Isusov hod ide vrhuncu…još večera, ustanova Euharistije, oproštajni govor i – uhićenje, suđenje, križ…

Poput nekog tihog kutka, poput zavjetrine nakon buke i protivljenja dok je javno djelovao, poput odmorišta prije negoli ga uhite i počnu zlostavljati, dolazi ova mirna večer s prijateljima.

Doima se oazom mira, odmorišta za dušu s najbližima.

No, pažljivo oko i ovdje će uočiti – već u prvim recima evanđeoskog odlomka – niti koje najavljuju dramu. Drama je to koja nije završila one večeri.

Odmah nakon što predstavi Isusa, puna ljubavi i svijesti o onome što se događa, evanđelist progovara o Judi koji ga je već odlučio izdati.

Isus se sprema dati sve od sebe, dati najviše što ima i najviše što se uopće može dati – najviše što čovjek može primiti… Ljubav Očevu, život s Bogom i u Bogu, vječni.

A jedan od najbližih, jedan od onih u koje je imao najviše povjerenja – jer povjerio mu je blagajnu! – sprema se na izdaju!

Kako je to moguće? Bilo je moguće…i tada i danas.

Tko je Juda?

Kroz cijelu povijest Crkve pokoljenja znaju da je izdajnik. Zašto? Kako? Mnogi su nastojali dokučiti njegove motive. Teško je reći je li to uopće moguće.

Nama je važno ono što nam Evanđelje govori o njemu.

Znamo dvije važne stvari.

Početkom prethodnog poglavlja Ivanova evanđelja (Iv 12,1-11) u odnosu na ovaj odlomak, također je opisana večera. U Lazarovoj kući. A Židovi su tražili da ubiju i Isusa i Lazara zbog njegova uskrsnuća. Bilo je opasno biti u njihovoj blizini. A ipak su ondje okupljeni Isus i učenici, Lazar i njegove sestre. Ni prijetnje smrću ne mogu pokidati njihovo zajedništvo. I u toj večeri, koja je slika Crkve – prijatelja spremnih dati život za svoje prijatelje – Juda odudara. Svi su spremni dati sve, Marija izlijeva sve što u kući ima – jer je nosi ljubav – da bi pomazala Isusa. Juda se protivi: trebalo se dati siromasima! A nije mu stalo do siromaha nego je žalio što se pomast nije prodala i novac stavio u blagajnu da ga može ukrasti.

Da, u toj zajednici u kojoj su svi daju sve jedni za druge – to je Crkva – jedino Juda je ondje iz interesa. Juda je onaj tko u Crkvu ulazi ne da dade i dijeli nego da stekne, onaj tko ne misli na druge nego prvo i jedino na sebe!

Kasnije kad Isus bude predan, Juda će shvatiti da je pogriješio. Priznat će sebi da je izdao nedužna čovjeka. Dakle, Juda je čovjek koji ne vidi tuđu dobrotu, ne vrjednuje njegovu ljubav i darivanje nego uvijek prvo misli na sebe. I zato promašuje. I dobrotu, ljubav…ali promašuje i vlastitu pravednost, istinitost. Iznevjeruje čovjeka u sebi.

Znamo da je Juda apostol tragično skončao. Ali nisu skončali sebičnost, stavljanje sebe uvijek u prvi plan, ispred sviju i svega. Nisu skončali besciljni i isprazni životi koji niču iz duboke sebičnosti. Nisu skončale žalosti koje zbog njih nastaju.

I večeras, dok slavimo Isusovu ljubav, taj neopisivi pogled dobrote kojom pristupa svojim najbližima da ih od učenika učini prijateljima, ali i više – dok bude uzlazio k Ocu nazvat će ih braćom – i nas na neki način čini dionicima bliskosti te večeri. Jer i nas Gospodin okuplja kao svoje učenike.

Namjerno evanđelist Ivan, taj teolog neizrecivih visina i dubina, stavlja pred nas i Isusovu dobrotu i Judinu sebičnost. Ne da nas plaši, ne da bismo sa zebnjom otišli s ovog slavlja. Nego da ne promašimo Isusovu ljubav i dobrotu. Da ne odemo kao Juda okrenuti samo sebi i tako ostanemo i bez onog najvrjednijega a, u konačnici, i bez sebe.

Jer ne postoji treći način boravljenja u ovoj večeri: ili biti dionikom dobrote koja se dijeli – i tako je uvećavati – ili biti onaj tko gleda kako ugrabiti sebi – i tako je izdati. Nema ništa između.

Evanđelist Ivan je svjestan da čovjek ima samo dvije mogućnosti: ili će se uključiti u veliki projekt života kojega vodi Bog (i koji se sastoji u primanju i dijeljenju svega pa i sebe samoga) ili pokušati sve podrediti sebi pa i Božje darove koliko god je to moguće (a to znači ne biti Božji učenik nego ići putem koji je išao Juda).

I ove godine u prilici smo, dragi prijatelji, obnoviti svoju vjernost Bogu. Misa Večere Gospodnje prigoda je porasti u svijesti o Njegovoj ljubavi i daru, uranjati u Njegovu dobrotu i uključiti se u veliki proces preobrazbe stvarnosti koji vodi Bog jer sve čini novo. Ako do sada nismo, sada možemo kao nikada prije svoj život združiti s Njegovim po daru Euharistije, a ne ga kao Juda sebično i strašljivo čuvati za sebe pa završiti u dubokom razočaranju.

Zato dopustimo da našu dušu Isus pere i hrani…i vodi je kamo god On hoće. Umjesto da ja Njega vodim kamo ja hoću prema svojim ciljevima, kao Juda.