U ono vrijeme Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. ₁₇Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. ₁₈Isus im pristupi i prozbori:

    “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! ₁₉Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga ₂₀i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!””I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” (Mt 28,16-20)

Je li se ikad takvo što čulo?

Je li ikad s jednog kraja nebesa do drugoga bilo ovako veličanstvenog događaja?

Je li ikad koji Bog učinio ono što je tvoj Bog učinio za tebe kad je prešao preko svih granica i očekivanja?

Nisu samo Izraelci doživjeli Božja čudesa. I mi smo ih doživjeli. I kao narod i kao pojedinci.

Zapravo, ako se bolje zamislimo i prebiremo po svom životu, svatko od nas odraslih vjernika lako će pronaći one događaje kad je čudom bio spašen, vođen prema dobru… Ne bi nas više bilo da se u kritičnom trenutku to nije dogodilo.

Ali mi to zaboravimo jer život ide dalje, nosi nove izazove. Ulazimo u nove borbe i u sjećanju nam nestaju čuda koja su nam darovana.

Oni pažljiviji među nama, kada promatraju duže etape svoga života, opažaju kao da ih je netko vodio da izbjegnu ono loše i idu prema boljem. Ako su i ušli u loše, tamo su naučili važne stvari da bi išli prema boljem.

Odakle dolaze ta čuda? Otkud izvire dobrota?

Kao i sve drugo, i čuda i dobrota imaju svoj izvor. Jer nema dobra ako ga netko ne stvara. I ono treba biti stvoreno, podijeljeno da bi postojalo u srcu drugih.

Bog je iznenadio Izraelce prvo svojom moći. Uvjerili su se da je moćniji od svih drugih bogova, od svih očekivanja. No, kako je vrijeme prolazilo a oni se sve više udaljavali od Njega, upoznat će Njegovu dobrotu.

I ona će iznenaditi jer će im praštati više od svih očekivanja. Davat će im nove prilike više nego li će moći zamisliti. Kako bude rasla njihova tvrdoća kojom mu okreću leđa, još više će rasti Njegova dobrota prema njima.

Kao da njihovo otvrdlo srce pokušava ugrijati, oživjeti plamenom svoga božanskog srca. Kao neka čudesna utrka u kojoj Bog pretječe ljudsko srce koje bježi, udaljava se u tamu i hladnoću. Pretječe ga svjetlom i plamenom svoga srca.

I kad su Izraelci naizgled izgubili sve, kad je utihnulo proroštvo, kad se činilo da će nestati i zadnja nada jer uhvaćen je i bačen u tamnicu Ivan Krstitelj, Bog opet ima za reći i za dati više negoli život može ojaditi.

Njihovu beznađu otvara pogled na ono što nisu mogli ni slutiti. Pred njima otkriva tajnu božanskog života!

Otac s Neba nad Sina šalje svoj zagrljaj – Duha Svetoga. To je zagrljaj, ljubav kojom grli Sina. Ali ne samo Njega. Jer je Sin postao čovjekom, Duhom grli i čovjeka. U Duhu, zagrljaju Oca i Sina, ima mjesta za sve – za svakog čovjeka!

U neshvatljivo, neugasivo kolo ljubavi koja struji, iskri između Oca i Sina u Duhu, čovjek je dobio ne samo priliku pogledati nego i ući.

Zato Isus, opraštajući se od svojih učenika, govori neka idu i neka u ovu tajnu života urone, neka krste sve narode. Neka ih uvedu u ono što struji, što među sobom dijele Otac, Sin i Duh Sveti.

Otac i Sin otvorili su svoj zagrljaj, svoju Ljubav – Duha Svetoga – svim ljudima. Zato će Pavao pozivati na otvaranje Duhu Svetomu. Jer On je dašak božanskog života u čovjeku. On u srce može unijeti plamen sa samog izvora svakog dobra – iz srca božanskog života što ga dijele Otac i Sin.

Bog je time sebe do kraja otvorio i položio pred čovjeka. To je zadnja ponuda, nema više što otvoriti.

A opet, onaj tko krene i uđe u ovaj dar, otkrit će da je tu sve. Više negoli je mogao zamisliti, više negoli se sada može doživjeti i proživjeti.

Tu je svaka vrsta svjetla, snage, mira i ljubavi.

Tu su i prošlost i sadašnjost i budućnosti i vječnost.

Tu je sve što je ikad bilo i ikad će moći biti.

I ničega nema izvan toga.

Osim čovjekova lutanja kroz ništavilo i beznađe.

Što je prikladnije na svetkovinu Presvetog Trojstva nego se zagledati u taj neizrecivi dar? Otvoriti mu se. To je najveća hvala i najveća molitva. Jer tu je sve.

Sve što jest i što može biti, svako dobro. Dao dobri Bog da se i naša srca tu smire – sada i za sve vijeke…