja mi je osobno progovorila kroz prva dva dijela božanskog čitanja Svetog pisma?

„Meditacija dakle nije cilj samoj sebi nego treba voditi prema dijalogu s Isusom, treba postati molitvom. Meditirajući shvaćam da su Isusove riječi upravljene i meni, da mi sada govori i poziva me, da stojim u njegovoj prisutnosti. Molitva je odgovor na ono što sam u čitanju i meditaciji razumio. Tekst treba u meni izazvati religiozne osjećaje: osjećaj zahvalnosti i hvale prema Bogu za njegovu veličinu, za njegovu ljubav prema nama; osjećaj kajanja jer ne ostvarujem u svojem životu vrijednosti koje tekst odražava. Molitvom izražavam svoju vjeru, nadu, ljubav koju je tekst u meni potaknuo. Molitva treba postati čin ljubavi, proširiti se na sve one koje su u potrebi“ (Martini).

Molitveni odgovor može dakle biti prošnja, zagovor, zahvala, hvala, kajanje. Molitva je dijalog s Bogom, sastavljen od šutnje, slušanja, molitve i hvale, s glavnim ciljem postići čisto srce, tj. u potpunosti uskladiti svoju nutrinu u kojoj osjeća, razmišlja i odlučuje s Bogom i njegovom voljom. Molitva je dakle prvi način na koji nas Božja Riječ mijenja. Susret moje s Njegovom voljom koju sam razabrao u riječi svetog teksta. U stavu djeteta pred Ocem nebeskim, srce iznosi svoju hvalu, divljenje, bojazni i želje da uspije slijediti ono što je spoznao u razmatranju riječi.

To se može reći i na ovaj način: Molitva je trenutak uzdizanja i želje, žara i boli u kojem vjernik osjeća gorčinu i žalost vlastite slabosti i nesavršenstva nasuprot savršene Božje istine. Zato molitelj sa svom poniznošću zaziva Gospodina, priznajući ga najvažnijim za vlastiti život.

Sv. Grgur Veliki kaže da molitva izvire spontano iz susreta ljudskog srca i Božjeg srca, preko Božjih riječi. Bog stanuje u čovjekovoj nutrini, u njegovom srcu. Tu se ostvaruje ovaj susret u kojem Bog govori čovjeku i čovjek sluša Boga; a zatim čovjek govori Bogu i Bog sluša čovjeka. Sve se ovo događa preko jedinstvene božanske Riječi. Molitva je djelo srca, a ne usana, jer Bog gleda ne na riječi nego na srce molitelja.

4. Kontemplacija (contemplatio)

Četvrti i završni dio molitvenog čitanja Sv. pisma, ili lectio divina. „Kontemplacija je nagrada za sav napor triju prethodnih faza; opija žednu dušu rosom nebeske slasti. U biti kontemplacija je još više neizreciva nego molitva. Može se samo otprilike o njoj nešto reći, a zapravo ostaje u potpunosti osobno iskustvo.“ Slično i Martini kaže da prijelaz iz molitve u kontemplaciju može biti gotovo neprimjetljiv. Kontemplacija je nešto vrlo jednostavno. To je onaj trenutak kada pred Božjom ljubavlju, veličinom, slavom, ostajemo bez riječi. Ne mislimo više na pojedine elemente teksta koji smo čitali već imamo potrebu da koncentriramo naš pogled na Isusa, da dopustimo da nam oprosti, da se odmorimo u njemu, da osjetimo njegovu ljubav, da budemo jednostavno neko vrijeme s njime koji je naš Prijatelj i Spasitelj. Radi se zapravo o nekoj vrsti intuicije, duboke i neobjašnjive, o intuiciji kraljevstva Božjega u nama, o sigurnosti da smo u dodiru s Isusom.“ Kontemplacija je dakle faza potpunog predanja Bogu. Onaj tko moli ulazi u dimenziju otvorenosti i prihvaćanja darova Duha koja mu dozvoljava ulazak u intimno zajedništvo s Bogom.

Martini međutim ne zaboravlja na obraćenje i praksu u koju se lectio divina treba pretočiti: „Božansko čitanje nije samo škola molitve nego i škola života. Iskustvo osobnog susreta s Isusom Spasiteljem i Otkupiteljem mijenja moj život, moje prosuđivanje, moje kriterije i postaje praktična ispovijest koju živim u svojim svakidašnjim izborima…

Zato dodaje još jednu etapu: actio – kako, kojim ću konkretnim djelima ću u život pretočiti ono što sam iskusio tijekom moje lectio divina?

Prema tekstu o Lectio divina vlč. dr. sc. Božidara Mrakovčića, profesora Svetog pisma na KBF-u u Zagrebu, a koji je dostupan na mrežnoj stranici:

http://www.zupa-kompolje.hr/index.php?menu=110&action=692