U ono vrijeme reče Isus svojim učenicima:

»Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj. To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna.

Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam. Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime. Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.« (Iv 15,9-17)

Ljubite, kaže Isus, kao što sam ja vas ljubio.

Ne kako vam dođe, kako vam je lakše…ljepše, uzbudljivije.

Ne.

Nismo mi i naše slutnje mjera. Nego kao što je On ljubio nas.

Dakako, nije naše bezvrijedno. Ali da bismo rasli i usavršavali se, trebamo učiti od Njega. Lijep primjer imamo u ovom evanđeoskom odlomku. I to odmah u prvoj rečenici. Ne moramo ići dalje.

Mi smatramo da je smetnja ljubavi, ono što joj je suprotno na primjer srdžba. Onaj osjećaj povrijeđenosti sebi ili neke druge vrijednosti uslijed čega gubimo kontrolu i želimo povreditelja onemogućiti, uzrvatiti mu istom mjerom ili čak i preko nje jer – zaslužio je! No, nakon kraćeg vremena srdžba kao osjećaj ipak njega. I mi hladnije glave gledamo kako sanirati štetu i uspostaviti narušenu pravdu.

Tome dodajemo još i mržnju. Ona nije nužno žestok i prolazni osjećaj. Štoviše, ona može biti stav koji traje dugo, dugo. I nije nužno povezana s našim iskustvom. Do nje, osim zbog lošeg iskustva, može doći utjecajem sredine, općeg mišljenja itd. Čovjek postane uvjeren zloću ili opasnost koju predstavlju neke osobe, obitelji ili čitavi narodi. Iako to uvjerenje može biti posve subjektivno, bez stvarnih temelja. No, čovjek prema onima koje mrzi drži nepromijenjen stav. I ne dopušta da mu ga itko promijeni.

Sigurno je da su srdžba i mržnja suprotnost ljubavi. Posve je očito.

No, nije posve očito da postoji još jedna pojava u kojom glavnu ulogu ima svatko od nas. I ona je možda najproširenija protivnost ljubavi a o njoj se malo razmišlja i govori. A to je igra. Posebna igra koju igramo.

Pogledajmo prvu rečenicu ovog evanđelja. Kao što je Otac ljubio Sina, tako je On ljubio nas. Ono što prima od Oca, pruža nama. Nosi nam Očevu ljubav.

Čudo, veliko čudo!

Oni su božanska bića. Elitna bića…hm, malo je reći elitna. Oni su punina ovjenčana Duhom Svetim. Njihova je ljubav savršena, potpuna. Nedostižna.

I, nisu zatvoreni u sebe! Oni, savršeni, elitni, otvaraju se prema nama. Zovu nas k sebi. Daju nam ono što dijele između sebe!

Čudo! Gdje to još ima? Koja elita – jer savršenih ovdje nema – to radi na ovom svijetu? Zar se svi oni koji su odskočili od nas običnih ne druže između sebe? Je li lako ući među njih i biti prihvaćen kao njihov?

Kod Boga nije tako. Kod Njega ljubav nije ograničena na ove ili one, uvjetovana ovim ili onim… On ne vidi nijedan razlog zbog kojeg bi ljubav negdje trebala stati. Jer ljubav je – najvažnija. Nema ništa važnije i urgentnje od nje. Ona je razlog zašto nas je Gospodin okružio svim mogućim dobrima, o čemu smo razmišljali uz evanđelje prethodne nedjelje.

Kad pogledamo sebe, vidimo da kod nas ljudi to nije tako. Mi imamo naše prioritete, planove, razrađene mehanizme ostvarivanja ciljeva… Sve to skupa možemo nazvati igra. Igra u kojoj odabiremo, ciljamo, ostvarujemo… A pri tome neki su u krupnom planu. Neki su važniji a drugi nevažni. Do te mjere da nikada neće dobiti priliku. Bez obzira koliko je trebaju i bez obzira što sam im ja s mojom elitom možda jedina prilika.

Moja igra ide za onima koji meni vrijede i trebaju. Samo njih gledam, samo oni mogu dobiti moje vrijeme i energiju. Pa ne mogu ja voditi računa o svima! Moji su dani i snage ionako kratki. Ne mogu si zadavati prevelike, globalne ciljeve. I tako smo se oslobodili voditi svoju igru. Po svom izboru, bez obaziranja na druge.

I ne primjećujemo da je priroda naše igre koju smo iskombinirali u suprotnosti s prirodom ljubavi Božje. Ona će od Oca preko Sina, u snazi Duha, doći do mene. Ali od mene će teško ići dalje. Jer mi se osoba ispred mene ne uklapa u moju igru. Nije u kombinaciji. Tako ova, tako ona osoba…tako mnogi s kojima dođem u dodir. I tu je naš problem. Nemaleni!

Jer Isus kaže: ljubite kao što sam ja ljubio vas! I mi mislimo da smo po tom pitanju u redu. I ne primjećujemo da nas je naša igra koju igramo odvela sasvim u drugom pravcu. Vozimo na suprotnu stranu. I smatramo da je to u redu. Da na to imamo pravo.

Ima li rješenja za ovaj problem?

Ima. Jedno od njih jako je nježno, ali donosi puno svjetla u ovaj problem. U jednoj knjizi sam pročitao kako je netko napisao: pri negoli li se uhvatimo u koštac s Isusovom riječi „ljubite jedni druge…“, trebamo učiniti nešto drugo. Trebamo umjesto „ljubiti“ ovdje staviti „gledati“. Dakle: gledajte jedni druge kao što sam ja vas gledao!

Vidimo s koliko je mudrosti i svjetla Božjega taj čovjek to napisao. Jer upravo je to medicina za našu igru koje nismo svjesni, a koja nas odvaja od ljubavi Božje, sprječava nas ući u čudo. Ako se ozbiljno založimo da gledamo druge kao što je nas Isus gledao, naša igra izgubit će svoj otrovni žalac. A dobit će sve ono što joj je potrebno da može krenuti prema ljubavi Božjoj. I da je prihvati i da je dijeli.

Jasno je da mi ne možemo stati pred svakog čovjeka, sa svakim ostvariti dubok odnos itd. Ali možemo drugačije gledati na ljude oko sebe. I kad vidimo da nam netko pruža ruke kao utopljenik iz svoje samoće, beznađa i tko zna kojeg sve zla, osjetit ćemo unutar sebe onaj spasonosni Božji glas: sad! Pruži ruku ovom čovjeku, daj mu da ti govori! Daj mu nešto od svog srca! Osjetit ćeš što i kako. Nemoj se unaprijed bojati!

Bog od nas ne očekuje da sustignemo Njega u prilaženju i prihvaćanju svih hpostojećih bića. Ovaj veliki kozmos Njegov je svijet. On ga ispunja, njime vlada i raduje se svojim stvorenjima. Nama je ostavio naše mikrokozmose. I čeka da učinimo ono što možemo. Ograničeno, baš kao što i jesmo ograničeni. Da srcem i rukama idemo do svojih granica, da ih pružamo do njih i preko njih. To će biti znak da smo u sebe pustili ljubav Božju. Da ona u nama pobjeđuje sve, pa i naše granice, naše igre…

Zato gledajmo jedni druge kako nas je Isus gledao da bismo mogli ljubiti jedni druge kako nas je On ljubio. Da bismo bili Njegovi prijatelji koji su prihvatili ono što nam je priopćio od Oca svoga. Tu se bjelasa žetva… Bit će je jer smo počeli rod donositi. To su plodovi koji ne mogu propasti. Tu naš plan i naša igra stoji na najčvršćim temeljima.