₃₁Zatim se ponovno vrati iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

    ₃₂Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. ₃₃On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. ₃₄Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: “Effata!” – to će reći: “Otvori se!” ₃₅I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

    ₃₆A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali ₃₇i preko svake mjere zadivljeni govorili: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!”

I

Ovaj izvještaj treba gledati u uskoj povezanosti s prethodnima, iako ne drugoj strani obiluje posebnostima u odnosu na dosadašnji tijek Prvoga Evanđelja. Marko jedini među evanđelistima izvještava o ozdravljenju gluhog mucavca. Njegovo pripovijedanje vjerojatno odražava helenistički ambijent jer prikazuje Isusa koji pri ozdravljenju koristi postupke kojima su se služili helenistički iscjelitelji. Ako tomu dodamo činjenicu da se pri koncu teksta aludira na riječi proroka Izaije kako ih donosi Septuaginta, proizlazi da ovaj izvještaj o čudu dolazi iz krila helenističkog judeokršćanstva. Na tom temelju evanđelist je nadograđivao svoje vlastitosti.

U tom smislu povijest istraživanja ovoga teksta davno je uočila povezanost ovog izvještaja s onim o ozdravljenju slijepca u 8,22-26. Pored brojnih međusobnih literarno-teoloških podudarnosti, značajno je što oba teksta aludiraju na LXX Iz 35,5-6 tvrdeći kako Isus ispunjava Izaijino proroštvo o početku eshatološkog vremena jer, uprisutnjujući kraljevstvo Božje, sve preobražava pa sljepačke oči progledaju, uši gluhih se otvaraju i njemakov jezik kliče.

Kao rezultanta  spomenutih čimbenika izranja jedinstvenost ovog teksta koju čini niz elemenata koji se do sada nisu pojavljivali u Markovoj evanđeoskoj naraciji: Isus ozdravljenika prvo odvaja od mnoštva, dodiruje njegove nefunkcionalne organe, u skladu s dvostrukom bolešću pojedini elementi u izvještaju također su udvostručeni, najdetaljniji opis okolnosti u odnosu na prethodne, Gospodinov postupak te reakcija mnoštva znakovito se razlikuju u odnosu na prethodne itd. Među vlastitosti ovoga teksta pripada i Isusov itineratij: iz Tira ide dužim putem, na sjever prema Sidonu, da bi potom krenuo prema jugu  te na koncu stigao u poganski, dekapolski kraj. Stoga je za pretpostaviti da su u ovom izvještaju ljudi oko Isusa pogani, što ovom tekstu daje poseban položaj i specifičnu ulogu u razvoju Markova evanđeoskog pripovijedanja s obzirom na početak misija među poganima.

Zatim se ponovno vrati iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske… Na prvi pogled može izgledati čudno što se Isus iz Tira vraća prema Galilejskom moru ne najkraćim putem nego zaobilazno, prvo na sjever prema Sidonu, da bi se tek potom uputio prema jugoistoku, prema Galilejskom jezeru te napokon stigao u dekapolski kraj. Ovako široka putanja ima važno mjesto u Markovoj narativnoj strategiji. S obzirom da je u Tiru obitavala miješana populacija a u Dekapolisu većinom poganska, evanđelist navođenjem detalja itinerarija želi naglasiti da je Sin Božji posvetio značajno vrijeme poganima, boraveći i djelujući među njima. Dakle, kraljevstvo Božje približilo se i poganima! Iako su mnogi Izraelci onoga vremena taj korak morali doživjeti kao nešto neočekivano, on je ipak u potpunom je kontinuitetu s prethodna dva izvještaja u kojima je Sin Božji najavio drugačije viđenje propisa o čistoći (7,1-23) te o položaju pogana pred Bogom (7,24-31).

Suprotno mišljenje iznosi R. H. Stein. Po njemu, sva mjesta na kojima se pojavljuje ēlthen eis u Evanđelju po Marku označavaju odredište u kojemu završava pojedino putovanje (1,14.29.39; 5,1; 6,53; 8,10; 9,33; 14,16). Ta pravilnost sugerira da bi također i u ovom izvještaju u 7,31 trebalo izraz ēlthen eis razumjeti kao naznaku da je Isus, nakon što je prošao Sidon i sredinu Dekapola, stigao do Galilejskog mora. Dodatni element koji, po njemu, podupire ovakvo tumačenje jest činjenica da se drugi izvještaj o umnoženju kruha, koji slijedi nakon ovog ozdravljenja, odvija uz obalu Galilejskog mora što je razvidno iz spominjanja čamca (8,10) i prisustva farizeja koji su se našli ondje (8,11). K tome evanđelist Marko u pravilu naznačava prelazak preko Galilejskog mora grč. izrazom peran, međutim u 8,10 taj izraz je izostao što, prema Steinu, sugerira da se događaji u 7,31-37; 8,1-9 događaju na istoj strani jezera kao i oni u 8,11-13, dakle ne na području Dekapolisa. Posljednji argument temelji se na grč. prilogu palin, ponovno koji bi se u 7,31 trebao odnositi na glavni glagol te stoga naznačavati kako se Isus ponovno nalazi ondje gdje je već ranije bio i djelovao, a to nikako nije Dekapolis.

Kao odgovor na Steinove argumente, iznijet ćemo nekoliko činjenica. Prvo, tekst jasno kaže da je Isus došao Galilejskom moru, ali zadnja indikacija koju daje govori da je to bilo kroz sredinu Dekapola…ako se Dekapol navodi kao posljednja indikacija u opisu Isusova kretanja, to znači da se radnja u njemu zadržava barem privremeno, odnosno barem tijekom ovog izvještaja. Drugo, argument glede priloga peran, prijeko (8,13) također nije presudan jer radnja se ipak može događati u dekapolskom kraju. Naime, odlazak u dalmanutski kraj (8,10) može se temeljem Matejeva navoda može odnositi na područje blizu Tiberijade – u tom slučaju izraz prijeko naznačio bi da iz njega Isus kreće tek nakon ove zgode i umnoženja kruha u istom kraju – kreće, dakle, u 8,13 kako bi u 8,22 stigao u Betsaidu. Naposljetku, Steinov posljednji argument glede izraza ponovno ipak dopušta da se i Dekapol može smatrati mjestom u kojem se odvija radnja 7,31-37 – naime, u dekapolsko područje Isus ušao već u 5,1, iako ono ondje nije spomenuto po imenu već je zastupljeno kroz navođenje gerazenskog kraja koji čini sastavni dio Dekapola.

Našem argumentiranju u prilog ide i Gnilkino zapažanje da je evanđelist Marko u 7,31 želio svojim podacima na jedno mjesto akumulirati nazive poganskih krajeva koji okružuju Galilejsko more kako bi naglasio otvorenost Evanđelja za pogane, pri čemu posljednji navedeni podatak daje do znanja da je radnja ovog izvještaja smještena u Dekapolu. M. E. Boring glede grčke konstrukcije ana meson ten horiōn dekapoleōs (7,31) smatra da – ako isključimo mogućnost njezina prijevoda usred Dekapolisa – preostaje mogućnost shvatiti je kao naznaku smjera kretanja: prema galilejskom moru Isus se kretao sredinom Dekapolisa. Ovo je opcija koja je u skladu s još jednim podatkom. Naime, ovaj izvještaj ima čak 10 podudarnosti s izvještajem o postupnom ozdravljenju slijepca u Betsaidi (8,22-26). Ovdje ćemo izdvojiti samo dva zajednička obilježja: oba se događaju u dominantno poganskom okruženju te oba imaju naglašenu simboličku vrijednost. Svojim rasporedom pozicionirani su poput zagrade koja obuhvaća Isusovo djelovanje među poganima. U tom smislu ovo Isusovo putovanje ima za cilj pružiti neku vrstu proleptičke potvrde koja legitimira razvoj crkve u poganskim krajevima.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku… Ovom rečenicom Marko započinje pripremnu fazu svog izvještaja o ozdravljenju gluhog mucavca. Ukoliko je smješten u većinski poganskom Dekapolisu – a u literarnom smislu ambijentiran odmah iza Isusova susreta s ženom Sirofeničankom (7,24-30) – Markov opis sugerira da je gluhi mucavac također bio poganin, vjerojatno i ljudi koji su ga pratili.

U kulturi u kojoj većina stanovništva nije znala čitati ni pisati, nemogućnost korištenja sluha i govora dodatno je otežavala komunikaciju i snalaženje pojedinca te ga primoravala na život u još dubljoj izoliciji. Aristotel je, stoga, smatrao da su glede informacija u boljoj poziciji slijepe od gluhih osoba (Peri aisthēseōs kai aisthētōn, 435a.17). Današnje znanstvene spoznaje potvrđuju da su teškoće u govoru često povezane s primarnim problemom gluhoće, koja otežava kako praćenje govora drugih tako i artikuliranje vlastitog izgovora onoga tko ne može čuti dovoljno dobro.

S obzirom da je čin stavljanja ruku na bolesnika u ono vrijeme smatran sastavnim dijelom iscjeliteljskog postupka (usp. 1,31.41; 5,23.41; 6,5; 8,22.25, 9,27), zahtjev da Gospodin stavi ruke na ovu osobu znači da ga mole neka ozdravi gluhog mucavca.

On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika… Za razliku od drugih izvještaja o čudesima u kojima tema čuda predstavlja okvir u kojemu se pojavljuje razgovor (kao npr. prethodni o susret sa Sirofeničankom), ovaj izvještaj naprotiv svojim iznimno detaljnim opisom svraća pozornost čitatelja na sâm događaj čuda. Evanđelist Marko, očito, želi da čitatelj zastane nad ovim detaljima pomoću kojih gradi svoju poruku.

Nazočnost mnoštva govori da je glas o Isusu već dopro u dekapolske krajeve. Kao i Sirofeničanka u prethodnoj zgodi (7,24-30), tako su i pratitelji gluhog mucavca imali izvore iz kojih su se informirali o Isusu te na taj način došli do uvjerenja da i njemu može pomoći. No, za razliku od 7,27, gdje Gospodin oklijeva udovoljiti Sirofeničankinoj molbi, ovdje spremno prihvaća i po prvi puta kreće ozdraviti gluhog čovjeka, koji je imao još i poremećaj mucanja.

Zahtjev pratitelja za polaganjem ruku na nemoćnika bio je uobičajen među čudotvorcima onoga vremena. No, Isus će osim običnog polaganja ruku ići i dalje te će staviti svoje prste u njegove uši te pljuvačkom dotaknuti jezik njemaka. Tretiranje dvaju pordručja izvodi po onom redoslijedu po kojemu su poremećaji navedeni u 7,32. Stavljanje pljuvačke na zgrčeni jezik u tadašnjoj iscjeliteljskoj praksi vjerojatno je bilo shvaćano kao njegovo oživljavanje jer se smatralo da je ona ljekovita te može štititi od zlih utjecaja.

Akumulacija detalja kojima se opisuje Isusov postupak pri iscjeljenju sugerira da ovaj Isusov zahvat ima posebnu važnost. Osim toga, možda je posrijedi i Markov postupak rangiranja. Naime, može se uočiti kako neki opisi Isusovih zahvata obiluju detaljima, kao da se želi naglasiti predanost i brigu iscjelitelja (npr. ovaj), dok su na suprotnom kraju oni koji izvještavaju krajnje sažeto jer u prvi plan žele staviti važnost vjere onoga koji traži pomoć (npr. 5,25-29; 7,24-30). U sredini te skale nalazi se egzorcizam u kojem se naglašava i Isusova moć i očeva vjera (9,14-29).

Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: “Effata!” – to će reći: “Otvori se!”… Uzdahnuti pri izvođenju zahvata ozdravljenja bilo je uobičajeno, što je Gospodin činio i u drugim prigodama (usp. Iv 11,41). Kod sinoptika u pravilu ova gesta prethodi molitvi zahvaljivanja Bogu pri čudesnom umnoženju kruha (Mk 6,41; Mt 14,19; Lk 9,16). Samo ovdje Marko želi na poseban način naglasiti kako Isus ovo čudo ozdravljenja čini u sklopu svog odnosa s Ocem. Stoga ga dodatno pojačava isticanjem da je pri tom uzdahnuo, što se kod drugih evanđelista nikada ne pojavljuje. To je najvjerojatnije Markov način da čitatelju poruči kako je Isus emotivno reagirao na stanje gluhog mucavca i osjećao živu potrebu odmah je izmijeniti. Ovome treba dodati da je na drugim mjestima u Novomu zavjetu uzdisanje izraz neutažive želje za ispunjenjem božanskih obećanja, tako da se u 2 Kor 5,2.4; Rim 8,23 ono odnosi na uzdisanje cjelokupnog stvorenja koje iščekuje svoje potpuno ostvarenje. Poput žene koja uzdiše dok rađa novi život (usp. Iv 16,21), Isus sada uzdiše dok mukotrpno – djelić po djelić mozaika – upotpunjuje ono što je potrebno za preobrazbu cjelokupne stvarnosti. Sada je među poganima jer i njima se treba približiti kraljevstvo Božje. To Gospodin osjeća živom potrebom, svojom živom željom i stoga je unosi u svoj odnos s Ocem.

Samo ovdje i pri uskrisenju Jairove kćerke (Mk 5,41) Sin Božji čudesno djelo izvodi izgovaranjem riječi effata, koja na aramejskom označava imperativ otvori se; nju evanđelist prevodi na grčki jezik čime se naglašava poseban značaj ove riječi i samog ozdravljenja. Potreba da bude preveden imala je dvojak motiv: ni pogani u Dekapolisu nisu razumjeli aramejski kao ni primatelji Evanđelja po Marku. K tome, u helenističkom kontekstu ova aramejska riječ mogla je izgledati kao izgovaranje magične formule, što je tada bilo uobičajeno pri zahvatu ozdravljenja. No, Marko je prevodi na grčki te ona auditoriju kome je upravljen evanđeoski izvještaj daje do znanja da Isus ne priziva okultne sile nego izdaje naredbu. Trenutnost ozdravljenja to će dodatno podcrtati.

I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno… Govoreći o jeziku koji je razdriješen evanđelist koristi egzorcističku terminologiju. Njome ne samo da potvrđuje uvriježenu uzročnu vezu između djelovanja demona i bolesti (usp. Lk 13,16), nego Isusa predstavlja božanskim osloboditeljem porobljenog čovjeka – on je onaj Jači koji će svladati Jakoga, odnosno Sotonu (usp. Mk 3,22-27).

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju… Zabrana govorenja o čudesnom ozdravljenju na istoj je liniji s Isusovim početnim odvođenjem gluhog mucavca nasamo od mnoštva (7,33) kako bi ga izliječio.

Ovakva zabrana zabilježena je ranije nakon izliječenja gubavca (1,44) te nakon uskrisenja Jairove kćerke (5,43). Naprotiv, za vrijeme prethodnog boravka u Dekapolu Isus je naložio oslobođenomu od legije demona neka ide kući razglašavati što mu je učinio Gospodin (5,19-20). Sada, naprotiv, zabranjuje govoriti o onome što se dogodilo. Koji je razlog tomu? E. J. Schnabel kao mogući motiv predlaže isti onaj koji je uzrokom zabrane razglašavanja u Galileji, među Izraelcima: pogrešno utemeljeni entuzijazam koji će teško prihvaćati događaj i poruku križa kao srž Kristova poslanja.

No što im je on više branio, oni su to više razglašavali… Kao i kod ozdravljenja gubavca, ni ovdje Isusova naredba neće biti uvažena. Oblike u množini vjerojatno treba shvatiti kao naznaku da se Isus obratio svima, kako ozdravljeniku tako i nazočnima koji su ga dopratili te svjedočili čudesnom ozdravljenju.

Kao što je redovito bivalo u dosadašnjem tijeku evanđeoske naracije tako i sada oduševljeni očevici umjesto da događaj drže u tajnosti kreću svom snagom razglašavati događaj. Živo svjedočanstvo koje su pronosili drugima dovest će do prvog javnog prepoznavanja Isusa upravo u ovom odlomku (7,37). Koristeći isti grčki glagol kojim se opisuje crkveno naviještanje Radosne vijesti o Isusu Kristu (kēryssō), Marko nedvojbeno čitateljima između redaka postavlja pitanje: ovi su ljudi i protiv izričite zabrane krenuli naviještati, jeste li vi spremni to činiti?

I preko svake mjere zadivljeni govorili: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti… Za razliku od ozdravljenog gubavca Izraelca (1,45), ovdje ozdravljenju svjedoče svi nazočni a vjerojatno su oduševljeni i oni koji primaju svjedočanstvo.

Opaska da je Isus sve dobro učinio jest aluzija na Post 1,31 kojom se daje zaključni sud o vrhunskoj dobroti Božjeg djela stvaranja svijeta. S obzirom da mu je odmah pridružena i aluzija na Iz 35,5-6 – a to je proroštvo tradicionalno shvaćano kao najava mesijanskog vremena i njegovih čudesa – proizlazi da je ovim riječima Isus prepoznat kao obećani Mesija koji svojim djelima započinje novo stvaranje.

Činjenica da ove riječi sada izgovaraju pogani, označava veliku promjenu. Do sada je poruka Iz 35,5-6 bila baština Izraelca, koja je u starozavjetnom vremenu bila shvaćan u apokaliptičkom smislu. Pojedini autori Novoga zavjeta koriste je kako bi predstavili Isusa. Sada ona postaje baštinom pogana. Njome anticipiraju događaj pod križem (15,39) kad će ga također poganin spoznati Sinom Božjim.

Iz cjeline izvještaja proizlazi da je Isusovo djelo otvorilo njihove uši i usta kako bi primili Radosnu vijest i dalje je pronosili, upravo kao što je najavio Iz 35,4-6. Ipak i dalje sve ostaje uokvireno inzistiranjem na tajnosti, čime evanđelist Marko daje do znanja kako još nije sazrelo vrijeme za dokidanje tzv. mesijanske tajne (usp. 8,29-30).

II

Ovaj izvještaj pripada etapi Isusova djelovanja među poganima te unutar nje donosi nove značajne momente. Već u Mk 5 prikazan je kako ulazi u poganski kraj i ondje vrši egzorcizam izgoneći legiju demona (5,20-21). U prethodnoj zgodi sa Sirofeničankom (7,24-30) prihvaća njezino viđenje položaja pogana koji zaslužuju da barem, poput psića, čekaju da se prvo nasite djeca kako bi potom došli na red i primili mrvice (7,28); time je Sin Božji srušio do tada brižljivo čuvanu barijeru koja je dijelila Izabrani od svih drugih naroda. Ovdje imamo nove momente djelovanja među poganima koji bilježe uzlaznu liniju. Ti momenti bili su implicitno prisutni i u zgodi sa Sirofeničankom, ali sada ih je Markov izvještaj jasno očitovao. Nakon ozdravljenja gluhog mucavca mnoštvo zapaža dobrotu Isusova djelovanja, koja ide prema tome da ga priznaje Mesijom, te ga kreće naviještati drugima. Očito, u nekoj mjeri to je moralo biti na djelu i prije prethodne zgode jer u suprotnom Sirofeničanka ne bi čula za Isusa i ne bi mu pristupila s s iznenađujuće velikim pouzdanjem. Evanđelist u ovom izvještaju izvlači ove momente i ističe ih kako bi prikazao da se djelovanje među poganima ne može smatrati slučajnom ili prolaznom epizodom nego novinom koja otvara novo područje djelovanja Sina Božjega. Ovaj naglasak dodatno je pojačan posebnim tretmanom kojeg u ovom dijelu evanđeoske naracije imaju apostoli. Čitatelj opaža da njih u ovoj i prethodnoj zgodi nema, odnosno nisu spomenuti; posljednji puta kad su bili spomenuti, nisu bili na visini događanja jer nisu shvaćali Učiteljev govor o čistom i nečistom (usp. 7,18). Upravo takvom impostacijom Marko uspijeva skrenuti pozornost čitatelju na razliku ovih dvaju kolektivnih likova: učenici su pozvani od Isusa i sve vrijeme s njim pa su u tom smislu privilegirani, a pogani su bili odvojeni i ignorirani; učenici usprkos tome što su blizu ne shvaćaju a pogani unatoč odvojenosti već u prvim kontaktima pokazuju otvorenost i shvaćanje. Na ovakav način istaknuta tema pogana dobit će u Isusovu djelovanju daljnji razvoj tijekom drugom izvještaju o umnoženju kruha, koji slijedi odmah nakon ove zgode (8,1-10), te otvara novi ciklus odnosno novi pododsjek.

Čudo koje se dogodilo nad zdravstvenim nedostacima gluhog mucavca, osim njegova osobnog ozdravljenja, u širem kontekstu poprima simboličko značenje. Sin Božji, koji je ozdravio tjelesne nedostatke govora i sluha, može ozdraviti i one koji imaju uši a ne čuju i ne razumiju (usp. Iz 6,9-10) – može ispraviti i nedostatke čovjekova duha. U tom smislu je nesposobnost Isusovih učenika da čuju i razumiju identitet kao i misiju svog Učitelja već unaprijed predviđena te je ovim ozdravljenjem najavljeno njezino razrješenje (usp. 7,18; 8,17-21). Nadahnjujući se riječima proroka Izaije, ovaj odlomak slavi Božju dobrotu zahvaljujući kojoj će slijepe oči, gluhe uši i tvrda srca ponovo oživjeti. Moguće je da oni koji sada ne vide, ne čuju i ne razumiju uskoro počnu razabirati i razumijevati sve što je potrebno. U tom smislu ovaj izvještaj jest tekst koji funkcionira na dvije razine: govor o ozdravljenju konkretnog čovjeka postaje simbol čuda vjere koje će se ostvariti na prvim, povijesnim te učenicima svih kasnijih generacija koje imaju doći, bez obzira dolazile one iz Izraela ili iz poganstva.

Dobro je sve učinio – zaključak je koji smjera daleko iznad ozdravljenja pojedinca. Njime se Isusovim djelima daje najšire spasenjsko značenje. Ona kazuju da se Sin Božji neće zadovoljiti time da je došao unijeti nešto dobra u ovaj svijet. Ne. Koliko god to po sebi bilo dobro te mnogima koje je zahvatilo moglo puno značiti, to ipak ne bi bilo dovoljno. Isus je došao započeti novo stvaranje i ono je već u početnom stadiju razvoja. Oduševljenje mnoštva i njihov zaključak da je Sin Božji dobro sve učinio (7,37) predstavljaju vrhunac prepoznavanja i razumijevanja smisla njegova djela u dosadašnjem tijeku razvoja evanđeoske naracije. S tim u skladu nakon ovog čuda evanđelist ne bilježi da su i drugi ljudi potražili Isusa zbog svojih potreba – kao što je bio slučaj nakon ozdravljenja gubavca (1,41-45) – nego naglašava da mnoštvo shvaća dobrotu i posvemašnjost  njegova djela. Ovdje se konačno događa da poslanje i djelovanje Sina Božjega biva prihvaćeno i vrednovano na prikladan način. To posebice dolazi do izražaja u afinitetu koji struji između Isusovog početnog proglasa približilo se kraljevstvo Božje (1,15) i zaključka mnoštva dobro je sve učinio (7,37). Konačno su nazočni uočili kako nastup kraljevstva Božjega u njihovu slučaju poprima definitivni i univerzalni karakter – i k njima, poganima, došlo je spasenje Božje! Jer u Isusu iz Nazareta snaga Božja prisutna je na definitivni način te inaugurira novo stvaranje koje sve obuhvaća.

Uzvik kojim mnoštvo zaključuje da Isus gluhima daje čuti, nijemima govoriti (7,37) jeka je Izaijinog proroštva gdje se otvaranje gluhih ušiju i odrješenje nijemih jezika najavljuje kao znak da Gospodin počinje okupljati Izrael. Sada je postalo očito: u to okupljanje sinova Božjih ući će i pogani. Jer Isusova pojava i djelovanje znak su početka eshatoloških vremena – otkupljenje Božje na djelu je i među poganima. Na taj način tipični izvještaj o ozdravljenju, kakvih je u Evanđelju po Marku mnoštvo, ovdje je evanđelistovim zahvatom preoblikovan kako bi pomoću njega Marko pokazao univerzalni domašaj djelovanja Sina Božjega – Kraljevstvo se približilo i otvareno je svim ljudima.

III

Ozdravljenik u ovoj zgodi učinio je čudo u čudu. Iako mu je Isus odriješio sponu jezika, drugi će govoriti u njegovu čudu a on šuti. Neočekivano ponašanje! On koji je sada u stanju ispravno govoriti, odlučuje se radije za šutnju. Svoju novostečenu sposobnost komuniciranja pokazuje šuteći. Jer za govoriti treba imati što reći. Za šutnju čovjek treba susresti misterij kojemu će se klanjati, u tišini.

O, kako nam je potrebno ovo „obrnuto čudo“! Kako bi bilo dobro da Gospodin uzme sa sobom nasamo određene osobe i naloži im: zatvori usta, barem na trenutak…i pokušaj slušati, barem malo. Određeni predsjedatelji pojedinih institucija – nesmjenjivi i uvijek aktivni u službi – trebali bi imati pravo da budu smijenjeni…barem ponekad. I svi bi bili na dobitku! Tada bi narod zadržao dah u čudu jer je nekomu od određenih osoba konačno oduzeta riječ… Čudo! I ja imam potrebu da mi Isus učini ovo „obrnuto čudo“. Nisam nijem ni gluh; dapače rado slušam kada drugi govore. Ali imam potrebu da me Isus uzme nasamo, daleko od mnoštva. Da mi dotiče uši i jezik… Ne znam što bi se dogodilo nakon njegova uzdaha i uzvika Effata. Možda bih postao gluh za druge glasove, zbunjen kad bih trebao govoriti? To bi zapravo bio znak da sam postao otvoren prema unutra. Jer ne postoji otvaranje za nutarnje stvari ako se ne dogodi zatvaranje za one izvana. Da bih mogao slušati Boga, moram znati koga trebam prestati slušati. Da bih govorio o Bogu, bezuvjetno trebam iskusiti vlastitu nesposobnost da to mogu činiti. Stoga je znakovit detalj da bivši gluhonijemi – iako sada može čuti i govoriti – ipak po povratku u zajednicu skupa s drugima dobiva naređenje da šuti.

U jednoj dvorani upravo je završila učena konferencija o tajnama i principima efikasnog pamćenja. Na samom koncu, kad su već svi izišli van, glavni predavač se iznenada krišom vraća unutra da uzme šešir – zaboravio ga je!

Crkva izgovara uzvišene riječi, predstavlja se početkom novoga svijeta – kraljevstva Božjega, naučava o dobroti, ljubavi… No, što ostaje iza svega? Jesmo li doista zajednica kojoj je život lomljenje kruha? Lomimo li i dijelimo sve tako da preobražavamo naše zemaljsko postojanje ili je lomljenje kruha ostalo rezervirano kao povlašteni moment euharistijskog slavlja i ne uspijeva izići u naše domove, ulice, sela, gradove..? Jesmo li nalik spomenutom predavaču o pamćenju koji na koncu zaboravlja svoj šešir i polazi bez njega? Ili smo radije nalik gluhonijemom ozdravljeniku koji je prije Isusova zahvata mucao i nije korektno govorio?

S crkvenim govorom stvari ne stoje kao s magičnim: u magiji je dovoljno ispravno izgovoriti propisane formule i stvar će biti riješena, tako se barem vjeruje i tada se postupak smatra završenim. Crkveni govor, naprotiv, mora ići k utjelovljenju: sve pa i najuzvišenije riječi autentičnost zadobivaju tek kada postaju stvarnost. Iz toga proizlazi da su u osnovi moguća samo dva načina slušanja i dva načina govorenja. Jedan koji ostaje na razini lijepih misli a drugi koji ljepotu Božjega govora prima iskrenim predanjem i potom je na takav način ostvaruje.

Otpor kojeg Isusovi učenici pružaju i zato nisu otvoreni ispravnom načinu slušanja i govorenja, u suštini ima dvojak izvor. U prvom slučaju radi se o iskrivljenoj slici Boga gdje – unatoč slušanju Evanđelja – čovjek i dalje smatra da se Boga treba bojati, sumnja da nije posvema na čovjekovoj strani i stoga se ipak odlučuje pobrinuti sam za sebe. To je slušanje koje ne razabire da je upravo Bog onaj koji se prvi razdijelio za čovjeka da bi ga uveo u tajnu lomljenja kruha, da bi mu otvorio pristup čudu ljubavi koja se dijeli i ne nestaje nego dijeljenjem jača te se još i umnaža.

Drugi izvor otpora jest praktične naravi. Učenik može, iako razumije poruku Evanđelja, ipak izbjegavati njezino ostvarivanje. Tu riječ o lomljenju kruha, iako je primljena, neće dovesti do toga da njezin slušatelj i sâm krene lomiti kruh. Ona crkvena zajednica u kojoj prevladava ovakav stav zapravo ostaje nijema. Jer ne govori i ne svjedoči jasno. Istina, ona nešto govori o Evanđelju i lomljenju kruha, ali to njezinoj okolini ostaje nerazumljiv govor, ne uspijeva ga pratiti niti dokučiti smisao tih izričaja. Tek bi jasno djelovanje omogućilo jasnoću govora. Stoga se „istinsko oslobođenje riječi koju Crkva izgovara može dogoditi tek putem oslobađanja kruha“. Kao što su riječ i djelo, tj. njezino ostvarenje, povezani u Isusu, moraju biti povezane i u Crkvi. Znamo da savršeno ostvarenje ove povezanosti za nesavršenog čovjeka uvijek ostaje nedstižan ideal, no to je jedini put kojim je Crkvi ići da bi ozdravilo njezino slušanje i njezin govor. Jer nije isto uložiti sve u ostvarenje ovog ideala i onda progovarati iz bogatog iskustva – zahvaljujući čemu će i drugi imati prilike u nj ući – ili zastati na razini lijepog govorenja i ne dotaći struje života. O njemu samo zamuckivati. Nije isto, nipošto.

Ako je Crkva sve udaljenija od najnižih slojeva te sve manje prepoznata kao snaga oslobođenja i preporoda društva – što nije bio slučaj u vrijeme njezina nastanka – to nije zato što ne izgovara adekvatne riječi. Riječ Božja koja u njoj odjekuje u sebi nosi snagu i oslobođenja i preporoda. No, ako ta riječ nije praćena odgovarajućim inicijativama i djelima, jasno je da u samoj Crkvi nije ispravno primljena tj. slušana. Kako će potom biti tumačena i predstavljana – kakav će biti crkveni govor ako slušanje nije bilo ispravno? U tom slučaju dobra volja utrošena na čitanje i propovijedanje riječi Božje – kao i vjera iz koje ono proizlazi – nije ništa više od sjemena koje nema korijena; ostaje ispražnjena od značenja te nesposobna zahvatiti u stvarnost i mijenjati je.

Kad bi u našem slušanju evanđeoski govor o lomljenju kruha bio oslobođen i zazvučao onako bi trebao zvučati, naš crkveni govor također bi bio oslobođen i mogli bismo sa svim ljudima dobre volje komunicirati riječ slobode. Jer naše ispravno slušanje bi omogućilo ispravan govor, ovjerovljen djelima kruha koji se lomi i dijeli svima. Posebice snažno bi najpotrebniji iskusili čudo dijeljenja. Crkveni govor o spasenju tada bi imao jasne temelje u stvarnosti u kojoj bi potrebnici doživjeli obnavljanje svoga ljudskog dostojanstva. Svaki primljeni dar bio bi ilustracija govora o ljubavi, kojim inače obiluje crkveni govor.

Iz ovoga proizlazi da je čudo otvaranja ušiju novo iskustvo. Iako će uši nakon njega slušati već poznate riječi Božje, ono ipak u srce utiskuje nešto što uho do sada nije čulo i u srce još nije ušlo (usp. 1 Kor 2,9). Nešto što će Isus podariti onome tko s njim krene biti nasamo (Mk 7,33). U osamu gdje se Učiteljev glas bolje čuje. Tu se jasno spoznaje i ono što stoji iza njegovih riječi: sućut uslijed koje osjeća uzdahe potrebitih i kreće lomiti kruh svojim sunarodnjacima (6,34-44), a uskoro će to isto učiniti i poganima (8,1-10).

Stoga zadobiti ispravno slušanje znači ne samo čuti i razmatrati riječi Božje nego također osluškivati istinite, patničke riječi ljudi. Jer iluzija bi bila smatrati da govorimo o Bogu i njegovu spasenju, neizrecivu milosrđu ako ne sudjelujemo, ne dijelimo duboka i tegobna životna iskustva braće pored nas. Lomiti i dijeliti kruh znači dijeliti život, napose podijeliti s njima ono što život diže – i naš i njihov život. Umjesto da nastoji samu sebe izbaviti i sačuvati, Crkva treba podići kruh u namjeri da ga lomi i dijeli te, zahvaljujući Gospodinu, čekati njegov blagoslov. Nek naše spasenje bude njegovo čudo i dar na putu lomljenja kruha, dijeljenja života. Ono nikako ne smije biti plod našeg uzmaka i malodušnosti pred bijedom i nevoljama ovoga svijeta…ne, nipošto ako smo uzeli svoj križ i krenuli za Gospodinom.