Uvijek je isto.

Nekima je duže je nego inače.

Nekima je evanđelje Cvjetnice neizdrživo dugo.

Nekima je odviše strašno.

Iz svakog retka izbija drama, neprijateljstvo, izdaja, tuga, trpljenje…previše da bi se moglo mirno čitati.

Sve to možemo osjetiti. I dobro je da nas pogađa. Sretan je onaj tko osjeća teret ovog evanđelja.

Jer je samo na korak od onog najdragocjenijeg. Pogođen je onaj tko suosjeća, tko se daje uvući.

I samo je pitanje trenutka kad će sa strahote trpljenja njegov pogled pasti na ono najvažnije!

I ovaj odlomak je Radosna vijest.  Štoviše, on je srce svakog evanđelja. Njegov najstariji dio. Jer otuda je sve počelo.

Tu je Ljubav ušla u tamu, odbačena i neprihvaćena.

Još uvijek su uz Isusa učenici koji ne shvaćaju. Koji su spremni na borbu – tko je najveći među njima?

I kad se krvavim znojem znoji, oni ne vide…ne shvaćaju. Ne znaju zašto je to?

Kad Učitelja izdajnički poljubac izruči u lance, pobjeći će. Bit će im prestrašno.

A samo je trebalo gledati korak Sina Božjega. Kako Ljubav kroči među nama. Kako kroz tamu, neshvaćanje, mržnju, muku i smrt otvara put Božji…kao kroz kaos Crvenoga mora put prema Obećanoj zemlji.

Uvijek je isto. Mi koji pratimo ove događaje također smo učenici koji ne vide i ne shvaćaju. Ne dohvaćamo ono najvažnije. Toliko bitno da pogled na nj može promijeniti sve.

Prvim Isusovim učenicima upravo to se dogodilo. Kad je sazrio trenutak.

Tako će biti i s nama. Uvijek je isto.

Ako osjećamo sućut, već imamo više nego oni.

Ako počnemo u ovom dugom evanđelju čitati Ljubav, onda smo blizu.

Jako blizu da Riječ Života postane i naš život.

Da usred raznih motiva u svom životu prepoznamo korak i put kojim kroči Ljubav.

Tada će ovo evanđelje i za nas postati Radosna vijest. Njezino srce.

Kad se u našim očima ono bude promijenilo, to je znak da smo se promijenili mi.

Rođeni za Ljubav.