U ono vrijeme:

Dođe Isus u kuću. Opet se skupi toliko mnoštvo da nisu mogli ni jesti. Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: »Izvan sebe je!«

I pismoznanci što siđoše iz Jeruzalema govorahu: »Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle.«

A on ih dozva pa im u prispodobama govoraše: »Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati. Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj. Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!

Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskima, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga.« Jer govorahu: »Duha nečistoga ima.«

I dođu majka njegova i braća njegova. Ostanu vani, a k njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedjelo mnoštvo. I reknu mu: »Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!« On im odgovori: »Tko je majka moja i braća moja?«

I okruži pogledom po onima što su sjedjeli oko njega u krugu i kaže: »Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka«. (3,20-35)

Isus je Put, Istina i Život.

U potpunosti predan Ocu. I predan čovjeku.

Vrši Očevu volju jer Njegova je zapovijed da čovjek ima život vječni (usp. Iv 12,50).

No, dolaze obuzdati Ga.

I Njegovi najbliži, a i oni koji mu se protive. Svatko ima svoje razloge. Svoju mjeru „dobrog ukusa“ u koju se Isusovo djelovanje ne uklapa. Za Njega je ono djelo Duha Svetoga, za njih je On samo „izvan sebe“!

Sin Božji, jer je „izvan sebe“, kao takav smeta jednima i drugima.

S puno brige Njegovi stižu da se pobrinu za Nj.

S puno hitnosti protivnici žure da onemoguće Njegovo djelovanje.

Ono najčistije, ono Božje, nije ometano samo s jedne strane i samo iz nekih ružnih motiva. Ono najčistije Božje može se gušiti iz najplemenitijih pobuda.

Stojeći pred ovom dramom, današnji Isusov učenik može i smije razmišljati i Isusovoj obitelji i o Njegovim protivnicima. Ali…

Prije nego li njih uzme u razmatranje, mora sebi postaviti pitanje od najveće važnosti: a ja, jesam li ja spreman poradi Isusa i s Njim biti „izvan sebe“?

Ako s tim nisam načisto, što mi vrijede sve spoznaje o Isusovoj obitelji i Njegovim protivnicima, o njihovim razlozima što su ovako nastupili?

Kaže jedan autor dok komentira ove retke evanđelja: ne znam postoje li danas uopće kršćani koji, nasljedujući Kristov primjer, zaslužuju biti nazvani izvan sebe tj. ludima jer potiču zabrinutost razboritih upravo zbog svoje ludosti koja ih predstavlja devijantnima u odnosu na općeprihvaćena pravila; postoje li oni nepravilni, pretjerani, neukrotivi za vježbe velikog cirkusa, neuskladivi s navikama i ritualima nekog društva (…)  Mnogi, naprotiv, nisu spremni ostati vani. Vani u odnosu na pobjednika i mnoštvo njegovih pristaša, izvan tokova moći, ideologija, bezglavih takmičenja, vladajućeg mentaliteta, ispraznosti, glavnih uloga, mjerâ dobrog ukusa (…) I nagomilavaju se nestrpljivi, kucajući u vrata moći, poslova, uspjeha, karijera, privilegija, popularnosti, olakih pristanaka na predstavu koja se trenutno emitira. A Isus poručuje da evanđeoska ludost treba biti nasljedna bolest, zaraza njegove nove obitelji (usp. 3,35). Prihvatiti Duha Svetoga znači, nužno, biti izvan sebe, izvan računicâ, razboritosti, strahova, diplomatičnosti, licemjernosti, ljudske taktičnosti. Hula protiv Duha Svetoga (…) osim što se odnosi na izravno odbijanje Svjetla, tiče se i odbijanja onoga biti izvan sebe tj. ludosti koja je sastavni dio svetosti na koju smo pozvani. Hula na Duha Svetoga jest zahtjev za slijeđenjem Učitelja bez da „izgubimo glavu“. Grijeh protiv Duha Svetoga jest preuzetnost da je moguće mijenjati svijet, zasjeći u stvarnost pomoću razložnosti, bez da budemo znak protivljenja, bez da se doimamo – barem malo – mahniti.  U prva kršćanska vremena, kada se nekoga trebalo obvezati posebnim poslanjem, neizostavno se izabiralo čovjeka punog Duha Svetoga“.

A danas, pita se taj autor? Kaže da je „danas Duh ubrizgan u sićušnim dozama, umirujućim, službenim, koje su jamstvo protiv nekontroliranosti (…) Tako dobivamo kandidate „kao što treba“, disciplinirane, ali sigurno ne pune Duha Svetoga. U najboljem slučaju, Duha ukroćenog, odalečenog, izmoždenog, dekorativnog, supstancijalno nemoćnog i u nadziranoj slobodi. A takav predstavlja suprotnost Duhu Kristovu (…) Ludost treba biti bitna karizma u Crkvi koja želi biti vjerna evanđeoskim paradoksima više nego li zahtjevu lijepog ponašanja. Bez ludosti kršćanstvo se svodi na etiku ili, još gore, moralizam, na liturgijske i pijetističke oblike, na socijalni angažman ugrađen u vladajuću kulturu“

Zar ne, čudno zvuče ove riječi? No, autor kojeg pratimo imao i svoj čvrsti argument: „Isusa nisu razapeli veliki grešnici, nego ljudi mediokriteta, birokrati zaogrnuti službenošću, vrijedni dužnosnici aparata, revni i kratkovidni čuvari pravovjerja koji nisu mogli podnijeti da On ostane izvan obitelji, izvan njihovih shema, izvan mentaliteta vladajućeg klana, izvan utvrđenih predaja, izvan odnosa moći“

Ima li to kakve veze s kršćanstvom danas, pitat ćemo se. Ima! Tu citira Tatjanu Goričevu, čuvenu sovjetsku disidenticu iz vremena prije pada berlinskog zida. On kaže: „tragični paradoks kršćanstva jest u činjenici da je pobjedonosno izišlo iz epohe progona da bi završilo kao plijen malograđana i svelo se skoro jedino na himbenost i licemjerje“.

Nitko od nas ljudi nema život u sebi. Svi ga tražimo. Mnogi ljudi, da bi ostvarili neki obećani, pravi život dostojan suvremenog čovjeka, ostavljaju svoj vlastiti život i prihvaćaju onaj po mjeri dobrog ukusa. Jer, navodno tako zahtijeva današnje vrijeme i današnje društvo. Umjesto da svoj život mjere istinom, počinju ga mjeriti dobrim ukusom! I Isusov učenik, da bi išao prema pravom životu, mora ostaviti svoj dojučerašnji život. Razlika je u tome što njemu nije obećan komfor i sve blagodati koje može donijeti život po mjeri dobrog ukusa. Iako mu je svakako obećan križ, Isusov učenik ipak dobiva još nešto i to ne malo. Njegov hod za Učiteljem nije puko, besciljno trajanje u vremenu ili životarenje po mjeri dobrog ukusa! Njegov je hod pogled i korak za Učiteljem, za Istinom i zato je put u Život. On zna biti tegoban, ali nikad nije potopljen u laž i izgubljenost i zato nije duši bezvodna pustinja iskušenja (usp. 1,12-13). On je prije oranje drvetom križa u onom kraju u koji predvodi Učitelj. To je kraj gdje će tegobno povučena brazda svako-malo ozelenjeti, na kojoj će iz zrna koje je umrlo niknuti novi život. U njemu s vremena na vrijeme brazde ozelene, ozlate i donesu rod. To je predjel istine u kojem plodovi ne dolaze sami od sebe nego svjedoče da učenik slijedi Učitelja i marljivo nosi križ, njime marljivo radi. I baš zato što svaki plod traži njegov naporan korak, učenik osjeća da je na čvrstom terenu – u predjelu stvarnog i istinitog: umjesto fatamorgane ljudske mudrosti i dobrog ukusa, došao je u predjele istine, umjesto surogata života i privida obilja, došao je u dodir s stvarnim životom. Umjesto da svoju potvrdu traži od varavog fantoma dobrog ukusa i društva vođena hipokrizijom, njega potvrđuje život koji je plod njegovog koraka i križa. Stvarni korak i istiniti plod! On se ne može ničim kupiti i ne da se ničim drugim zamijeniti.