Uvečer istoga dana kaže im: “Prijeđimo prijeko!” Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: “Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?” On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: “Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” (Mk 4,35-41)

Evanđelist Marko je još koncem trećeg poglavlja u prvi plan stavio temu učenikovog odnosa prema Bogu. I ona je bila u planu kroz cijelo četvrto poglavlje, s čijeg završetka čitamo današnji odlomak.

Iako se u njemu ne vodi rasprava o vjeri nego nam Marko pripovijeda događaj o pogibli od oluje na jezeru, tema vjere će i tu – na samom koncu – opet iskočiti u prvi plan. Nakon što ih je spasio od pogibli, Isus pita svoje učenike: kako vjere nemate?

Dakle, i u ovim živopisnim recima treba gledati kako se učenik postavlja prema Bogu. Oni donose napetu situaciju, strah od opasnosti i moćno izbavljenje, ali dušu ove zgode izriče Sin Božji: najbitniji moment za Njega jest kako gledaju i što misle Njegovi učenici. Njega ne zabrinjava oluja koja se sjurila nad jezero, nego vrtlog – ili bolje reći košmar – koji tutnji u srcima i glavama učenika.

Dok oni u mutnom nebu, kovitlacu vjetra i vode vide prepreku svom sigurnom putu, On u nemiru i neredu njihovih srca vidi prepreku koja ih dijeli od Boga.

Imali su sa sobom Isusa, ali nisu znali tko je On. Iako su puno toga doživjeli, vidjeli čudesa neviđenih, još uvijek ne znaju. Ne osjećaju da nisu sami. Jedan komentar lucidno sažima situaciju: ne spava Isus, zaspala je njihova vjera. Zato i nakon što je smirio oluju, u njihovim srcima još uvijek huči nesigurnost: tko li je ovaj?

Što da mislimo? Što možemo od Njega očekivati? Čemu se nadati? Za koja od mojih životnih pitanja može ponuditi rješenje? Vidjeli su toliko toga da su sada već trebali imati zaključke, a oni su tek počeli postavljati pitanja!

Mnogi misle da Crkvi danas nedostaje čudesa – to bi je potvrdilo vjerodostojnom a vjernicima utvrdilo vjeru, smatraju. Ipak, iz primjera Isusovih učenika – koji su tek počeli postavljati pitanja – vidimo da to nije tako.

Uskoro, u sljedećem poglavlju, vidjet će izgon čitave legije demona. Neće im porasti vjera. Potom uskrsnuće 12-godišnje djevojke, opet ništa. Preobraženje na Gori – opet ništa… I tako do Golgote.

Vidimo, kad nas Evanđelje pita o vjeri, ono ne pita: što si vidio? Kako si te nove spoznaje uklopio u ono što već znaš? Jesu li sada tvoje misli jasnije itd… Ono pita i za misli, ali ide do najvažnijeg: tko je za tebe Bog? Je li ti bliže nego ranije? Koliko će sada Njegova riječ mijenjati tvoj život? Koliko ćeš uspjeti iz ne-života učiniti koraka bliže Životu?  Drugim riječima; spava li tvoja vjera ili je oživjela?

Zato je ovaj kratki odlomčić iz Evanđelja slika. Ona govori i o našim doživljajima, opasnostima, izbavljenjima i tragedijama. Ali još više o olujama našeg odnosa s Bogom u kojima mislimo da On spava, da nas ne vidi i ne mari za nas…a zapravo spava naša vjera. Beživotna je i ne vodi nas Životu.

Kakve god nas oluje zahvatile – bilo one koje prijete tijelu ili duši – ova evanđeoska zgoda nam želi reći jednu važnu stvar. Nemoj zamišljati da ćeš u trenucima nevolje obavezno biti na visini, da ćeš Bogu uspjeti reći nešto jako važno i dobro što će promijeniti stvari.

Ne. Tvoje je da prije negoli stigne oluja pred svojim Bogom imaš otvorene oči, uši i nadasve srce. Da kada krene vihor i počne sve rušiti i prevrtati znaš – štoviše da osjećaš! – On je tu! Ne moram Ga probuditi jer On ne spava… Radije gledaj spava li tvoja vjera ili prati ritam Sina Božjega na Njegovu putu kojim i ti sada ideš.

Iz tolikih nas je opasnosti do sada izbavio. I još će iz mnogih. Sigurno, doći će i ona oluja iz koje više nećemo izići. Jer jednom i ona mora doći. Jednom mora i našem boravku ovdje na zemlji mora biti kraj.

Umjesto da se tada pitamo spava li On, mari li za nas, važnije je da On ne bude morao zaključiti kako spava naša vjera. Kako iz svih dobara koja nam je dao nismo naučili ono bitno – nismo ugledali lice Dobroga Oca koji je na nebesima.

Iako jednom mora biti kraj tijelu, ne smije biti svršetak duši. Ne smije srce ostati odvojeno od svoga Stvoritelja jer tu počinje prava pogibao – biti odvojen od Života! Od onoga koji jedini zna kada i kako u nama Život ima pobijediti. Kao što je već pobijedio u Njegovu Sinu, Isusu Kristu.