U ono vrijeme dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

                                                                                                   (Mk 6,7-13)

Postoje neki biblijski reci nakon kojih slijede komentari: aha, vidiš…to je rečeno za žene – da budu podložne muževima, za djecu – da budu pokorna svojim roditeljima… Ovaj odlomak bi bio za duhovna zvanja – e, kakvi trebaju biti svećeniki, redovnici i redovnice! Doista, često se i u stručnoj literaturi navodi baš ovaj odlomak (i njegove inačice kod Mt i Lk) u te svrhe.

Dobro im je rekao! Nek si misle! I sve dok ne budu takvi, znamo da ne valjaju a mi, crkvena većina, smo ispravni! Iz mnogih rasprava uživo mogu se iščitati ovakvi stavovi. Doista?

Nakon što je odbačen u svom zavičaju, Nazaretu, Isus se ne predaje nego s apostolima započinje nešto novo. Baš kao što ih je nakon odluke da ga se ubije utemeljio kao kolegij, jezgru nove zajednice koja već nastaje oko Njega.

Gospodin sada opet preko apostola započinje nešto novo. Želi reći: Crkva će nastajati, moći će živjeti samo ako bude ljudi koji će biti dovoljno raspoloživi za ove visoke zahtjeve. Nek ne nose sobom obilja ni rezerve – ni kruha, torbi, novaca, teške obuće, brojne garderobe… Jer njihovo ne-imanje jest prostor u kojem će imati Boga.

Trebaju biti ljudi kojima je sve drugo malo i sitno u odnosu na Boga koji ih zove i šalje drugima. Zvuči moćno: imat će vlast nad nečistim dusima! A da je doista imaju, vidi se po tome što su uspjeli sve drugo staviti iza Boga – On je mjerilo svega u njihovu životu. Ako su uspjeli u tome, pobijedili su i otvorene a i one prikrivene demonske igre u svom biću. Sada mogu imati vlast!

Međutim, Isus tu nije stao nego odmah ide dalje. Dodaje sljedeću kariku u lancu, neodvojivo povezanu. I govori o ulasku svojih poslanika u narod, u njhove domove. Govori o tome kako će biti prihvaćeni. Ili neprihvaćeni, kao prorok Amos u prvom čitanju.

Da, Isus ovdje ne govori samo o apostolima, o onima koje šalje. Govori i o onima koji njih trebaju prihvatiti. To je nešto što današnja crkvena većina ne razumije i s tim nije načistu. I to ne samo u ovom naraštaju.

Naime, Isusov narod iščekivao je obećanog Spasitelja. Mnogi su to činili tako gorljivo da su bili spremni skočiti i puno toga u svom životu dati za taj trenutak. O Isusu iz Nazareta glas je već otišao na sve strane svijeta. Kad Njegovi glasnici stignu u neko mjesto, bit će mnogo njih koji će ih primiti u svoje kuće.

Da, skroman život onih koje Gospodin poziva i šalje u najizravnijoj je vezi s onima kojima su poslani. Ako apostoli nemaju uza se gotovo ništa, to je zato što će imati „bazu“ u narodu koji će ih prihvatiti. Jedno ide s drugim, nerazdvojno.

Drugačije ne može biti jer ako apostoli primaju Evanđelje koje ih oslobađa njihovih osobnih demona i postaju slobodni za Boga – takav mora biti i narod koji ih prima. Kakav bi drugačiji mogao biti? Kakvi bi uopće mogli biti ljudi koji su od apostola primili Evanđelje? Evanđelje i njih treba oslobađati demona kako bi postali slobodni za Boga i za one koji su im poslani.

Ako su raščistili sa svojim demonima, neće im biti žao primiti apostole. Neće drhtati radi troška kojeg će zbog njih imati. Jer Evanđelje je valjda vrjednije od kalkuliranja: koliko ćemo na njih potrošiti? Koliko su otanjili naše suviškove? Da – i za vjerni puk, tu crkvenu većinu – važi isto što i za apostole: ako nisu slobodni podijeliti svoj višak s drugima a pogotovo s apostolima, nisu primili Evanđelje.  Uzalud se zvati vjernikom ako nisam primio Evanđelje. Jer gdje je ono prihvaćeno, demoni moraju uzmaći.

U Isusovoj domovini bilo je normalno očekivati da apostol može biti realno siromašan i neće zbog toga biti ugrožen jer ima vjerni narod koji ga hrani, odijeva, obuva… Kad Evanđelje iziđe prema Europi – čitamo u Djelima apostolskim – nema više masovnih obraćenja. Nema brojnih zajednica. Sv. Pavao i njegovi suradnici rade svojim rukama da ne bi opteretili koga od vjernika. Sigurno, djelomice i zato jer se pribojavaju prigovora.

Jer europski mentalitet već je u ono vrijeme bio više naklonjen ekonomiji, politici, društvenom rejtingu i dr. To su bile vrijednosti za koje su ljudi smatrali vrijednim žrtvovati manje i veće stvari u životu. A Evanđelje? Samo jedna malena manjina je smatrala da je ono vrjednije od gomilanja viškova u ekonomiji, politici itd.

Ako gledamo iz tog ugla, zapravo se trebamo čuditi kako je uopće Evanđelje napredovali kroz Europu? Velika su čudesa Božja kojima je vodio povijesna događanja tako da Evanđelje postane duhovni temelj europskog identiteta. S obzirom na konstante našeg mentaliteta, evangelizacija koju je naš kontinent primio pravo je čudo.

Da je to tako, vidimo i iz činjenice da je naša vjera danas – „umorno kršćanstvo“. Naravno, to je zabluda, zapravo samoobmana! Nije umorno kršćanstvo nego smo umorni mi jer nismo dovoljno kršćani! To što ne vidimo perspektivu ne govori o kršćanstvu nego o nama – nemamo onoga Duha kojim je izrečeno ovo Evanđelje. Naš duh se ne otvara njegovu Duhu. I zato smo umorni.

Kršćanstvo nije umorno u Africi, Aziji, Južnoj Americi… Naprotiv! Sjećam se sebe koliko sam bio iznenđen kad mi je misionar koji je desetljećima u srcu Afrike rekao: znate, velečasni, meni je tamo i lakše i bolje nego Vama u Hrvatskoj. Istina, daleko smo, nemamo puno toga što vi imate u Europi… Ali, imamo vjernike kojima je premalo ako Misa traje samo sat i dvadeset minuta, imamo vjernike koji su neumorni za primanje i življenje vjere. I zato se ne bih mijenjao s Vama. Očito, ti vjernici mogu slušati propovijed znatno duže od 8 minuta. A oni koji je mjere minutama umorni su kršćani.

Da, dragi prijatelji, Isus u ovom evanđeoskom odlomku ne govori samo o apostolima – govori i onima koje šalje i o onima kojima ih šalje. Ako isti Duh ne prostruji od Njega i preko apostola kroz vjernike, nije se dogodila Crkva. U tom mjestu Crkva ne živi, što god o sebi mislili članovi te zajednice. Nisu se dali obasjati i prosvijetliti svjetlom Kristovim.

Evanđelje je škola vjere. I Evanđelje po Marku tu je radi odgoja naše vjere. Sad shvaćamo zašto je evanđelist – počinjući etapu u kojoj se govori upravo o vjeri učenika – stavio onu zgodu u kojoj učenici misle da Učitelj spava. A On ih pita: kako vjere nemate?

Ne spava Isus, može spavati samo naša vjera! Spava vjera umornih kršćana. Spava vjera onih koje su demoni uspjeli uvjeriti da ne moraju slušati i slijediti što Bog govori, a s njima je ipak sve u redu – dobri su ljudi.

Radosna je vijest da će uvijek biti ljudi koji će živjeti i ostvarivati ove Isusove riječi – i onih koji su poslani a i onih koji ih primaju. Njihovo kršćanstvo nije umorno. Bogu hvala za te divne ljude. Oni su komadić neba ovdje na zemlji.