Iz Evanđelja po Marku

U ono vrijeme Isus govoraše mnoštvu:

»Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«

I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati. Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao. (Mk 4,26-34)

Čudesno je kako u nekim Isusovim riječima čovjek može vidjeti i gdje se nalazi i kamo mu je poći.

Vidjeli smo kako se u prethodnom, 3. poglavlju Evanđelja po Marku stvari izoštravaju. S jedne strane, moćnici su odlučili Isusa ubiti S druge strane, oko Njega je sve više ljudi. Izabire apostole kao buduće vođe tog sve većeg mnoštva.

Moćnici šalju delegaciju da Ga pred mnoštvom optuži za suradnju sa Sotonom. A Njegovi dolaze da Ga obuzdaju. Tko je majka moja, tko su braća moja? – pita Isus. To su ovi koji su tu, oko mene, koji vrše volju Božju.

Dakle, ljudi k Isusu dolaze iz najrazličitijih pobuda. Ali samo oni koji vrše volju Božju su Njegovi najbliži. Ne oni koji lijepo pričaju, koji puno pričaju, koji su se uspjeli svima svidjeti i sve pridobiti. Ne. Nego oni koji stoje u istini Božjoj.

Mogu li ja vršiti volju Božju? Jesam li to u stanju? Svaki bi učitelj, svaki gazda volio imati ovakva učenika, ovakva radnika. Čovjeka koji je odgovoran. Koji se preispituje pred velikim poduhvatom…koji ne ide lakomisleno, bezglavo…ili jeftino.

No, tu trebamo stati. Čudno je, ali u svjetlu ovog evanđelja takav stav nije idealan. Iako se to ne vidi na prvu, zapravo je sličan jednom drugom, naočigled problematičnom!

Kojem? Svi znamo za ljude koji se Boga sjete samo kad zaškripi. Prije toga oni određuju sve u svom životu (JA), oni su glavna mjera svojih odluka (JA), oni su zaslužni za uspjehe (opet JA). Kad zaškripi i dođe neka teškoća, onda se sjete Boga – pomozi, Bože (TI)! Kad problem prođe, opet su oni glavni (opet JA). I tako cio život.

Po čemu su im ovi odgovorni slični? Hoću li moći vršiti volju Božju (JA)? Što ako ne budem mogao (JA)? Kakve ću posljedice imati (JA)? Što će Bog misliti o meni (opet JA)? Ako budem mogao, to će biti moj veliki uspjeh (opet JA).

Iako su ove dvije grupe naoko različite, kod obje je u prvom planu – JA. Obje žive odnos s Bogom u kojem središnje mjesto ima – JA. To je egocentrična pobožnost. Pobožnost bi trebala biti usmjerena Bogu, a ove su usmjerene prema sebi. To je, dakle, negacija pobožnosti, njezino ništenje u korijenu. I zato u takvim duhovnim poduhvatima nema svjetla i radosti.

Ovo evanđelje nam želi reći nešto posve suprotno: Bog je početak, rješenje i svršetak naše duhovnosti. Ne JA nego – ON! Ključ i rješenje nije u meni nego u Njemu. Ono što ne mogu JA, može ON!

Na početku 4. poglavlja Isus je govorio o sijaču koji sije sjeme, sjeme Riječi. To je Sin Božji koji naviješta Evanđelje. U ovom ovdje: sjetva i sve što se događa s usjevom slika je kraljevstva Božjega. Dakle, množina sjemena Riječi koje primim u sebe, kada uznapreduje promijenit će njivu moga srca. Neće više biti ista.

Sve to događa se samo od sebe, čovjek ne zna kako – kaže Isus. Dakle, u mojoj vjeri nisam presudan JA. Presudan si TI, Bože. Ne mogu ići naprijed oslonjen na sebe nego na Tebe! Ne mogu očekivati rješenje od sebe nego od Tebe.

Tvoje je sjeme, Tvoja je Riječ, Tvoje je Kraljevstvo i Slava… A moje je samo napraviti mjesta Tvojoj Riječi, Tvom Kraljevstvo koje dolazi. I ne smetati. Ne činiti ništa što bi ga moglo usporavati ili spriječiti da izmijeni moj život.

Kao što ni spasenje nije naše nego Božje djelo, tako ni uspostava njegova Kraljevstva ne ovisi o nama. Težak je ovo govor (usp. Iv 6,60). A kada se tomu još doda da će to oko čega se sijač ne treba truditi izrasti u iznenađujuće veliko stablo! Teško je ovo za shvatiti, za živjeti a onda i za propovijedati.

Teško je za nas koji stalno živimo u kompromisima između čiste religije, u kojoj nas Gospodin Isus spašava i između sklonosti k uznositosti, uvjerenja da je bitno ono što mi činimo. Manjka nam jednostavnosti i radosti da bismo, s nekoć slijepim prosjakom Bartimejom, mogli govoriti jednostavno: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se (usp. Mk 10,47). Čovjeku je teško prihvatiti da ga Bog spašava samo svojom slavom, samo svojom ljubavlju – spavao ili bdio (usp. 4,27)!

Umjesto da prestane mjeriti svoj uloženi trud i napor – jer tada je u napasti popustiti svojoj oholosti – radije trebam kao Bartimej ponizno prihvatiti darovano spasenje jer jedino tako možemo nositi spasenje drugima.

Isus ovim riječima izriče nešto definitivno. One unaprijed u evanđeosko pripovijedanje unose duh uskrsnuća iz kojega će kasnije izrasti zajednica vjernika: u tlu naše Zemlje već je na definitivni način prisutan Uskrsli Krist! On već sada počiva u utrobi naše stvarnosti kao sjeme koje je položeno u zemlju. U mnogim srcima i životima već sada donosi plod.

Iako ga mnogi ne primjećuju, za njega zna Otac i oni koji vjeruju. On je tu. Tu je uza sve naše poraze, žalosti, napasti, gorčine…i unatoč njima! Isus je u svijetu kao sjeme Riječi i Euharistije, u otajstvima Crkve. I zato možemo gledati na svijet i na povijest mirna oka, sretni poput sijača koji gleda svoju zasijanu zemlju. Bez obzira što se na njoj još ne vidi da je išta niklo.

Treba s mirnim pouzdanjem krenuti i slijediti Božje tragove. Iz ovog traganja rodit će se u nama nova snaga koja ne dolazi od naše sigurnosti i sposobnosti obrađivati zemlju, nego iz svijesti da je u Kristu dobro već izvojevalo pobjedu (usp. Iv 16,33)! I upravo u mjeri u kojoj takva vjera nadahnjuje naše djelovanje, događat će se preko nas obećano spasenje. Postat ćemo aktivni suradnici i nositelji Isusova djelovanja u svijetu.