U ono vrijeme Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

                                                                                                   (Mk 6,1-6a)

Riječ Božja Staroga zavjeta na više mjesta ističe čovjekovu nestalnost jer k’o oblak jutarnji ljubav je vaša, k’o rana rosa koje nestaje (Hoš 6,4). Ili njegovu konfuznost: kad čovjek završi, tek je započeo, i kad prestane, zbunjen je kao i uvijek (Sir 18,7).

Ljudska nedostatnost, koje god vrste bila, ne može umanjiti Božju veličinu, ljubav i moć. Ali može čovjeka onemogućiti da živi puni odnos s Bogom. Zato jedno je što znamo o Bogu, a drugo je mogu li s Njim produbljivati zajedništvo ako sam sebe spriječavam koraknuti naprijed?

Isusov posjet Njegovu zavičaju u kojem je odrastao puno toga nam ima za reći. Tko zna s koliko lijepih osjećaja išao prema svojim Nazarećanima? Radostan da i njima udijeli od onoga bogatstva koje dariva svima koji Mu se približe.

Međutim, slušaju Ga preneraženi. Niti dobrodošlice, niti interesa da upoznaju tu stranu Njegova bića koju do sada nisu poznavali…

Čak ni interesa da izliječi njihove bolesnike i opsjednute kojih je sigurno bilo.

Rado ističem onu narodnu: znate, velečasni, najvažnije je zdravlje, jel’ tako? Koliko puta sam to čuo!  Evanđelist Marko je u ranim poglavljima prikazivao kako mnogi ljudi dolaze Isusu isključivo radi ozdravljenja i On se počeo povlačiti pred takvim očekivanjima.

Ovdje, toga nema. Kao da nitko ne želi ozdraviti. Obuzeti su jačim osjećajima! Sad ih zbunjuje ta velika novost: odakle njihovu mještaninu Isusu mudrost, odakle Mu silna djela?

Eto zbunjenosti! Kad treba učiti o vjeri, moliti se Bogu – onda je važnije zdravlje. A ovdje se vidi – nije ni zdravlje najvažnije!

Je li to bilo tako samo u Nazaretu? Početkom ove godine sam se upoznao sa svjedočanstvom ljudi koji su prešli na potpuno biljnu ishranu i to samo svježe voće, povrće i orašasti plodovi. U stvaranju svijeta Bog je čovjeku za hranu dao zeleno bilje i stabla plodonosna (Post 1,29). Poznajem više osoba s teškom dijagnozom i govorim im da je puno svjedočanstava ljudi koji su se počeli tako hraniti i ozdravili. Mislite da je netko od njih smogao snage i napravio zaokret?

Dakle, nije zdravlje najvažnije. Vidi se u praksi.

A što je najvažnije?

Što je Nazarećanima bilo najvažnije?

Vidimo iz ovog kratkog evanđelja, oni od Isusa nisu uzeli baš ništa.

Umjesto da Ga prihvate, postavili su se u stav odbijanja.

Je li to samo iznenađenje, zbunjenost? Ili je tu i zavist?

Isus na koncu odlomka kaže da je u pitanju nevjera.

Netko će s pravom reći: pa nisu bili ni dužni vjerovati u Njega, za njih je On u ono vrijeme bio samo njihov sugrađanin. Točno, još nije umro, uskrsnuo i proglasio se Sinom Božjim i kao takav zatražio da ljudi vjeruju u Njega. Tada još ne.

O kakvoj je (ne)vjeri, dakle, riječ? Isusu je jasno da ga Nazarećani ne mogu smatrati ni Sinom Božjim ni Kristom – to za sada ne uspijevaju ni apostoli.

Ali… Sve ono što su čuli o Njemu, sve ono što čuju od Njega trebalo bi im biti dovoljno da kažu sebi: hajde, dat ćemo Mu priliku i vidjeti je li to zaista s Božje strane!

Njihova nevjera je zatvorenost za Božju prisutnost, za Njegovu pruženu ruku koja im je došla u Isusu. Bog je tu! I ako su oni zatvoreni, On je ipak tu. Ali za njih nije – poradi njihova stava. Sami su sebe „odrezali“, odvojili od Boga koji je tu za njih. Tragična zbunjenost, sudbonosna nestalnost ljudske prirode tako se žalosno pokazuje u stavu Nazarećana.

A nije bilo potrebe za takvim stavom. Zato se Isus čudi njihovoj nevjeri. Bog je tu, djeluje njima nadohvat ruke. Ali oni mu ne žele dati priliku. Ne žele Ga čuti i prihvatiti. Da, kako se ne bi čudio! To je stvarno čudno, neobjašnjivo. Čak ni Sin Božji to ne može shvatiti.

Dragi prijatelji, ovdje je za nas velika pouka. I pitanje na koje sebi moramo odgovoriti.

Ovi reci podsjećaju nas: nismo mi u drugačijem položaju od Nazarećana. I nama nadohvat ruke jest Bog prisutan u svojoj riječi, u Kristovom Tijelu i Krvi, po svom Duhu koji čeka da Ga pustimo u naša srca.

Ne trebamo nikamo ići. On je tu. Pored svakog od nas. Da bi se dogodila velika, suštinska promjena ne trebam nikamo poći, ništa tražiti i ništa činiti. On jest tu. Pored mene.

Ključ rješenja jest u Njegovom BITI. Samo se trebam otvoriti Bogu koji Jest tu. S Njim računati. Dati Mu prostora. Svoj život uskladiti s Njim koji Jest tu za mene. I počet će promjena.

Kada to odlučim, pitat ću sebe: a kakvo je moje BITI? Je li u skladu s Tvojim, Bože? Jesam li čovjek koji Tebe gleda i prihvaća kao Boga, onako kako dolikuje Stvoritelju svega?

Kad bih imao tu vjeru, Tvoja riječ za mene bi bila istina. I tako bih je prihvaćao.

Tvoje Tijelo i Krv hranili bi u meni onaj život po kojem sam nalik Tebi, tada moj život ne bi više bio samo moj…mali i slabašan.

Tvoj Duh bi bio izvor svjetla i snage jer me spaja s samim izvorom Života; moj bi se uvijek imao gdje napiti svježine koja ne nestaje.

Kad bih pošao tako vjerovati, osjetio bih da je sve drugačije. Jer ne mogu više na život gledati iz svog starog ugla. Ako dopuštam da si ti tu i pravim Ti prostora, onda život izgleda sasvim drugačije.

Da, vjera – ona koja pravi mjesta Bogu i uzima Ga ozbiljno – ona sve mijenja.

I zato, koliko vjere smognemo, toliko smo Bogu dali prostora. Toliko se mijenjamo.

Kad bih imao ozbiljnu vjeru, sada – tu na licu mjesta – potekli bi radost i mir. Jer Bog je tu! Ako ih nemam, to govori da za mene Bog nije tu. Da mu nisam dao prostora.

Ovih par redaka Evanđelja uče nas koliko smo važni, čak presudni sami sebi.

Nazarećani su imali Boga među sobom, ali nevjerom mu nisu dali prostora. Nisu Ga pustili u svoj život. Čudio se njihovoj nevjeri. I otišao. I nikada im više nije došao. A oni će se i dalje u svojoj sinagogi uredno moliti Bogu…