Onih se dana opet skupio silan svijet. Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: ₂“Žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. ₃Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putom. A neki su od njih došli iz daleka.” ₄Učenici mu odgovore: “Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom?” ₅On ih zapita: “Koliko kruhova imate?” Oni odgovore: “Sedam.” ₆Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu. ₇A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže. ₈I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara. ₉Bilo ih je oko četiri tisuće. Tada ih otpusti.

I

Već na prvi pogled upadljiva je sličnost ovog Markova izvještaja s onim o prvom umnoženju kruha (6,32-46). Oba pripadaju istom književnom rodu i imaju istu formu. U oba je glavni motiv kruh odnosno čudesno hranjenje u pustinji, što priziva starozavjetne događaje izlaska iz Egipta. U oba izvještaja Isus očituje sućut prema narodu u pustom kraju, a učenici su aktivni i preuzimaju važnu ulogu u rješavanju problema. Stoga se može reći da tekst 8,1-9 kao u ogledalu odražava prvi izvještaj o čudesnom umnoženju i dijeljenju kruha.

Također se i glavni dijelovi drugog izvještaja o umnoženju kruha podudaraju s prvim: oba izvještaja počinju Isusovim razgovorom s učenicima (8,1-5; usp. 6,35-39), potom slijedi njihovo djelovanje (8,6-7; usp. 6,39-41) nakon čega se konstatira da je mnoštvo u potpunosti nasićeno (8,8-9a; usp. 6,42-44) te ga Sin Božji na koncu otpušta (8,9b10; usp. 6,45-46). Zbog tih razloga nemoguće je analizirati ovaj tekst bez uspoređivanja s prvim izvještajem o umnoženju kruha.

S druge pak strane, prisutnost čak šest hapaxa legomenona te istovremena podudarnost i različitost u odnosu na izvještaje o umnoženju kruha kod Mateja (Mt 14,13-21; 15,32-39) i Ivana (Iv 6,1-14), upućuje na zaključak se svi izvještaji o umnoženju kruha u kanonskim evanđeljima temelje na drevnom sloju predaja, starijima od onih u kojima se pojedini evanđelisti pri opisu drugih događaja počinju razlikovati. Iako je bilo takvih pokušaja, ipak nema dovoljno argumenata za tvrdnju kako oba izvještaja o čudesnom umnoženju kruha zapravo potječu od jednog jedinstvenog povijesnog događaja; tome se izravno suprotstavljaju Isusove riječi (8,19-21) iz kojih proizlazi da se radilo o dva događaja s različitim brojem ljudi, raspoložive hrane te preteklih ostataka.

Onih se dana opet skupio silan svijet… Vremenska odrednica onih dana, kojom Marko započinje izvještaj o drugom umnoženju kruha, na prilično neodređen način ga povezuje s prethodnim događajem ozdravljenja gluhog mucavca. Iako ne daje nikakve informacije o mjestu u kojemu se događa drugo umnoženje kruha, kako poradi njihova nedostatka a tako i poradi naznačene vremenske blizine s prethodnim događajem osnovano je pretpostaviti da se i ono odvija na području Dekapola, uz istočnu obalu Genezaretskog jezera.

Napomenom da se opet skupio silan svijet (8,1) evanđelist uspostavlja poveznicu s prvim umnoženjem kruha (6,31-44). Naime, izraz silan svijet upotrijebljen je u opisu prvog umnoženja kruha (6,34) te – iako je nakon tog događaja Isus je često bio okružen mnoštvom ljudi (usp. 6,45;7,14.17.33) – ipak sve do ovog momenta Marko ga nije nazvao silnim svijetom. Očito, upotreba tog izraza tek ovdje, u opisu drugog umnoženja kruha, ima za cilj – skupa s prilogom opet – uspostaviti izravnu literarnu poveznicu s prvim umnoženjem kruha. S obzirom na činjenicu da je Isus već neko vrijeme boravi na području Dekapolisa (usp. 7,31), napomena da je silan svijet već tri dana uz Gospodina (8,2) sugerira da se i događaji o kojima govori ovaj izvještaj također odvijaju u istom prostoru, na poganskoj strani Galilejskog jezera. Nazočnost silnog mnoštva ne predstavlja neobjašnjivu pojavu jer Isus ondje nije nepoznat: već je djelovao u tim krajevima kada se susreo opsjednutim Gerazencem kojega je oslobodio od legije demona (5,1-13) te ga potom poslao naviještati po Dekapolisu (usp. 5,19-20).

Budući da nisu imali što jesti, dozva Isus učenike pa im reče: “Žao mi je naroda…“ Neprekinuti trodnevni boravak (8,2) u pustom kraju (8,4), iz kojeg nije bio kratak put do naseljenih mjesta (8,3), neizbježno je – nakon što su ljudi iscrpili zalihe koje su ponijeli sobom – izazvao problem nedostatka hrane (8,2). Napomenom da su tri dana s njim, Markov Isus s jedne strane tumači zašto su zalihe iscrpljene, a s druge strane otvara mogućnost shvatiti ovaj period u smislu starozavjetnog označavanja perioda od tri dana nakon kojih stiže Božja pomoć (usp. Post 40,13; Jš 1,11; Hoš 6,1-2). Oni koji su čuli za događaj prvog umnoženja kruha (6,35-44) mogli su s konkretnim iščekivanjem pogledavati prema Sinu Božjemu. Ako je tada pomogao narodu, zašto ne bi i ovdje?

Isus je svjestan situacije. Ona ne predstavlja izazov njegovoj moći u smislu može li ponoviti ovdje u Dekapolisu, među pretežno poganskom populacijom, glasovito čudo s kruhom. Iako je potreba za hranom u pustom kraju u osnovi ista kao i prigodom prvog umnoženja kruha, evanđelist ipak drugačije prikazuje Gospodinovu reakciju. U prigodi prvog umnoženja evanđelist je konstatirao kako je oko Sina Božjega silan svijet koji je poput ovaca bez pastira (6,34), čime se evocira starozavjetni motiv potebe za Božjom pastirskom skrbi (usp. Ps 23; Ez 34). Ovdje će to izostati. Također, za razliku od prvog umnoženja kad su problem naglas iznijeli učenici i predložili da Gospodin otpusti narod neka krene u nabavku (6,35-36), sada Isus preuzima inicijativu. Njegov motiv za djelovanje jest elementarno suosjećanje: mnoštvo ga je slijedilo u pusti kraj i ostalo s njim danima ne mareći za pitanje hrane jer im je na prvom mjestu bilo slušati njegovu riječ; on će uzvratiti brigom za njih. Stoga kaže: žao mi je naroda jer su već tri dana uza me i nemaju što jesti. Ako ih otpravim gladne njihovim kućama, klonut će putom. A neki su od njih došli iz daleka (8,2-3). Dakle, neposredni povod drugom umnoženju kruha jest sućutno postupanje iz humanitarnih razloga.

Napomena da su neki od njih došli iz daleka, s obzirom na uobičajeno značenje ovog izraza, vjerojatno sugerira da se radi o ljudima iz poganskih naroda (usp. Pnz 28,49; Jš 9,6; 1 Kr 8,41; Ps 148,14; Dj 2,39; 22,21; Ef 2,12.17).

Težinu trenutka i svoje suosjećanje Isus dijeli sa svojim učenicima (8,1b). Želi ih uključiti u dinamiku njegova odnosa s narodom. Izabrani su uzeti udjela u poslanju Sina Božjega i zato trebaju dijeliti njegov stav prema narodu u potrebi te djelatno sudjelovati u njegovu rješavanju.

Učenici mu odgovore: “Otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom… Odgovor učenika pruža dvostruk uvid. Na prvoj razini njihove riječi odaju doživljaj stvarne težine situacije u kojoj se svi skupa nalaze. Pust je kraj a oni su udaljeni od naselja i bilo kakve mogućnosti da se pribavi hrana. U tom smislu glasnogovornici su svih onih koji u tom trenutku osjećaju problem i ne vide rješenje. Međutim, na drugoj razini odgovor učenika daje do znanja da im manjka pamćenja, onog pamćenja kojim se hrani i od kojeg živi vjera (memoria fidei). Iako su sudjelovali u događaju prvog umnoženja kruha, evanđelist je nakon njega konstatirao da ne shvatiše ono o kruhovima (6,52). Sada se, pak, njihov problem pokazuje još dubljim: ne samo da nisu shvatili što se dogodilo u prvom umnoženju kruha, nego ga se po svoj prilici ni ne sjećaju. Kao da se sada po prvi puta nalaze u situaciji gladnog mnoštva u pustom kraju i nije im poznato otkuda bi ih tko ovdje u pustinji mogao nahraniti kruhom (8,4b).

R. H. Stein je u pravu kada smatra da tvrdoća učenika, uslijed koje im nedostaje sjećanja na prethodno umnoženje kruha, nije motiv nepoznat biblijskoj tradiciji; naprotiv Izraelci su brzo zaboravili djela Božja kojima ih je spasio (usp. 7,1 – 15,27 i 16,1-3) a Ilija se boji Izebele i nakon što je iskusio Božju moć (usp. 1 Kr 17,1 – 18,46 i 19,1-3). Stoga Stein sugerira da ovdje neshvaćanje učenika ima kristološku funkciju naglasiti ljudsku nemoć usred koje će zasjati Isusova božanska moć čudesnog umnoženja kruha. No, činjenica jest da će ono dobiti svoj nastavak u 8,16-21, kada ih Isus kori jer su zabrinuti što nemaju kruha te ih izravno podsjeća na dva čudesna umnoženja kruha i pita: još ne shvaćate? Dakle, motiv neshvaćanja za Marka predstavlja jedan od elemenata znatno šire slike u kojoj nastoji iznijeti karakterizaciju Isusovih učenika.

On ih zapita: Koliko kruhova imate? Oni odgovore: Sedam… U događaju prvog umnoženja kruha učenici su imali inicijativu i predlagali rješenja pa je Isus od njih zahtijevao da nahrane mnoštvo (6,35-37). Sada je situacija drugačija – oni ne znaju tko bi ovdje u pustom kraju mogao nahraniti mnoštvo. Stoga Gospodin bez odlaganja odmah kreće u akciju. Analogno prvom umnoženju kruha, i ovdje je prvi korak ustanoviti čime mnoštvo raspolaže (usp. 6,38). Stoga se informira o količini hrane koja će ući u čudesno umnoženje i dijeljenje koje će uslijediti. Učenici kažu da raspolažu sa sedam kruhova. Nije posve jasno radi li se o onom što posjeduje mnoštvo, ili su kruhovi vlasništvo učenika? Ukoliko pripadaju učenicima, to nam daje uvid u potrebu pravljenja razlike između redovitog života i apostolske misije. Učenici sada posjeduju sedam kruhova, no na misijsko putovanje nisu sobom smjeli nositi kruha (6,8).

Nato zapovjedi mnoštvu da posjeda po zemlji. I uze sedam kruhova, zahvali, razlomi i davaše svojim učenicima da posluže. I poslužiše mnoštvu… Isusova reakcija u osnovi je podudarna s onom koju je očitovao pri prvom umnoženju kruha (6,38-41): ustanovljuje koliko ima raspoloživih kruha i riba, uzima ih, upućuje Bogu zahvalnu molitvu, razlomi i predaje učenicima da razdijele mnoštvu.

Treba uočiti kako Gospodin prvo izriče zahvalu nad kruhom. Za razliku od prvog umnoženja kruha (6,41), ovdje se ne navodi da je podigao oči prema nebu niti da je blagoslovio (grč. eloghesen) kruh nego da je zahvalio, točnije da ga je zahvalivši (grč. eucharistēsas) razlomio. Iako je grčki glagol eucharistein tipičan za opis večere Gospodnje (usp. 14,23; Mt 26,27; Lk 22,19; 1 Kor 11,24), novozavjetni pisci ga ipak koriste i pri opisu drugih objeda (1 Kor 10,30; Rim 14,6). Stoga ostaje upitnim koliko je utemeljeno drugo umnoženje kruha shvaćati u striktnom smislu kao euharistijski događaj. S druge strane, nesumnjivo je evanđelist Marko ipak htio kreirati jasnu podudarnost između ovog događaja kada Isus hrani gladno mnoštvo i posljednje večere kada predaje samog sebe za učenike te za mnoge (Mk 14,24).

Interesantno je uočiti da je pri prvom čudesnom umnoženju Isus izrekao blagoslov nad kruhom dok se za ribice ništa ne navodi (6,41). Ovdje, pri drugom umnoženju, nad kruhom izriče zahvalu (8,6b) a nad ribicama će izreći blagoslov (8,7b). U tom smislu opis Isusovih čina ovdje je podudarniji s opisom Posljednje večere, s tim što se ondje prvo događa blagoslov nad kruhom (14,22) a potom zahvalu nad čašom (14,23). Zajedničko svim trima Isusovim djelima jest postojanje potrebe ljudi kojoj on kreće zadovoljiti dijeljenjem postojećih dobara (kruha, ribica, svoga tijela i krvi).

A imali su i malo ribica. Blagoslovi i njih te reče da i to posluže… Za razliku od prvog umnoženja kruha (6,41), ovdje su ribice tretirane kao zasebni objekt Isusovog zahvata. Nad njima izriče blagoslov, koje očito ovdje treba razumjeti uzrokom čudesnog umnoženja koje će uslijediti. Činjenica da evanđelist ne navodi broj ribica Steina navodi na zaključak da ni u broju kruhova, kao ni u broju košara napunjenih preteklim ulomcima, ne treba tražiti simboličko značenje. No, vidjet ćemo u analizi sljedećeg retka da je to ipak diskutabilan stav.

I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara… Bilo ih je oko četiri tisuće.… Nakon posluženja kruha i ribica, evanđelist na veoma skraćen način, podudaran s prvim izvještajem, pripovijeda o daljem razvoju događaja. U oči upada razlika u brojevima košara prikupljenih ostataka. Broj skupljenih košara ulomaka ovdje je sedam, što svjedoči o grandioznosti Isusovog čuda jer grčki izraz spyris označava košaru dovoljno veliku da u nju stane odrastao čovjek (usp. Dj 9,25). O važnosti brojeva koji se spominju u izvještajima o umnoženjima kruhova M. E. Boring zaključuje iz Isusovih pitanja o broju košara preostalih ulomaka koje su skupili (8,19-21). Tom prigodom Sin Božji će se čuditi što njegovi apostoli ne razumiju značenje tih brojeva. Stoga Boring donosi prilično detaljna tumačenja brojeva spomenutih u prvom i drugom izvještaju o umnoženju kruha. Polazeći od pretpostavke da Marko ovaj izvještaj smješta u kontekst poganskog teritorija, brojevi uglavnom simboliziraju poganski svijet: četiri tisuće nahranjenih počiva na broju 4 koji predstavlja svijet u njegovu totalitetu, sedam kruhova nosi simboliku broja 7 koji obilježava broj zapovijedi danih Noi (Post 9,3-4) kao i broj poganskih naroda u Kanaanu (Pnz 7,1); k tome treba dodati da se vjerovalo kako je ukupan broj poganskih naroda 70 te će vjerojatno stoga Lukin Isus poslati 70 navjestitelja među poganske narode (Lk 10,1-22). Za razliku od broja 12 koji je svojstven Izraelu sastavljenom od 12 plemena, broj 7 je označavao puninu kao i ukupnost stvorenja. Stoga će broj skupljenih košara nakon hranjenja mnoštva Izraelaca biti dvanaest (Mk 6,43) a sedam nakon hranjenja mnoštva koji su pretežito pogani (8,8).

Ako ove retke promatramo u odnosu na prethodne odlomke, neizbježno je uočiti upadljivu razliku.  Nakon ozdravljenja gluhog mucavca došlo je do velikog oduševljenja mnoštva (7,33.37), međutim ovdje nakon čudesnog nasićenja silnog svijeta (8,1) upada u oči odsustvo bilo kakve reakcije na umnoženje kruha koje su doživjeli. Ipak, na drugoj strani, izostanak reakcije podudaran je sa završetkom prvog izvještaja o umnoženju kruha (6,42-44). Međusobno suglasje oba izvještaja po svoj prilici posljedica je pripadanja zajedničkim predajama u kojima imaju svoje izvorište i iz kojih su kasnije oba razvijana.

Tada ih otpusti… Pri koncu prvog izvještaja o umnoženju kruha, Isus je prvo naložio apostolima da uđu u lađicu i udalje se te je potom otpustio mnoštvo (6,45), a ovdje prvo otpušta mnoštvo da bi potom krenuo zajedno s učenicima lađicom u dalmanutski kraj (8,10).

II

Posebnost prvog izvještaja o umnoženju kruha bila je Isusova inicijativa kojom, bez da ga je mnoštvo molilo, odlučuje nakon poučavanja poduzeti novi korak. U specifičnim okolnostima – koje prizivaju starozavjetne događaje izlaska iz Egipta – u pustom kraju istupa pred svoj izraelski narod kao njegov pastir. Poučavao ih je jer su bili kao ovce bez pastira (6,34) a potom ih odlučuje hraniti u pustinji (6,35-44). Mnoštvu, koje malo po malo postaje zajednica, Gospodin je već ustanovio prve obrise unutarnje strukture utemeljivši apostole (3,13-19). I tijekom prvog a i sada u prigodi drugog umnoženja kruha oni su uz Sina Božjega koji ih uvodi u svoj osobni odnos prema narodu i njegovim potrebama svih vrsta. Naglašava im kako je od velike važnosti da razumiju ono što se događa (usp. 6,52; 8,17-21). Iste karakteristike obilježavaju i izvještaj o drugom umnoženju kruha. Iako je impostiran s manjim razlikama u odnosu na prvi, u drugom izvještaju Isus je također predstavljen kao pastir svoga naroda koji sućutno prati njegove probleme i kreće ih riješiti. U sve su uključeni i njegovi učenici kojima je ovo stjecanje dragocjenog iskustva kako bi u budućnosti mogli odgovorno vršiti svoje poslanje koje će im Gospodin povjeriti.

Ipak, između prvog i drugog izvještaja o umnoženju kruha postoji značajna razlika. Iako se oba teksta po svom sadržaju prilično podudaraju, razliku između njih čine okolnosti u kojima se opisani događaji odvijaju. Prvo čudesno umnoženje kruha (6,32-46) odvija se u Galileji, dakle na izraelskom tlu; to se jasno razabire iz konteksta koji prethodi (usp. 6,1.6.30-33). S tim u skladu su interni podaci koji se navode u izvještaju: prizivanje motiva izlaska iz Egipta, podjela mnoštva na grupe po sto i pedeset (6,40), 12 košara (6,43), zelena trava kao aluzija na Ps 23, usporedba s ovcama bez pastira (Mk 6,34) itd. Događaji opisani u drugom izvještaju o čudesnom umnoženju kruha, pak, odvijaju se u poganskom okruženju, na području Dekapolisa (usp. 7,31); s tim se podudaraju detalji koji inzistiraju na broju 7 (sedam kruhova i sedam košara ostataka). Iz toga proizlazi da ono što je Isus učinio među Izraelcima i na njihovu tlu, sada je odlučio učiniti u sredini u kojoj pretežito žive pogani. Nakon što je već učinio nekoliko čudesa među njima (ozdravljenje Sirofeničankine kćerkice, 7,24-30, te gluhog mucavca, 7,31-37), sada je došao trenutak za djelo na višoj razini. Njime Gospodin odlučuje dati do znanja da će izlazak što ga je započeo (usp. 1,2-3) uključiti ne samo Izraelce nego i pogane koji idu za Sinom Božjim. U tadašnjem povijesno-spasenjskom kontekstu to je bila najava velike novosti na koju mnogi pobožni židovi – pa i članovi ranokršćanskih zajednica – neće lako pristati. Mnogima je od njih bilo nezamislivo ukidanje do tada brižno čuvane pregrade koja je odvajala Izraelce od pripadnika drugih naroda! O tome nam svjedoče brojna mjesta iz poslanica sv. Pavla koja svjedoče o protivljenju njegovu misijskom djelovanju među poganima, iako je za nj bio opunomoćen od najvišeg crkvenog vodstva (usp. Dj 15; Gal 2,1-10).

Tu veliku novost evanđelist Marko pažljivim je raspoređivanjem svoje građe najavio već u 7,1ss, gdje je Isus u polemici s farizejima stavio u pitanje ispravnost shvaćanja Božje riječi Staroga zavjeta te njezinih kasnijih interpretacija u predajama starih (7,5). Ukoliko one ne dohvaćaju bit svetopisamske poruke, za njega su samo uredbe ljudske (7,7). Nakon što je iznio novo gledanje na propise o ritualnoj čistoći i (ne)čistim jelima, sada je na redu najdelikatnija od tema iz tog kompleksa: pripuštanje pogana u zajednicu koja se okuplja oko Sina Božjega. Ono što je najavljeno Izraelcima prvim umnoženjem kruha, poganima se najavljuje drugim umnoženjem: pristup budućoj euharistijskoj gozbi! U raspravi o kruhovima koja će uslijediti kasnije (8,14-21), Marko daje do znanja da je svako od ova dva umnoženja kruha događaj specifičnog značenja; stoga je obilježen različitim simboličnim brojevima. Obje rasprave – ona s farizejima koji traže znak (8,11-13) te potonja s učenicima o kruhovima (8,14-21) – evanđelistova su intepretacija čuda s kruhovima. Farizeji će tražiti znak s neba koji bi mogao opravdati pripuštanje pogana u zajednicu naroda Božjega, a učenici će ponovno pokazati tvrdoću srca (8,17, usp. 6,52) jer ne shvaćaju smisao umnoženja kruhova.

Ustvrdili smo kako je u drugom umnoženju kruha sastav mnoštva koje je Isus nasitio bio najvjerojatnije mješovit, kao što je bila i populacija Dekapolisa. Ranije istaknuto suosjećanje Sina Božjega za nevolju ljudi u pustom kraju, dakle, neizbježno je usmjereno i prema poganima. I za njih osjeća brigu te živu želju da ih nasiti. Davno je prorok Izaija najavio da mesijanska gozba neće biti samo za Izrael nego će biti pripremljena svim narodima (Iz 25,6). Isusov postupak, kako nam ga opisuje Marko, jasno daje do znanja da krajevi zemlje (Iz 49,6) do kojih treba ići spasenje Božje ne završavaju na istočnoj obali Galilejskog jezera nego obuhvaćaju sve one izdaleka, koje pozove Gospodin Bog naš (Dj 2,39) po Radosnoj vijesti.

Na taj način evanđelist Marko dao je jasnu i nedvosmislenu poruku kršćanima rane Crkve o Izraelovu Bogu koji ostvaruje svoja davno dana obećanja, na jednoj, te na drugoj strani o mogućoj tvrdoći srca učenika koji mogu pred Božjim djelom ostati otvrdnulih srdaca i ne razumjeti ništa (usp. 8,17-21). Prvi dio poruke je motiv za slavljenje Božjih čudesnih djela a drugi je poziv kršćanima na preispitivanje koliko ih poznaju i kako ih prihvaćaju. Isusovi učenici nakon dva umnoženja kruha dobili su jasnu spoznaju da Izraelov Bog želi oko sebe okupiti sve jer Stvoritelj je sviju ljudi. Uvedeni su također u tajnu Božjeg postupanja prema svima – dijeljenje. Nova zajednica okupljena oko Isusa živi dijeleći i zajedništvujući u dobrima. Time su i prvi, povijesni a isto tako i današnji Isusovi učenici dobili jasan kriterij za propitivanje vlastite tvrdoće srca, odnosno za ispit savjesti. Snaga sućuti i predanost kojom se Isus angažira u oba umnoženja kruha, na koncu, postaju kriterij identiteta za njegove učenike.

Iako u našoj današnjoj zapadnoj povijesno-spasenjskoj perspektivi – gotovo 2000 godina nakon što se Crkva otvorila poganima na prvom apostolskom saboru (Dj 15) – pitanje pripuštanja pripadnika svih naroda svijeta k stolu Gospodnjem nema više onu oštrinu i aktualnost kakvu je imalo za prve Isusove učenike, drugi izvještaj o umnoženju kruha pruža izniman doprinos teologiji Nova zavjeta. Potvrđujući da Sin Božji koristi dijeljenje kao princip kojim pristupa kako prvom narodu Božjemu, tako i pripadnicima svih drugih naroda koji žele ući u novu mesijansku zajednicu Crkve, Marko čitatelja krupnim koracima priprema na veliku novost koju će Isus uskoro obznaniti. Naime, dijeljenje nije samo konkretan zahvat dostave hrane gladnom mnoštvu nego jest sveobuhvatan način Božjeg djelovanja. Iznenađenom Petru i drugim apostolima Sin Božji otkrit će uskoro da Mesija sebe i svoj život kreće predati-podijeliti, odnosno žrtvovati za druge (8,27-33; usp. 14,22-25).

III

Naspram Isusove sućuti i moći kojom nasićuje gladno mnoštvo, opet je u krupni plan izbilo neshvaćanje učenika. Na prvi pogled bilanca ovog teksta podudarna je s onom prvog izvještaja o umnoženju kruha: iako su imali dobru volju riješiti problem gladnog mnoštva u pustom kraju, učenici ne vide u kom pravcu tražiti rješenje. Ipak, za razliku od prvog umnoženja (6,37) sada ne predlažu odlazak u kupovinu hrane. Kao i prethodni puta (6,38), Isus im ponovo naznačava isti recept: uzeti ono što trenutno imaju i podijeliti s okupljenim ljudima (8,5). Veoma neobično! A još kad bi Isusovi prvi povijesni učenici čuli od Učitelja da to nije rješenje samo za ovu situaciju, nego je princip Božjeg djelovanja na razini cijele povijesti spasenja!? Princip toliko sveobuhvatan da mu je teško naslutiti granice jer nije lako pronaći primjer kada on nije bio odlika Božjeg postupanja. Stoga ne začuđuje da je Sin Božji sam sebe u Evanđelju po Ivanu, nakon što je umnožio kruh, nazvao Kruhom Života (Iv 6,28-35.41.48 itd).

Čitatelj Novoga zavjeta koji s ovim nije upoznat niti to prepoznaje u stvarnosti koja ga okružuje, može ostati iznenađen kada čita neke od snažnih redaka pojedinih poslanica. Tako npr. Poslanica Efežanima govori da nas je Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom (Ef 1,3). U nas je ulio bogastvo njegove milosti (1,7-8). Udijelio nam je posinstvo te milost koja s jedne strane briše naše grijehe a s druge udjeljuje posvećenje. Stoga, poučava nas Prva Petrova poslanica da sve svoje brige povjerimo njemu jer se on brine za nas (1 Pet 5,7). Razumjeli ili ne, snalazili se ili ne u onome što se događa  – i tada Bog brine za nas! Štoviše, onima koji ga ljube Gospodin sve vodi prema dobru (usp. Rim 8,28). Upravo to se događa s Isusovim učenicima od jednog do drugog umnoženja kruha. Oni su promašili, pokazali da nisu na visini događaja jer pokazuju neshvaćanje još od prvog umnoženja kruha (usp. Mk 6,52). No, Isus ne prestaje brinuti kako za gladno mnoštvo, tako i za svoje zbunjene učenike. Bog je svoje neprocjenjivo blago stavio u naše glinene posude (usp. 2 Kor 4,7), povjerio ga našoj nedostatnosti bez bojazni da će ga time učiniti nedjelotvornim.  Naprotiv! Ne prestaje brinuti o svom djelu spasenja i o učenicima koji će ga baštiniti. Drugo umnoženje kruha, stoga, nema za cilj samo nahraniti tjelesnu glad mnoštva, nego i duhovnu glad Isusovih apostola. A to će također pružati svim kasnijim naraštajima učenika, kroz čitavu povijest Crkve. Tu stvarnost evanđelist Marko prikazao je na na svoj specifični način.

Drugim umnoženjem kruha on iz temelja ponovno preuzima objavu koju je Isus dao okupljenima prigodom prvog umnoženja kruha. Za učenike koji tada nisu razumjeli nego im srce bijaše stvrdnuto (6,52) čitav slijed događaja u 8,1-30 jest u određenom smislu ponavljanje i produbljivanje iskustva kojeg su imali prigodom prvog umnoženja kruha te u događajima nakon njega (6,34 – 7,37). Ponavljanjem događaja učenici su pozvani ući dublje u tajnu kruha koji se dijeli, u euharistiju u kojoj riječ postaje kruhom. U suprotnom bi se slavljenje večere Gospodnje svelo na beživotni ritual, na utvaru (6,49) u kojoj nije moguće razabrati Isusovu nazočnost koji se zajednici daje kao kruh života. Upravo ulaskom u dubine tajne kruha, dodiruje se druga stožerna linija Evanđelja po Marku – oslobođenje. Ono je suština novog izlaska što ga ima omogućiti Sin Božji (usp. 1,2-3) te će izroniti na vrhuncu odsjeka o kruhovima pri Petrovoj ispovijesti vjere (8,29). Jer Marko odjeljkom o kruhovima želi svoju zajednicu uvesti u spoznaju da se oslobođenje novog izlaska događa upravo u i po oslobođenju kruha. Upravo u tajni oslobađanja kruha kršćanska zajednica ispovijeda – ne riječima nego činima – da je u njoj prisutan i živi Isus, Izraelov Pomazanik i spasitelj svega svijeta. Koji nam se predaje i daruje kao kruh. Stoga oslobođenje kruha jest ono što od neizrecivog euharistijskog otajstva kršćani žive u konkretnoj stvarnosti.

Da bi svog čitatelja što bolje uputio, Marko naglašava kako u prigodi ovog umnožnja Gospodin Isus suosjeća s gladnim mnoštvom u pustinji (8,4) i preuzima inicijativu. Prvi izriče osjećaj sućuti i brige za silan svijet (8,1). Umjesto razmatranja nemogućnosti hranjenja (8,4), učenike pita o raspoloživoj hrani koju su spremni podijeliti s mnoštvom – koliko kruhova imate (8,5)? Gospodinov stav sućuti i brige kojom kreće nasititi mnoštvo najavljuje njegovu posljednju, pashalnu večeru, kada svoju žrtvu na križu tumači kao kruh koji će biti razlomljen, odnosno krv prolivena za život mnogih (14,22-24).

Iz činjenice da evanđelist Marko po drugi puta piše o umnoženju kruha i pri tom još veći naglasak stavlja na Isusovu sućut, jasno je kako osjeća potrebu tvrdoći učenika suprotstaviti milosrđe Sina Božjega, koji će na koncu sam sebe predati kao kruh za mnoge. Ljudskoj zloći i nedoraslosti u susret kreće svojom uvijek većom ljubavlju koja ima pobijediti naše otpore. To je razlog zašto svi naraštaji kršćana – iako kao pojedinci i konkretne zajednice mogu biti manje ili više daleko od shvaćanja oslobođenja kruha – ipak redovito slave euharistiju i zahvaljuju Ocu. U njoj smo svi pozvani izraziti svoju radost za oslobođenje koje se dogodilo u Isusu te ostaje uvijek prisutnim i djelatnim u zajednici među braćom i sestrama. Ipak, iako uzrok radosti, slavlje tog spomen-čina trebalo bi u učeniku buditi i određenu nelagodu. Jer to slavlje je u odnosu na našu stvarnost subverzivno: ako ga učenik ispravno prihvaća, ono ga nuka na promjenu. Kršćane svih vremena potiče na preobražavanje stvarnosti koju žive. Sve kod ne budu pokidani i zadnji okovi koji priječe da u njima i oko njih zasja lice Raspetoga. Koji je ljubavlju pobijedio smrt i otvorio nove prostore slobode. Zato je učeniku svako slavljenje euharistije pogled prema punini slobode i života kojeg daruje Uskrsli Isus, ali i ohrabrenje na promjenu konkretne stvarnosti koju živi.

Evanđelist Marko odlučuje pisati i o drugom umnoženju kruha da bi rekao: ono ne znači da se kruh umnožava „još jednom“ nego umnožava se – uvijek! Ponavljenim umnoženjem evanđelist želi svom čitatelju poručiti da je ono dar koji čini Božje milosrđe uvijek prisutnim. Sljepoća i tvrdoća srca učenika ne samo da ne može umanjiti veličinu tog dara nego ga čini još potrebnijim. Gospodinov odgovor na naše neshvaćanje uvijek je novi dar milosrđa – novo umnoženje kruha! Razmatranje tajne umnoženog kruha produbljuje se upravo ovdje kada učenik shvati da nije riječ o drugom ili ponovljenom izvještaju nego o Ljubavi koja nam uvijek iznova ide u susret. Uvijek se iznova daje. Sve dok čovjek ne shvati i ne počne se diviti. Kruh umnožen i podijeljen meni, usprkos mom grijehu! Štoviše, umnožen je za mene uz rizik da mi postane prigoda za novi grijeh! Toliko me Bog ljubi. Mene iz korijena zbunjenog i izgubljenog. Njegov dar kojim me svakodnevno pohađa kruh je za moje srce, za njegovu obnovu i novi život. Tu za pojedinog kršćanina i za čitave zajednice počinje oslobođenje kruha – dara kojeg od Gospodina primamo i među sobom dijelimo. Ako smo slobodni za ljubav, on za nas tada postaje kruh kojeg smo slobodni primiti kao dar koji hrani; postaje kruh koji oslobađa i hrani druge ako smo slobodni podijeliti ga s njima. Kad bi kršćani bili potpuno slobodni i kada bi živjeli oslobođenje kruha ono bi preporodilo njihov odnos s Bogom i s drugima. Sve do preobražaja njihove zajednice i društva u cjelini, do obnavljanja lica zemlje… Tolika je snaga euharistije, tog čuda kruha kojeg je Isus ostavio svojim učenicima.