Iz Evanđelja po Marku

U ono vrijeme, kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. ₂₂Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge ₂₃pa ga usrdno moljaše: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!” ₂₄I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.

    ₂₅A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, ₂₆mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. ₂₇Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. ₂₈Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.” ₂₉I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.

    ₃₀Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” ₃₁A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?'” ₃₂A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.

    ₃₃Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. ₃₄On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!”

    ₃₅Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. “Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?” ₃₆Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: “Ne boj se! Samo vjeruj!” ₃₇I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. ₃₈I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. ₃₉Uđe i kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.” ₄₀A oni mu se podsmjehivahu.

    No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. ₄₁Primi dijete za ruku govoreći: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” ₄₂I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. ₄₃On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.

                                                                                                  (Mk 5,21-43)

Poduži odlomak.

A ipak – Radosna vijest!

I svakom tko je čita – pitanje!

Do ovog poglavlja Isus je prikazivan kako pomaže, ozdravlja, izgoni đavle… Nije bilo riječi od ljudi kojima je pomagao. Ne znamo što su mislili, kakav stav su imali o ovom ili onom. Jer u krupnom planu bio je Isus. Sin Božji koji donosi silu kraljevstva Božjega i pobjeđuje zlo svih vrsta.

Sad se stvari mijenjaju. Uz Isusa, u krupni plan ulaze ljudi kojima će pomoći. Jer nije nevažno što misle, osjećaju i kakav stav imaju. Nipošto ne može biti nevažno!

Na početku ovog poglavlja opsjednuti koji ima u sebi mnoštvo demona. Iako oni gospodare njime te mu ne daju mu ni slobodno govoriti, on je ipak dotrčao i bacio se pred Isusa. Sin Božji odmah je vidio da onu mrvicu slobode koja mu je ostala, ovaj čovjek koristi da mu se pokaže…da se izruči njegovoj milosti i moći. I oslobodio ga je! Iako će poslije toga čovjek, Gerazenac, moliti Isusa da ostane uza nj. No, On ga šalje svjedočiti – nek svi znaju gdje je izvor života, ljubavi i snage! Slobode!

Potom Isusu prilazi žena koja je dvanaest godina patila od krvarenja. Kako se morala osjećati dok se probijala kroz gužvu koja je oko njega. Čemu se mogla nadati? Ipak, ona ide s vjerom naprijed! Toliko vjere je imala u sebi da je Sin Božji osjetio njezin dodir. Drugačiji od drugih. Dodir koji omogućuje da sila Kraljevstva iz Isusa ide prema njoj. Dodir koji ga doziva da je potraži, da je pogleda u oči i progovori joj. Da započne susret, odnos…ono što će trajati u vječnost.

Nadstojnik sinagoge Jair trebao je zaista imati puno vjere. Istina, imao je motiv – teško bolesna kćerkica. No, nisu drugi pripadnici vjerske elite pristajali uz Isusa. Dok je gledao kako mu kćerkica kopni, u njemu je morala rasti vjera da bi krenuo tražiti Isusa. Raspitivati se gdje je, zna li tko kamo je otišao, kad li će doći bliže. A za to vrijeme njegovo čedo ide svom kraju. Umjesto da posustane, on čini sve da Ga dovede k sebi u kuću. Da na nju položi ruke. Ne sumnja da će stići na vrijeme i da može pomoći.

I onda – kobni trenutak! Smrt! Onaj tko je među živima, ima nade (Prop 9,4). A što sada, Jaire? Što sada, Isusovi apostoli koji ste stigli u kuću u kojoj više nije bolesnica nego mrtva kćerkica?

Može li vjera dalje? Može li sad koraknuti još naprijed? Kako će ako mrtvi nemaju nade? Veliko pitanje!

No. što ako Isus može uskrisiti djevojčicu? Ako joj može dati život, to bi bilo čudo nad čudima, svakako… No, ono ne bi bilo samo dokaz moći. Zar ne da bi to zauzvrat zahtijevalo svu vjeru koju čovjek može dati? Pa i više od vjere – Onomu tko može život dati iznova, zar ne da bi trebalo dati još i više? Koliko?

I Isus je podigao djevojčicu! Evo, život je tu! Dobila ga je još jednom!

I počinje niz pitanja: kakav stav će ona imati prema Isusu, kakvu vjeru? A kakvu će tek njezin otac koji je i do sada junački vjerovao? Što će zbor podrugljivaca (Ps 1,1) koji se Isusu podsmjehivao kad je rekao da djevojčica spava?

A, nadasve, kakav odgovor će Sinu Božjemu dati njegovi učenici koji su sve ovo izbliza promatrali? Hoće li postati dostojan njihove veće otvorenosti negoli su je pokazivali do sada? Što će sada ako po smirivanju oluje na jezeru nisu imali vjere?

I, na koncu, što ćemo mi, čitatelji ovih evanđeoskih redaka?

Obuzima li me više radost zbog činjenice da je naš Gospodin uskrsnuće i život (Iv 11,25) ili sam više zabrinut zbog svoje nedostatne vjere?

Tu, baš tu dolazimo do ključnog momenta. Ne mogu imati vjeru ako nisam ozbiljno stao pred Gospodina, ako nisam dopustio da ono što On jest obasja i ispuni moju svijest…da ostane moja istina pred kojom stojim i na koju ću odgovoriti. Sve ispod toga značilo bi Gospodina tretirati kao vijest iz medija: čuti, uputiti mu jednu ili dvije misli i okrenuti se važnijim temama.

Međutim, stati pred Njega koji je izvor života – i ovoga i za svu vječnost – i dopustiti mu da bude u mom životu Bog, to je nešto drugo. Tada će biti moguća i vjera.

Zato nam današnje evanđelje jest i Radosna vijest i pitanje.

Što ću pred njim ja? Koji će biti moj odgovor Gospodinu?