Uskrs (II)

Uvijek je isto.

Čovjek je isti…i onda i danas.

Želi sve znati.

I više: misli da sve zna.

Još i više: misli da ne postoji ništa izvan onoga što on zna.

Ali unatoč velikom znanju, ostaje sam.

Usamljen. Depresivan. Bez nade, poleta i radosti. One od srca.

Jer izmiče mu Prisutnost.

Hodi kao da Prisutni nije uz njega.

Kao da spram sebe nema jedno veliko, neizmjerno – Ti.

Imali su pored sebe Isusa. Učenici su slutili, zamirisalo im je nešto…

Tko li je ovaj..? Tko je ovaj da mu se vjetar i more pokoravaju?

Tko je ovaj pred kim uzmiče Sotona, koji uskrisuje mrtve?

Ali ipak Ga nisu stavili pred sebe kao Ti dostojno njihove pažnje.

Slušali su površno jer činilo se važnijim boriti se i izboriti za svoju poziciju.

Za moć!

Htjeli su Sve, ali kad je mučen i ubijen ostalo im je samo – Ništa.

Ništa od njihovih nada, od njihovih pozicija. Sami pred ništavilom.

Jer nisu imali pred sobom Ti. Izgubili su Prisutnost.

Žene idu na grob, nakon subotnjeg počinka, dovršiti ukop.

Znaju: sve je gotovo. Znaju da više ničega nema.

Od jučerašnjeg Sve ostalo je samo današnje – Ništa.

Tko bi rekao da grob može biti početak umjesto da bude konac?

Tko bi se usudio pomisliti da ondje gdje – prema našem znanju – mora biti Ništa, može početi Sve?

U grobu umjesto tame – bjelina! Umjesto muka – živa riječ anđela! Umjesto smrti – Prisutnost! Koja prati, bdije i otvara nove prostore nade.

Umjesto Ništa koje ruši i guši, Prisutnost već utire novi put. Ide pred vama u Galileju! Novi put, novim korakom kroz staru svakodnevicu. Korak obasjan Prisutnim. Kojeg tama i smrt ne mogu nadvladati.

Da, Sve postoji. Ono je čovjeku moguće. Ali nije plod čovjekova znanja, njegovih moći i pozicija.

Sve se rađa iz Prisutnosti. Tražene i prihvaćene. Udomljene u srcu.

Ona čovjeka nikad ne ostavlja. Jer je ljubav božanska vjerna što nikad svojih ne vara

I baš zato ga izvodi iz onoga što je bio i mogao

Neka krene novim putem, novim korakom.

Tako od Ništa čini Sve.

Od stare novu, cvjetnu Galileju.

Uskrs je ono što nije naše i o čemu ništa ne znamo.

O, kako je divno da ono najvažnije ne ovisi o nama!

Kako je pažljiv i nježan naš Bog!

Kako je divno što je Uskrs dar! Prisutni nam ga daruje.

Da bismo bili sretni.

Da bismo ustali iz svojih tama, mukova… Iz svoga Ništa.

Da više nikada ne budemo usamljeni, beznadni.

Divno je što možemo jedan drugome reći: sretan ti Uskrs!

Sretno je tvoje ustajanje u novinu Prisutnosti koja ti utire novi put!

Daje ti novi korak i mijenja Galileju tvoje svakodnevice.

Uskrs, Isusov i naš, zato nije stvar znanja ni mudrovanja. On će postati Sve onima koji se otvore Prisutnosti.

Zato, prijatelju i prijateljice, čestitam ti Uskrs jer se spremaš stati pred Prisutnost.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.