Pred slavljem sv. Ilije ne mogu ne biti  uzbuđen i u posebnom raspoloženju. Naime, prije 27 godina o blagdanu sv. Ilije slavnio sam svoju Mladu Misu. Zato me uvijek i sama misao na njega ispunja posebnim raspoloženjem i pa ću u dobroj mjeri biti osoban.

Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta govori o mnogim velikim ljudima. No, uz Sina Božjega i Njegovu majku Mariju, može se zamijetiti još jedna grupa posebno velikih ljudi. S obzirom da Novi zavjet govori i kraljevstvu Božjemu i nebeskim stvarnostima, razumljivo je da za one koji tamo pripadaju čuva najviše što se o čovjeku može reći. Upravo zato je interesantno uočiti kako i za pojedine osobe bilo Staroga bilo Novoga zavjeta – a za koje ne može reći da su već u Kraljevstvu ili u nebu – ipak s osobitom pažnjom bira izraze. U tu najužu grupu velikana pripada i naš današnji slavljenik sv. Ilija.

O njemu govori mudri Sirah:

I usta prorok Ilije kao oganj, riječ mu plamtjela

            kao buktinja.

₂On je na njih donio glad

        i revnošću je svojom umanjio

            njihov broj.

₃Po riječi je Božjoj nebo zatvorio

        i tri puta oganj s neba sveo.

₄Kako li si strašan bio, Ilija,

            u čudesima svojim!

        I može li se itko dičiti koliko ti?

₅Podigao si mrtva od smrti

        iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg.

₆Bacio si u propast kraljeve

        i vukao odličnike s odra njihova.

₇Na Sinaju si čuo ukore

        i sud osvetni na Horebu.

₈Pomazao si kraljeve osvetničke

        i proroka sebi za nasljednika.

₉Podignut si bio u vihoru ognja,

        u kolima s plamenim konjima.

₁₀Određen si u prijetnjama budućim

        da umiriš srdžbu Božju prije

            no što ona provali,

    da obratiš srca otačka sinovima

        i da obnoviš plemena Jakovljeva.

₁₁Blago onomu koji će te vidjeti

        i onima koji su usnuli u ljubavi,

        jer i mi ćemo posjedovati život. (Sir 48,1-11)

Sjećam se kao danas kad mi je u jednom razgovoru u župnoj kući moj tadašnji župnik, pok. vlč. Marko Milinković – koji me je otpremio u bogoslovno sjemenište 1991.g. i priredio Mladu Misu 1997. – kazao: vidiš, ispočetka je Bog neposredno govorio s ljudima. Doista, kao se prijateljima govorio je s Abrahamom, Izakom i Jakovom. To će trajati negdje do Mojsija a nakon njega sve rijeđe i rijeđe. Tada sam bio mladić koji je razmišljao o tome da se odluči za svećenički poziv.

Kasnije sam tijekom studija detaljno upoznavao kako se Bog odnosio prema ljudima tijekom Staroga i Novoga zavjeta. Doista, nakon Mojsija neposredni razgovori su sve rijeđi, Bog kao da je sve udaljeniji i ljudi kao da teže dolaze u njegovu blizinu. Stoljećima nakon Mojsija dogodit će se iznimka – Ilija! Otac klasičnog biblijskog proroštva, čovjek kod kojega je Bog opet blizu. Da, bit će tako i s Elizejem, Ilijinim nasljednikom te drugim prorocima koji će iza njih dolaziti. Ali Ilija je obilježen i drugim odlikama koji ga izdvajaju. Vodio je kampanje protiv kraljeva, kampanju i protiv svog naroda kada je zatvorio nebo na tri i pol godine, uskrisio mrtvaca i, na koncu, nema groba nego je uznesen u nebo. Ne može se stoga u jednoj propovijedi ni izdaleka naznačiti sva njegova veličina. Dovoljno je reći: na Gori Preobraženja uz Isusa su Mojsije i Ilija! Kao stubovi i kameni međaši koji svjedoče o Božjoj vjernosti i blizini sa svojim narodom.

Odakle veličina sv. Iliji? Živio je u vremenu koje je bilo u najmanju ruku pluralistično. Umjesto vjere u svoga Boga saveznika, njegovi sunarodnjaci sebi su birali druge bogove koje su htjeli. Umjesto vrijednosti zapovijeđene Sinajskim zakonom, svatko je sebi birao svoje vrijednosti: moć, ugled, bogatstvo, luksuz… U neku ruku pluralizam kao i ovaj kojeg mi živimo, nemoral, korupcija…sloboda do raspuštenosti. Sve te zablude Stari zavjet rado naziva idolopoklonstvo – što god se stavi na prvo mjesto osim Živog Boga jest klanjanje drugim, lažnim bogovima tj. idolima.

I dok su drugi izabirali svoje bogove proizvoljno, Ilijin stav je izrečen u njegovu imenu: moj Bog je Jahve – Gospodin! Zvuči jednostavno. Ali, koliko god je ta misao kristalno jasna, ona je sve samo ne jednostavna i laka za živjeti. U praksi bi to išlo ovako. Kad bismo mogli otvoriti srca različitih ljudi i pogledati koje je mjesto Bog u njima dobio, što bismo vidjeli? Vidjeli bismo svakakve kombinacije. No, gotovo svima bi bilo zajedničko to da su ljudi Bogu dali neko od mjesta koje im najviše odgovara. Npr.: meni je najvažnije da mi je obitelj dobro, drugome je ovih godina najvažniji posao, trećemu popravljanje odnosa s roditeljima, četvrtomu popravljanje nepravedno narušenog ugleda u društvu itd. itd. Svatko ima svoje prioritete. A Bog? Njega ćemo smjestiti nekamo iza onog najvažnijeg, da ne strši i ne smeta…. To se u Ilijino vrijeme očitovalo time što Bog i Njegov put kojim je htio voditi svoj narod nije bio ljudima prioritetan. Imali su svoje probleme, ciljeve i riješavali ih kako su znali. Je li danas drugačije? U bitnome je to jako slično.

Ilija, naprotiv, imao je sasvim drugačiji stav. Moj Bog – moj prioritet, ono najvažnije iz čega izvire i o čemu ovisi moj život – jest Onaj koji Jest. Koji uvijek Jest. I kad sam toga svjestan i kad nisam, i kad sam dobro i kad sam loše. I kad nešto od Njega trebam i kad mi se čini da sam sretan pa na Njega ne mislim. On je uvijek tu, pored mene i za mene. Za sve nas. Ali se teško može uspinjati na ljestvici prioriteta. Ne dobiva važnije mjesto u rasporedu srca. O, da dobit će ako nam nešto zaškripi, ako smo u nevolji brzo ćemo Ga se sjetiti. Ali ne zato da bude Bog u našem životu nego da nam pokrpa neku poderotinu, izliječi neku ranu i onda opet pada na našoj top-listi. Opet sve može ići kao da Ga nema…

Ilija je bio čovjek kod kojega je Živi Bog, Onaj koji Jest, prvi po važnosti! Kroz srce koje se tako postavlja, Onaj koji Jest može progovoriti Ilijinu vremenu. Može pokazati svoju volju. Svoje putove. Kod njega nema pomoćnu, epizodnu ulogu nego je temelj i središte sveg Ilijina bića. Ni život nije važniji od Njega a kamoli što drugo!

Osjećamo, ovo je sasvim drugačija shema! Totalno drugačije od drugih. Strahovito ozbiljno i zahtjevno. Sebe toliko podrediti Bogu, dati mu se tako na službu da postaneš jednostavno prolaz kroz koji On ulazi svijet. Nije čudo da će pustinjaci ranog kršćanstva i askete u Iliji vidjeti svoj uzor i učitelja. On je svetac pred kojeg bi bilo smiješno doći i malo se pomoliti. Jer njegov život i stav koji je kroz njega išao govori: dijete moje, nemoj potcijeniti Živoga Boga! Nemoj pred Njega dolaziti neozbiljan i moliti za ozbiljne probleme. Jer ako ne želiš primiti Boga u svoj život, što drugo da ti pruži a da ne bude premalo? Da, uče nas sveci svih vremena, Bog želi dati prije svega Sebe! Ali mi ljudi nemamo taj dar na listi prioriteta. Ne uklapa se u programe jer Bog je kod nas tek npr. na osmom ili devetom mjestu – pa ne mogu sada radi Njega sve promijeniti!

Ilijin Bog nije bio ni život, ni moć, bogatstvo, zdravlje, ugled, zabava… Njegov Bog bio je Onaj koji Jest. I zato možemo slobodno reći da su se u njemu sastavljali zemlje i nebo. Jer ničim nije postavljao prepreku Bogu. U njemu i njegovu život Bog je uvijek imao svoj dom.

Baš zbog visokih Božjih zahtjeva takav život nije uvijek lagan, ali jest uvijek blagoslovljen. Uvijek pun smisla i života. Ne onakvog kakvog čovjek zamišlja nego kakvog Bog daje.

Nebo je slušalo Ilijine riječi tada, a slušat će ih i danas. Imamo moćnog zaštitnika. Samo trebamo zavrijediti njegov zagovor. Da svoje programe i prioritete složima tako da možemo „upasti“ u Ilijin program.

Jasno je, ne možemo ni uz najbolju volju biti baš kao on, ali možemo učiti od njega, kao što je Crkva radila kroz vjekove. Možemo htjeti. Da, to je čarobna riječ! Ona otključava svaka pa i ova vrata.

Ilijino BITI bilo je: sve otvoriti Onomu koji Jest! Kad bi naše BITI bilo barem ŽELJETI OTVORITI SVE ONOMU KOJI JEST, bili bismo na Ilijinu tragu. Tada bismo bili njegovi štovatelji. I on bi prepoznao da smo u njegovu programu. A onda i u prioritetima. Sv. Ilija, moli za nas!